“Hamburgeri, kvizovi i craft pive” - zvuči kao neki recept za ubijanje vremena u karantinu, a da recept bude uspješniji moglo bi se dodati i slušanje pjesama Mikija Solusa. Sve popularniji hrvatski kantautor pod tim naslovom objavio je novi album i u ovim sumornim vremenima donio osvježavajuću dozu humora i zabave koju su neki kritičari uporedili sa radnim radovima Ramba Amadeusa. Zagrebački muzičar kaže da pandemija koronavirusa nije uticala na njegovo stvaralaštvo, osim što je morao da snima u kućnim uslovima, ali inspiracije nije falilo i pred publikom je sad album od 11 pjesama o kojima je Miki pričao za “Vijesti”, kao i o svom učešću u nedavno objavljenom filmu “Zagrebački ekvinocij”, svojoj generaciji i drugim temama.
Po čemu bi rekao da se ovaj album razlikuje od prethodnog?
Imao sam dovoljno inspiracije jer ako gledamo cijeli svijet, nekako su stvari puno negativnije, a samim tim i zanimljivije u posljednjih godinu, dvije, nego prije recimo pet godina. Tako je ovaj album za razliku od prošlog donekle društveno angažovan, može se u njemu očitati atmosfera ovog perioda. Takođe, mislim da ovaj album ima mnogo više stilski glavu i repu za razliku od prošlog koji je više bio kao nekakva zbirka singlova. Ovaj je kompaktnija cjelina.
Znači postoji neki motiv, ideja koja vezuje sve pjesme, što bi to bilo?
U posljednjoj pjesmi ja nabrajam dosta stvari, recimo kako se album zove “Hamburgeri, kvizovi i craft pive”, postali su odjednom popularni, sve je to puno skuplje, a mi sve više to jedemo i pijemo... Sve mi je to neki konzumerizam koji je sve jači posljednjih godina i to mi se ne sviđa nikako.
Poznat si po humoru u tvojim pjesmama, koliko je teško naći humor u ovoj situaciji koja je zadesila svijet i je li nam sad potrebniji nego ikad da se psihički izborimo sa ovim?
Mislim da je uvijek potreban, a u ovoj situaciji pogotovo, kad su ljudi okruženi svaki dan lošim vijestima, tim brojanjem zaraženih i umrlih. Da, imam ja dosta humora u pjesama, ali to nije neki ciljani humor. Ja se nikad nisam vodio time da moram da napišem nešto smiješno, neku foru, nego jednostavno dajem to neko svoje viđenje života i svijeta i to tako ispadne, to je moj rukopis, obilježje mog stila, da su ti opisani doživljaji pomalo smiješni, duhoviti... To je jednostavno tako kako je, takav sam ja.
Publici je dosta privlačna ta tvoja nonšalantnost, kako su to neki kritičari opisali. Misliš li da više nije fora biti ozbiljan i uživjeti se u ulogu rok zvijezde?
Da, pa definitivno nije fora... Zapravo, kad bolje razmislim - jeste, jer da nije, onda bih ja bio popularniji od ovih koji se ozbiljno ufuraju. Ali nije sad da imam nešto puno publike, jer sam i izdao fanove u međuvremenu, tako da mislim da ljudi i danas vole više taj neki pozorišni pristup - ja sam rok zvijezda, sad ću ja vama reći par istina o životu.
Ipak, reklo bi se da kod tvoje generacije vlada određeni cinizam i ironija prema tome i da zbog toga ta publika voli izvođače kao što ste ti i Vojko V, koji izvrću te klasične forme i priče, igraju se šaljivo sa njima?
Pa da, to je možda bio jedini logičan smjer za tekstove izvođača novije generacije, nakon tog “naprža” novog vala koji je na ovim prostorima ostavio najjači utisak, a to nasljeđe - to su neke ozbiljne poruke, ništa nije ironično, sve je nekako preozbiljno, grandiozno. I onda kad imaš toliko muzike, to na neki način postane smiješno. Recimo ja imam pjesmu “Mrtav je Johnny” koja je negdje ironična. Ona je nastala zbog utiska koji je na mene ostavilo to što u Zagrebu u Studentskom domu svaki dan sviraju samo Azru, Azru, Azru i Džonija. To je super bend, ali kad se to toliko forsira i forsira, sve to postane kao karikatura. Zato mislim da je sad više neko ironično vrijeme. Mada, uvijek je zapravo vrijeme donekle ironično. Recimo, prije neki dan sam slušao CD-ove Arsena Dedića i na jednom albumu iz 70-ih je pjesma “Vrijeme ironije” i on tu pjeva o tome kako je tih godina, a to je vjerovatno povezano sa pankom koji se tad pojavio, sve postalo malo tužno, došlo je neko vrijeme ironije, nema više pjevanja o pravim emocijama i slično. To su stvari koje se, kapiram, smjenjuju na svakih 10-15 godina. Nekad su vremena više, nekad manje ironična, emotivnija i iskrenija na neki način. Ali sad da, sad jeste takvo neko vrijeme cinizma generalno gledano.
Zašto vlada taj cinizam?
Iz neke hrvatske perspektive, znači ja sam rođen 90. godine kad se država raspala i ti odrastaš u tom nekom okruženju gdje se stalno čeka neko bolje vrijeme, stalno ti se obećava da će brzo da stigne, tu je iza ugla, a ti bi trebalo da pođeš u gimnaziju, da završiš fakultet i biće sve bolje, imaće svi radna mjesta, sve će biti super... I onda zapravo dođu te godine kad bi trebalo da bude sve super i ti shvatiš da je to sve bila prevara. Kad malo odrasteš i sazriš shvatiš da svi varaju i svi kradu, premijer završi u zatvoru, sve te neke vrijednosti koje se propagiraju nisu prave, nisu iskrene, nije se ništa lijepo desilo. I možda je neki način borbe protiv toga taj neki ironični odmak, ismijavanje svega toga, kad nemaš neke pretjerane moći da nešto učiniš i promijeniš na društvenom planu, nego zapravo vidiš tu karikaturu koja je nastala od svega toga. Sa tim dođe taj ironični duh. To mu dođe kao odbrambeni mehanizam neki.
Tvoja generacija je i u fokusu filma “Zagrebački ekvinocij”, učestvovao si u radu na njemu, na koji način?
Jako spontano je došlo do te saradnje. Sa rediteljem Sveborom Mihaelom Jelić sam se još davno upoznao na koncertu kad mi je predložio saradnju, pošto svira violinu. Ja sam ga naravno nazvao već kroz mjesec, dva, snimali smo pjesmu “Život je palačinka”, onda smo vremenom postali prijatelji, svirao mi je na par koncerata i onda je za koju godinu došao na ideju da radi film i pitao me da napišem pjesmu koja bi zatvarala film na neki način. I da u par kadrova odglumim samog sebe. I to je to, napisao sam pjesmu za nedjelju dana, jedan dan sam proveo na snimanju, film je objavljen i dosta dobro je prihvaćen kako kod publike, tako i kod kritike, što me baš raduje.
Ne pristajem na diktaturu YouTubea
U eri kad su spotovi najbitniji za promociju izdanja, imaš li u planu još ekranizacija, iako ova situacija otežava planiranje?
Biće spot za pjesmu “Fontane” pošto je upala sad na Zagrebački festival, kao iza pjesmu koja otvara album, “Dečko s periferije” koji bi trebalo da izađe na proljeće. Ali moram da priznam da mene uopšte ne raduje snimanje spotova. Cijeli taj koncept sa spotovima, da moraš da ih imaš što više, mi je totalno glup, to je nametnuto od YouTubea. Ono što me istinski raduje je ova popularizacija striming servisa u posljednje vrijeme, jer konačno možeš da slušaš nečiji album, a da nemaš ništa vizuelno ispred sebe. Tako da mislim da ću ubuduće da radim manje spotova, jer mislim da će sa popularizacijom tih digitalnih servisa malo da opadne potražnja za spotovima, da padne popularnost YouTubea i uopšte tog načina konzumiranja muzike.
Bonus video:
