Na spomen harmonike većini je prva asocijacija narodna i tradicionalna muzika, no, Predrag Janković otkriva virtuozitet, prefinjenost, zahtjevnost ovog instrumenta, razbijajući brojne predrasude i promovišući harmoniku u drugačijem svjetlu... U prilog tome govori i to da je Janković tokom kulturnog programa Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine nastupio na koncertu sa džez bendom “River”, snimio je prvi CD klasične muzike za harmoniku u Crnoj Gori “Virtouzna harmonika”, kao i to što je osnivač je i direktor prvog Međunarodnog muzičkog festivala za klasičnu harmoniku u Crnoj Gori “Harmonika Fest” koji se kontinuirano održava od 2010. godine i na kojem su nastupili najznačajniji svjetski umjetnici na harmonici.
Janković je rođen 1976. godine u Podgorici. Osnovnu muzičku školu završio je u Podgorici u klasi prof. Anke Maliković, gdje je započeo i srednje muzičko obrazovanje. Srednju muzičku školu „Dr Miloje Milojević“ završio je u Kragujevcu u klasi profesora Jelene Grebović i Radomira Tomića. Studije harmonike pohađao je na Muzičkoj akademiji „Odessa National A. V. Nezhdanova“ u Ukrajini, a 1999. godine diplomirao je u klasi profesora Vladimira Murze sa prosječnom ocjenom 10. Magistarske studije harmonike u klasi profesora Pavla Fenjuka završio je 2002. godine na Nacionalnoj muzičkoj akademiji „P.I. Čajkovski“ u Kijevu. Od 2003. radi kao vanredni profesor na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Jedno od najznačajnijih međunarodnih priznanja koja je osvojio je prvo mjesto i specijalna nagrada “Grand Pri” na međunarodnom takmičenju “Baltika Harmonika” u Sankt Peterburgu. Na međunarodnom muzičkom festivalu “Muzika humana”, 2001. godine u Ukrajini, glasovima publike je proglašen za učesnika sa najizrazitijim virtuozitetom. Nastupao je kao solista i sa različitim kamernim ansamblima i gudačkim orkestrima u zemlji i inostranstvu. Član je žirija na prestižnim takmičenjima za harmoniku, delegat je Crne Gore u Svjetskoj konfederaciji harmonikaša. Predsjednik je i jedan od osnivača Nacionalne asocijacije akordeonista Crne Gore i član je Međunarodne konfederacije harmonikaša. Janković za “Vijesti” govori o domenima svog instrumenta i horizontima koje još uvijek otkriva.
Za početak bih Vas pitala baš o Vašim počecima... Kako je i kada počelo interesovanje za harmoniku i kako ste se odlučili da muziciranju posvetite svoj život kasnije?
Harmoniku sam počeo da sviram kada sam napunio četiri godine. Čim sam prvi put ugledao harmoniku, odmah sam se oduševio i, mogu slobodno reći, zaljubio u taj instrument. Ta ljubav neraskidivo traje do današnjeg dana. Mislim da sam bio najsrećniji kada su mi roditelji kupili prvu malo harmoniku sa 14 basova, koju čuvam i dan-danas. Čini mi se da nisam nikada sebi postavio pitanje: “Zašto baš harmonika”? Ta želja je bila toliko snažna da ništa drugo nije za mene ni postojalo. Sjećam se i svog prvog nastupa u poznatoj dvorani “Vatroslav Lisinki” u Zagrebu. Imao sam šest godina i to je ujedno bilo i moje prvo putovanje avionom, vodio me je otac a tu je bila i moja mala harmonika od koje se nisam razdvajao. Bio sam fasciniran Aleksandrom Skljarovim, jednim od najvećih umjetnika na harmonici čije sam kompozicije sa oduševljenjem slušao. Odluka da svoj život posvetim muzici je bila jednostavna, laka i prirodna, kao i odluka da sviram baš harmoniku.
Da li biste sada odgovorili na to pitanje: “Zašto baš harmonika”? I kako je teklo upoznavanje sa ovim instrumentom i kasnije i obrazovanje?
Jedna od možda i najvećih prekretnica je bila upisivanje srednje muzičke škole. Ta odluka je i trasirala moj dalji put bavljenja muzikom. Većina mojih drugara iz osnovne škole su upisali gimnaziju, ali s obzirom na to da sam uporedo sa osnovnom školom pohađao i završio nižu muzičku školu, nekako mi je uz činjenicu da sam bio opčinjen muzikom bilo i najlogičnije da upišem srednju muzičku školu. Moj obrazovni put od niže muzičke škole pa sve do doktorskih studija je bio zanimljiv jer je bio obogaćen i različitim putovanjima i upoznavanjem drugih naroda i kultura.
Srednju muzičku školu sam započeo u Podgorici, a završio u Kragujevcu u muzičkoj školi “Dr Miloje Milojević” koja je i najbolja škola na prostoru Balkana kada je odsjek harmonike u pitanju. Kasnije upisujem Muzičku akademiju “A. V. Neždanova” u Odesi, predivnom ukrajinskom gradu koji se nalazi na obali Crnog mora. Imao sam čast da budem u klasi profesora Vladimira Murze, jednog od pet najistaknutijih umjetnika na klasičnoj harmonici, kada je svjetska muzička scena u pitanju.
Želim da istaknem da su Svjatislav Rihter, David Ojstrah i Emil Gieljs, samo neka od najvećih muzičkih imena, koji su svoje obrazovanje sticali u Odesi. Svakodnevno višesatno vježbanje sam na kraju svog školovanja krunisao osvajanjem prvog mjesta i specijalne nagrade “Gran Pri”, na međunarodnom muzičkom takmičenju “Baltika harmonika”, koje je održano u aprilu 1999. godine u Sankt Peterburgu. Kasnije sam svoje postdiplomsko obrazovanje nastavio na jednoj od najprestižnijih Svjetskih muzičkih akademija “Petar Ijlič Čajkovski” u Kijevu. Takođe sam imao sreću da budem u klasi jednog velikog umjetnika na harmonici, profesora Pavela Fenjuka, od kojeg sam puno naučio. Bogatstvo muzičke kulture u Ukrajini i vrhunski profesori sa kojima sam sarađivao je bilo dragocjeno za moje muzičko obrazovanje jer umjetničke škole zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, a posebno ruske i ukrajinske, predstavljaju vodeće svjetske muzičke škole.
Kakvi su muzički dometi harmonike? Pitam kao laik, s obzirom na to da se često za harmoniku veže zvuk narodne muzike...
Muzičke, tehničke kao i akustičke karakteristike harmonike nam omogućavaju da se na tom instrumentu može izvoditi širok dijapazon muzičkog repertoara i različitih muzičkih žanrova. Upotrebom registara harmonika može da zvuči i kao orkestar jer se radi o polifonom instrumentu, a nerijetko se kompozicije koje su napisane za gudački orkestar, sviraju na harmonici. Ukoliko govorimo o velikom baroknom kompozitoru Johanu Sebastijanu Bahu, jedan veliki dio njegovog stvaralaštva se uspješno izvodi na harmonici. Orguljski preludijumi i fuge na harmonici zvuče autentično, ponekad je nemoguće prepoznati ili bolje rečeno razdvojiti zvuk orgulja i harmonike, dešavalo se da profesionalni akordeonisti prolazeći pored katedrale i slušajući zvuk harmonike, pomisle da se radi o orguljama. Na harmonici se danas uspješno izvodi klasična muzika, originalna literatura napisana za ovaj instrument, džez, bluz, valcer, tango, muzika Astora Pjacole.
Da, slažem se sa vama kada kažete da se zvuk narodne muzike često veže za harmoniku. Etno i izvorne melodije iz različitih zemalja Evrope, kao i bivših republika Sovjetskog Saveza se najčešće mogu čuti baš na harmonici. Takav slučaj je i na prostorima balkanskih zemalja, zastupljena je i kao solo instrument ili u različitim narodnim orkestrima. Osim što na njoj savršeno zvuče svi muzički žanrovi, kada je u pitanju narodna muzika, za ovaj instrument je uvijek postojao veoma širok medijski prostor pa s toga i ne čudi što najčešće zvuk harmonike, širi auditorijum publike asocira na izvornu narodnu muziku.
Vi ste, na primjer, snimili i prvi CD klasične muzike za harmoniku u Crnoj Gori. Kako ste zadovoljni time i kako Crnogorci prihvataju klasičnu harmoniku, a kako ljudi u svijetu, na koncertima, festivalima, takmičenjima na kojima ste nastupali?
Da, 2005. godine sam snimio prvi CD klasične harmonike u Crnoj Gori. Ponosan sam na taj projekat, jer se na njemu nalaze kompozicije iz nekoliko muzičkih epoha i žanrova, što je bila i moja osnovna ideja - da se mogućnosti klasične harmonike čuju i prepoznaju i siguran sam da sam u tome uspio, sudeći po komentarima onih koji su imali prilike da čuju taj program na CD-u ili na koncertima. Publiku ne bih mogao da podijelim. Ako ste vrhunski umjetnik svaka publika će osjetiti poruku i energiju koju joj šaljete sa koncertne scene i brzo će nastati interakcija između vas, što je i smisao bavljenja koncertnim izvođaštvom, odnosno muzikom.
CD koji sam spomenula je “Virtuozna harmonika”. Koliko je i tome i Vašoj karijeri uopšte doprinijelo priznanje publike 2001. godine u Ukrajini, na festivalu “Muzika humana”, gdje ste proglašeni za učesnika sa najizrazitijim virtuozitetom? Ima li naziv CD-a neke veze sa tim?
Svako priznanje me motiviše da pomjeram granice svoje umjetnosti, a posebno jedno takvo priznanje od publike, čija kritika predstavlja i najiskreniju ocijenu i za mene je možda i najvažnija. Kao umjetnika me je uvijek pratio epitet virtuoza, a na tom CD-u je snimljen veliki broj kompozicija virtuoznog karaktera, pa otuda i takav naziv. Postoje sjajni interpretatori klasične i narodne muzike na harmonici čija izvođenja odišu virtuozitetom. Najvažniji je nivo umjetničke vrijednosti interpretacije, bilo da se radi o koncertnoj etidi ili narodnom kolu.
Koliko je harmonika zahtjevan instrument i kako se ona praktikuje/svira u svijetu, koliko je tamo “popularna”?
Harmonika je izuzetno zahtjevan instrument za sviranje, možda bih se usudio da kažem i najzahtjevniji, uvažavajući složenost izvođenja na svim ostalim instrumentima. Navešću vam nekoliko primjera za ovu moju konstataciju...
Koncertna harmonika je teška u prosjeku oko 16 kilograma. Svakodnevno vježbanje, koje podrazumijeva da dnevno provodite po 5-6 sati sa instrumentom zna da bude veoma iscrpljujuće uzimajući u obzir i to da prilikom vježbanja lijevi polukorpus instrumenta moramo stalno da pokrećemo u smjeru otvaranja i zatvaranja mijeha, a za izvođenje različitih vrsta tehnika mijeha i njihovo vježbanje, morate posjedovati uz mentalnu snagu i odgovarajuću fizičku spremnost. Takođe, koncertni umjetnik na harmonici nije u mogućnosti da vidi basove i svoju lijevu ruku, što dodatno otežava sviranje i vježbanje na ovom instrumentu. Koncertne turneje znaju da budu veoma naporne, jer tako težak instrument morate da nosite na raznim putovanjima, ali naravno, ljubav i zadovoljstvo prema muzici, koja me svakodnevno pokreće i inspiriše učini da sve ovo podnosim sa lakoćom.
Ono što mi kao umjetniku olakšava i daje snagu da dođem do novih uspjeha je svakako i razumijevanje pojedinih ljudi koji me okružuju. Vjerujem u ono što radim i povjerenje koje dobijem uvijek želim da opravdam i u tome uspijevam. Posebnu vrstu podrške mi je uvijek pružala porodica. Majka, otac i sestra su uvijek bili uz mene i vjerovali u moje uspjehe. Zahvaljujući i toj nesebičnoj podršci, danas imam uspješnu karijeru kao koncertni izvođač, redovni profesor na Muzičkoj akademiji Univerziteta Crne Gore i kao osnivač i direktor međunarodnog muzičkog festivala “Harmonika fest”.
Sa kojim se instrumentima harmonika najbolje slaže, te šta Vi lično najviše volite da izvodite na njoj?
Rekao bih da ne postoji instrument sa kojim harmonika ne bi imala dobar sklad, kada su u pitanju boje i alikvote. Izdvojio bih violončelo, violinu i gitaru kao instrumente sa kojima se harmonika lijepo dopunjuje i zvučno je kompatibilna. Volim da izvodim muziku koja mi se lično sviđa, na primjer etno, džez, kompozicije Baha i Vivaldija. Horizonti koje mi je otvorila muzika su bezgranično široki i duboki, ne postoji kraj...
U okviru sastava internacionalnog benda “River” nastupili ste na koncertu na Olimpijskim igrama u Londonu. Kakvo je to iskustvo bilo za Vas i kako je došlo do te saradnje?
Imao sam zadovoljstvo da nastupim na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu na koncertu koji sam održao sa vrhunskim etno-džez bendom “Balkan river of music”. Sastav ovog benda su sačinjavali renomirani umjetnici sa prostora Balkana, koji nastupaju i žive po cijelom svijetu. Sjajno i nezaboravno iskustvo koje se dogodilo na poziv organizacionog komiteta Olimpijskih igara.
S obzirom na brojne nastupe i žiriranje širom svijeta, postoji li neko iskustvo, festival, koncert koji posebno pamtite i zbog čega?
Imao sam priliku da obiđem veliki broj zemalja učestvujući na koncertima ili kao član žirija na najprestižnijim takmičenjima. Svaki događaj je poseban i u smislu organizacija kao i umjetnika koje imate priliku da upoznate. Prošle godine u Portugalu na koncertu poznatog umjetnika džez muzike, Renco Ruđerija, koji je održan u okviru prestižnog takmičenja “Svjetski trofej” dogodilo mi se predivno iskustvo. Prije nego što je odsvirao jednu kompoziciju, želio je da upozna publiku sa događajem i mjestom na kojem je ta kompozicija i nastala. Naime, 2014. godine sam ga pozvao da gostuje na festivalu “Harmonika Fest”. Čekajući svoj nastup oduševljen atmosferom na festivalu, ljudima i malim primorskim gradom, iskomponovao je muzičku temu “Valentango’’. Javno mi se zahvalio na pomenutom koncertu u portugalskom gradu Loule kao organizatoru festivala i kolegi i to me je učinilo veoma srećnim i ponosnim što je takvo muzičko djelo nastalo baš na Harmonika Festu. Uvijek me prate neki neobični događaji, biće prilike da ih i više podijelim...
Da li i koliko često komponujete, imate li u planu neko novo predstavljanje uskoro?
Komponovanje za mene predstavlja jedan novi izazov. Uskoro će publika imati priliku da čuje neke moje kompozicije i jedva čekam da se to dogodi. Zahtjevno je, naravno, jer se stalno preispitujem i pravim neke izmjene, pokušavam da iz sebe izvučem najveću kreativnu energiju i da to što uradim predstavlja mene i moj unutrašnji doživljaj muzike.
Da li biste za kraj nešto dodali ili poručili čitaocima?
Poručio bih svima da slušaju kvalitetnu muziku koja će im omogućiti da obogate svoj duhovni život i na taj način šire pozitivne vibracije koje su nam svima neophodne u ovim izazovnim vremenima borbe protiv pandemije i izlovanosti pojedinca od društva i društvenih događaja.
Pronaći muziku u sebi
Bavite se i pedagoškim radom. Čemu težite da naučite studente, postoji li neka specijalna vještina koju pokušavate da im prenesete?
Trudim se da naučim svoje studente kako da pronađu muziku u sebi i da uživaju u tome. Naravno, svakodnevna disciplina je nešto što predstavlja osnovu svakog uspjeha, pa je i to nešto što je česta tema u našoj komunikaciji. Primjena novih vještina u kombinaciji sa nekim standardnim načinom prenošenja znanja daje najbolji rezultat. Kada student napravi uspjehe na relevantnim međunarodnim takmičenjima, kao umjetnik ili profesor u školi koji uspijeva da iznjedri nove uspješne generacije harmonikaša, onda smatram da sam dio te misije ili zadatka ispunio. Potvrda da je to postala praksa je i činjenica da u našoj zemlji postoji darovita crnogorska scena mladih umjetnika na harmonici. Svoja znanja i iskustva stečena na prestižnim akademijama u inostranstvu sam prenosio nesebično na svoje učenike i studente sa ciljem da takvu modernu svjetsku školu harmonike prezentuju i moji bivši studenti, a sadašnje kolege mlađim generacijama.
Iz ljubavi nastao Harmonika Fest
Jubilarno, 10. izdanje Harmonika Festa upriličeno je nedavno, onlajn putem, usljed pandemije... Kako je nastao festival, te koji je glavni cilj i misija tog projekta?
Festival je nastao iz ogromne ljubavi koju imam prema harmonici i želje da i mi u Crnoj Gori imamo mogućnost da slušamo najbolje svjetske umjetnike na ovom instrumentu. Takođe, jedan od mojih motiva je bio da pobijedim predrasude da je akordeon instrument na kojem se samo može izvoditi narodna muzika.
Razmjena znanja, prakse i iskustva kao i upoznavanje sa domaćim i svjetskim tokovima u savremenoj koncertnoj i pedagoškoj praksi za harmoniku, primarni je cilj ovog projekta. Veliki kulturni, edukativni i psihosocijalni značaj festivala čine osnovu da naše ideje, u svrhu promocije klasične muzike na harmonici, postanu stvarne.
Festival sam na poziv predsjednika Svjetske konfederacije harmonikaša (CMA) predstavio kao delegat Crne Gore i član međunarodnog žirija na ovogodišnjem izdanju Svjetskog kupa. Takođe, naša organizacija je i punopravni član sa pravom glasa u Internacionalnoj konfederaciji harmonikaša (CIA) čime se mreža saradnje festivala i svjetskih i regionalnih organizacija kontinuirano proširuje. Harmonika Fest je tokom 10 godina postojanja ugostio istaknute umjetnike i profesore sa renomiranih muzučkih akademija. Po mišljenju stručne javnosti festival se prepoznaje po visokom kvalitetu selekcije i angažovanja članova žirija i gostujućih umjetnika i pozicionirao se na mapi evropskih festivala za klasičnu harmoniku. Sa svakom novom edicijom podižemo granice i kada su očekivanja umjetnika, a i publike, u pitanju.
Bonus video:
