Bez obzira na to što je odavno poznata u svijetu, Jelena Krstić i danas usavršava svoj muzički talenat. Kao neko ko je završio akademiju u Gracu za solo pjevanje, a onda se kasnije posvetila džezu, popu i romskoj muzici, nijesu joj strana ni takmičenja, a upravo je Jelena jedna od pobjednica austrijskog The Voica. Posljednjih godina karijeru je gradila kao član orkestra Hose Felisijana, a imala je prilike da pjeva i Stingu.
Uz to Jelena je aktivna i kao predavač, a rado svoje znanje dijeli sa mlađim generacijama. O svemu tome Krstić priča za Magazin...
Toliko godina ste na sceni, i iako uspješno gradite karijeru u svijetu, ovdašnja publika, mislim na Balkan kompletan, nije toliko upoznata sa Vašim radom. Zašto je to tako?
Prvi i glavni razlog je taj da sam napustila Balkan već sa svojih 18 godina i zapravo se nikada nisam ni vratila. Želja mi je bila da studiram i usavršavam se u inostranstvu, kao i da svoju karijeru gradim širom svijeta.... Želja za svjetskom karijerom, kao i okolnosti koje su se dešavale, dovele su do toga da me ljudi na Balkanu, nažalost ne poznaju i nisu upoznati sa mojim radom i mojim uspjesima.
Interesantno je da se u svakom žanru dobro snalazite. Studirali ste solo pjevanje u Gracu, pjevali pop, rok, džez, etno, ali i romsku muziku. Koliko je bitno za jednog muzičara da se ne ukalupi i strogo drži jednog žanra?
Mislim da je to veoma individualna stvar. Neko sam ko stalno radi na sebi, ko voli da uči i da se kontstantno usavršava.... Meni je bilo važno da mogu da budem odlična u svim stilovima muzike koje ja lično volim da slušam i pjevam.... Naša stara izreka kaže: što više znaš, više vrijediš! Usavršavala sam se, ne samo u klasičnom pjevanju, već i u jazz, pop i mjuzikl stilu, a pored toga aktivno sam pjevala i etno, duhovnu kao i rock muziku. Smatram da je važno i dobro kada se pjevač može snaći u različitim stilovima, a još je važnije da pedagozi vladaju različitim stilovima da bi mogli da pomognu budućim pjevačima koji žele da pjevaju različite žanrove muzike.
Tokom karijere učestvovali ste na mnogim takmičenjimam a sve je počelo od “3K dura”. S obziom na to da dugi niz godina živite u Austriji i tamo ste učestvovali na sličnim nadmetanjima, a jedini ste stranac koji je pobijedio u emisiji The Voice koji je rađen kod njih. Koliko su ovakva takmičenja bitna za pjevača, s obzirom na to da nekad žiri zna svojim komentarima i da obeshrabri takmičara, a i često u tim stolicama sjede gori pjevači od onih mladih ljudi ispred njih?
Neko sam ko se mnogo puta u životu takmičio na raznim pjevačkim nadmetanjima. Skoro sva takmičenja na kojima sam učesvovala su bila u inostranstvu, osim mog prvog i drugog takmičenja u životu kada sam imala pet i deset godina (oba takmičenja su bila u Beogradu). Važno je da napomenem da nikada nisam bila izložena negativnim ili uvredljivim komentarima žirija, prošto se to u svijetu ne praktikuje. Mislim da je važno takmičarima reći istinu, tačnije iskreno mišljenje, ali se mora poštovati kodeks lijepog ponašanja i izražavanja i shodno tome nisam za vrijeđanje i komentare koji mogu da obeshrabre takmičare. Uvijek sam prije za konstruktivnu kritiku, koja treba da motiviše takmičara da postane još bolji.
Smatram da su takmičenja bitan dio svake pjevačke karijere i da se na takmičenjima stiče iskustvo koje može biti od velike važnosti u budućoj karijeri jednog pjevača/pjevačice. Svaki javni nastup pred ljudima, da li je to takmičenje ili nastup u klubu, karaoke baru i slično je vrlo važan dio puta ka „zvijezdama“...
Susret sa tremom-strahom, sa publikom, sa žirijem (ako je u pitanju takmičenje) osluškivanje i posmatranje svojih reakcija, kao i rekacija publike su od ogromne važnosti za budućeg pjevača/pjevačicu. Nažalost, istina je da se mnogo puta dogodi da u žiriju sjede pjevači koji su po kvalitetu pjevanja znatno ispod osobe koja se takmiči, ali da bi neko napravio uspjeh ili postao „zvijezda“ nije dovoljno da bude samo dobar pjevač/pjevačica. Znate li koliko odličnih pjevača i pjevačica ima među mojim kolegama, pa i učenicima koji sjede kod kuće ili pjevaju po malim lokalnim klubovima, a po kvalitetu pjevanja zaslužuju da budu na svjetskim scenama. Problem je u tome što za uspjeh nije dovoljno samo biti vrstan izvođač, već je potreban ogroman psihološki rad na sebi, mentalni trening koji podrazumijeva jasno postavljanje ciljeva, razvijanje samopouzdanja, oslobađanje od loših/pogrešnih uvjerenja, oslobađanje od psihičkih blokada, strahova... jednostavno, potreban je veliki rad na sebi i sa sobom. Otuda je nastala moja metoda CYIV koja sve to što je potrebno jednom izvođaču, objedinjuje u jedan progaram.
U žižu javnosti na našim prostorima dospjeli ste 2017. godina kada ste sa Hoseom Felisijanom pjevali na jednoj manifestaciji koju organizuje švedski kraljevski par, a u publici je bio Sting. Kakav je osjećaj pjevati Stingu?
Da, to je bila manifestacija “Polar Prize Award” koji švedska kraljevska porodica organizuje jednom godišnje i dodjeljuje nagradu za životno djelo nekom svjetskom muzičaru. Te godine je nagradu dobio Sting i na njegovu žeju, nagradu mu je uručio Hose Felisijano sa kojim sam sarađivala od 2016-2019. godine. Tada smo Hose i ja zajedno sa rojalskom filharmonijom specijalno za kraljvsku porodicu, Stinga i mnogobrojne javne ličnosti iz muzičkog biznisa izveli jednu Stingovu i jednu Felisijanovu kompoziciju. To je definitivno moj najdraži i meni najznačajniji nastup u dosadašnoj karijeri. Izuzetan i neopisiv osećaj.
Sting je moj omiljeni pjevač pa je samim tim cio taj nastup i upoznavanje sa njim imalo još mnogo više značaja za mene. Kao studentkinja pjevanja sanjala sam o tome da stanem sa Stingom na binu i da ga upoznam, ljudi koji me poznaju odavno su svjedoci da sam uvijek govorila: vidjećete vi, ja ću sjedjeti sa Stingom i piti kafu. Zaista se to i ostvarilo, nakon tog nastupa u junu 2017. godine u Stokholmu, Sting je imao koncerte u Beču, na kojima smo Felisijano i ja bili pozvani kod njega u VIP ložu, a sjutradan je došao kod nas (Felisijano i mi smo živjeli u istom dvorištu) kući i svi zajedno smo proveli vrijeme ispijajući kafu u dvorištu kuće. Snovi se ostvaruju onima koji čvrsto vjeruju i vrijedno rade na tome.
Vaša diskografija, iako ste godinama na sceni nije bogata. Imate albume - “Ljubav” i “Toda la Vida”, ali sa Hoseom nastupate već dugi niz godina. Je li najzad došlo vrijeme da se posvetite svojoj samostalnoj karijeri?
Album „Toda La Vida“ izašao je 2018. godine. Na njemu se nalaze obrade poznatih svjetskih hitova, između ostalog i duet sa Hose Felisijanom i sa mojim ocem Simom Simićem. Aranžmani kao i dio pjesama su snimani u Los Anđelesu, na mom drugom albumu sam sarađivala sa istaknutim svjetskim muzičarima i producentima koje sam zahvaljujuci saradnji sa Felisijanom upoznala. Album je promovisan na turnejama koje smo 2018. godine imali po Australiji, Japanu, Južnoj i Severnoj Americi.
Nedavno ste preko Instagrama pokrenuli školu pjevanja, nudite časove online. S obzirom na to da je nekad učenicima teško držati pažnju i uživo, koliko je teže znanje prenijeti na ovaj način?
I prije nego je počelo sve ovo sa koronavirusom, imala sam učenike sa kojima sa radila online časove. Ljudi koji žive daleko od mene kao što su Sankt Peterburg i Majami, a žele da dobiju znanje i pomoć od mene, pristali su na rad sa mnom putem interneta i mogu vam reći da to sjajno funkcioniše. I sama sam bila skeptična na početku, ali ako želja i volja postoje onda tu nema prepreka.
Primjećujem da su ljudi na Balkanu vrlo nepovjerljivi prema tom načinu edukacije i nekako se ne usuđuju, ali nadam se da ću naći način da ih uvjerim da to može da donese jednake rezultate kao i kada radimo uživo.
Pored časova pjevanja, kroz objave nudite i brojne savjete, na koje će polaznici rijetko nailaziti. Šta je prvo što naučite Vaše polaznike?
Sve zavisi od toga koji nivo znanja posjeduje polaznik. Program je namijenjen početnicima, ljudima koji već imaju neko iskustvo kao i profesionalcima. Od njihovog nivoa znanja, kao i stanja svijesti o sebi, zavisi odakle ćemo početi. Svakao, svako od njih u nekom momentu mora da prođe kroz osnove tehnike pjevanja koju ja koristim kada pjevam, a to je OVT(one voice technik) kao i osnove mentalnog treninga CYIV (change your inner voice).
Često slušamo o tehnikama pjevanja i usavršavanju istih, kao i da je 30 odsto talenat, a 70 rad. Da li je to zaista tako i možemo li naučiti nešto što nam priroda nije dala?
Tačno je. Rekla bih da je 20 odsto talenat, a 80 rad. Smatram da se svako rodi sa talentom, neko sa manje, neko sa više...Mnogo zavisi da li se sa djetetom od samog rođenja radi na razvijanju talenta u našem slučaju - pjevačkom talentu.
U mom pedagoškom iskustvu koje evo traje već 20 godina, imala sam priliku da se i sama uvjerim da ljudi koji su došli sa veoma malo talenta, da ne kažem „nisu mogli ni ton da potrefe“, ali su toliko bili uporni u svakodnevnom vježbanju, što sa mnom što sami, da su nakon dvije godine intenzivnog vježbanja snimili svoj solo CD i uspjeli da grade uspješne pjevačke karijere. Dakle, moguće je. Sve zavisi od osobe koliko je spremna da uloži i žrtvuje svoje vrijeme, novac i u krajnjem slučaju sebe samog da bi postigao svoj cilj.
Često viđamo da djeca muzičara postaju muzičari, djeca ljekara postaju ljekari, kao i djeca sportista postanu sportisti. To je zato što odmalena rastu u tom okruženju, gledaju, slušaju i žive taj život. Naravno, želja i volja djeteta je presudna. Imam mlađeg brata koji voli muziku i takođe ima talenat, ali njegova ljubav prema muzici nije bila toliko velika kao moja i odlučio je da se bavi drugim stvarima u životu. Takođe i moja djeca, moja ćerka Anastasija Mila koja ima 11 godina je već sa dvije godine pokazivala je ogroman talenat i ljubav prema pjevanju, sa četiri godine je već pričala da će biti mjuzikl pjevačica i da želi da studira u Londonu. Ona sada već gradi uspješnu muzičku karijeru, osvojila je već brojne nagrade u Austriji i Njemačkoj i trenutno igra glavnu ulogu u mjuziklu „Bambi“ u Bečkom pozorištu. Dok moj sin Andrej koji ima šest godina, takođe ima talenta (u manjoj mjeri od ćerke), ali apsolutno ne pokazuje interesovanje za muziku i ako je rastao u istim uslovima kao i ona. On želi da bude fudbaler.
Školica pjevanja ima dosta, a šta je ono što izdvaja Vašu?
Jako je važno da prije nego se odlučite da krenete na časove pjevanja kod nekog, prvo pogledate njegovo obrazovanje, njegovo pjevačko i pedagoško iskustvo kao i njegove uspjehe i dostignuća. Mnogo mladih ljudi koji dođu kod mene žale mi se da su „bacili pare“ jer nisu dobili adekvatnu edukaciju. Neko ko nema obrazovanje i ko nije prošao kroz dugogodišnje školovanje i edukaciju, ko ne poznaje tehnike pjevanja, anatomiju glasa - cjelokunog instrumenta, već smatra da time što je pjevao po klubovima i napravio „ime“ ima pravo i može da edukuje druge nečemu što misli da zna, zapravo može da bude jako opasno za mlade i neiskusne pjevače/pjevačice, kao i bačen novac za njihove roditelje.
Pored toga što sam visokoobrazovana, magistar sam klasičnog, jazz i pop pjevanja, profesor sam teorije muzike i muzičke pedagogije, imam preko 25 godina pjevačkog iskustva po svjetskim scenama širom svijeta i 20 godina pedagoskog iskustva.
Moja škola pjevanja, tj. moja metoda CYIV objedinjuje sva moja znanja i iskustva skupljanja tokom svih godina u radu sa svjetski poznatim muzičarima, mentorima, producentima i profesorima. To je spoj vokal coacinga(OVT) i mentalnog treninga. Sve što je potrebno nekom da dobije da bi mogao da postane zvijezda, izgradi svoj puni potencijal i gradi profesionalnu muzičku karijeru.
Takav program ne postoji na Balkanu kao što ne postoje ni pedagozi-pjevači koji imaju iskustvo i obrazovanje poput mog. Smatram da je sada došlo pravo vrijeme da se situacija na Balkanu promijeni i da se mladim talentovanim ljudima ponudi edukacija na svjetskom nivou. Želim da pomognem mladim ljudima, jer je Balkan zaista prepun mladih ljudi koji imaju talenat, a treba im dati i adekvatnu edukaciju i mogućnost da rade na sebi na pravi način, jer mnogi od njih mogu već za koju godinu da postanu svjetske zvijezde i grade svoje karijere i van granica Balkana, samo im neko ko zna i ko je to sve prošao treba pokazati kako i na koji način se to postiže.
S obzirom na to da je zbog pandemije sve stalo, kako je ovaj period kada niste mogli biti na sceni uticao na Vas. Jesu li Vam nastupi nedostajali?
Iskreno da vam kažem, ovo vrijeme pandemije i karantina sam posvetila potpuno porodici i edukaciji. Radila sam vrijedno na razvijanju i dopunjavanju svoje metode i programa CYIV koji se pripremam da od oktobra predstavim našoj (balkanskoj) javnosti. Pripremam online kurseve koji će biti dostupni na mojoj novoj web stranici koja se takođe radi. Radila sam i na Instagram profilu i dalje sve vrijedno pripremam sa svojim timom jer želim da na najbolji mogući način predstavim metodu i da je učinim dostupnom za sve ljude na Balkanu koji žele da se bave pjevanjem. Trenutno se osećam ispunjeno u pedagoškim vodama tako da mi nastupi nisu mnogo nedostajali, ali uskoro krećem opet i na binu što me izuzetno raduje.
Takmičenja su bitan dio svake pjevačke karijere. Na njima se stiče iskustvo koje može biti od velike važnosti u budućoj karijeri jednog pjevača/pjevačice. Svaki javni nastup pred ljudima, da li je to takmičenje ili nastup u klubu, karaoke baru i slično je vrlo važan dio puta ka „zvijezdama“
Za uspjeh nije dovoljno samo biti vrstan izvođač, već je potreban ogroman psihološki rad na sebi, mentalni trening koji podrazumijeva jasno postavljanje ciljeva, razvijanje samopouzdanja, oslobađanje od loših/pogrešnih uvjerenja, oslobađanje od psihičkih blokada, strahova.
Bonus video:
