Kompozitor i nekadašnji dekan Muzičke akademije na Cetinju Senad Gačević skoro 40 godina piše za kontrabas.
Svoja djela nedavno je objavio u knjizi “Bassonegro” koja predstavlja zbirku njegovih radova, zatim obrada narodnih pjesama, ali i kompozicija koje su se svirale na dvoru.
Literatura za kontrabas kao solo instrument nedovoljna je i često je neopravdano izostajala, te kompozicije s potpisom Gačevića daju veliki značaj za razvoj ovog instrumenta.
Djela koja su pisana za kontrabas solo, kontrabas uz pratnju klavira i kvartet kontrabasa u prvi plan ističu kontrabas kao solistički instrument, a onda i kao dio kamernog sastava.
Zbirka sadrži “Tri minijature” za kontrabas solo, komad “Il je vedro” za kontrabas i klavir, Sonatu za kontrabas i klavir, komad “Run Rondo” za kontrabas i klavir, obrade tradicionalnih narodnih pjesama “Hannane”, “A kada mi draga dušo”, “Razbolje se lijepa Hajrija”, “Alka cuka” i aranžmana za djela “Alaturka” Dimitrija O. Golemovića i polka “Crnogorka” Špira Ognjenovića prilagođene kvartetu kontrabasa.
Upravo ova djela publika je imala priliku da čuje na koncertima sastava “Bassonegro” u Podgorici i Baru, a više o ovom poduhvatu priča za “Magazin” Senad Gačević...
Zbirka “Bassonegro” koju ste nedavno objavili predstavlja novu vrijednost u bogatstvu muzičke literature kako u Crnoj Gori, tako i na širem prostoru. Na osam Muzičkih akademija iz regiona, ona će biti obavezan program studija kontrabasa od prve godine osnovnih studija do kraja master studija. Hoće li se ova priča širiti na dalje Evropu i svijet?
”Bassonegro” zapravo predstavlja moje sabrane radove za kontrabas i ansamble kontrabasa koji su nastali u periodu 1984-2021. godine. Inicijativu za objavljivanje ove knjige imali su ugledni kontrabasisti Veljko Belević i Ljubinko Lazić, nekadašnji studenti naše Muzičke akademije, a danas solisti, orkestarski muzičari i uspješni pedagozi. U knjizi se nalaze kompozicije “Tri minijature” za kontrabas solo, jedan od mojih studentskih radova, kao i “Sonata” za kontrabas i klavir (veoma uspješno ju je praizveo hrvatsko-španski kontrabasista Frano Kakariđi na Tribini savremnog stvaralaštva u Opatiji 1987. godine, a prvi put je izdata u okviru slovenačke izdavačke kuće “Sloway music”), do kompozicije “Run Rondo” koja je nastala ove godine i premijerno je izvedena u maju u Podgorici. Ove kompozicije su zahtjevna djela koja u izvođačkom smislu podrazumijevaju muzičku i tehničku zrelost izvođača i, kako sami kontrabasisti kažu, veoma su izazovna za koncertna izvođenja. U drugom dijelu knjige štapmane su kompozicije - obrade inspirisane tradicionalnom muzikom Crne Gore, zamišljene i realizovane kao jednostavnije partiture koje mogu biti na repertoaru i manje iskusnih ansambala. Sve ovo je dovelo do značajnog interesovanja profesora kontrabasa na akademijama u širem okruženju za ova djela, kao potencijala za korištenje u procesu edukacije. Za ovih nekoliko mjeseci od kako je knjiga izašla iz štampe, dobio sam informacije od kolega profesora da je knjiga na nekim akademijama prošla procedure uvrštavanja u planove i programe, a na drugim se nalazi u predviđenim procedurama. Različita zahtjevnost djela omogućava korištenje u cijelom procesu obrazovanja kontrabasista na visokim muzičkim školama. Interesovanje za knjigu postoji i u Francuskoj, Engleskoj i Španiji, na traženje profesora s nekoliko akademija iz ovih zemalja poslao sam primjerke i očekujem odgovore o mogućnostima upotrebe knjige u ovim zemljama.
Na ovom, mogu slobodno reći, pionirskom poduhvatu radili ste skoro 40 godina. Koliko se pogled na ovaj instrument mijenjao, kako ste ga upoznavali? Kad uporedite kompozicije koje su nastale 1984. s onima iz 2021, ima li razlike?
Kontrabas kao instument počeo sam da upoznajem veoma rano uz pomoć našeg pokojnog profesora Pavela Aksamita i na njegov nagovor rano počeo da pišem za isti. Sve donedavno nisam imao ideju objedinjavanja ovih radova u jednu knjigu, ona je zapravo prirodni rezultat dugogodišnjeg povremenog vraćanja ovom instrumentu, najčešće na inicijativu kolega kontrabasista. Naravno da je teško upoređivati radove od prije skoro četiri decenije s novim radovima, ali se može uočiti izvjesni stilski kontinuitet i određena autorska prepoznatljivost. Nije samo moj zaključak da stari radovi i danas zvuče svježe i aktuelno. Sa zrelošću možda se može uočiti pojednostavljenje jezika i forme, više obraćanja pažnje na davanje mogućnosti izvođačima da što više ispolje svoj muzikalitet i virtuozitet.
Jeste li se držali isključivo pravila kad je klasična muzika u pitanju, ili ste u kompozicijama koketirali s nekim drugim pravcima?
Ne možemo govoriti o nekim pravilima pisanja takozvane “klasične muzike”, svaka epoha nosi neku svoju ideju o melodici, formi, harmoniji... A u okviru epoha, kompozitori ponaosob daju i neku svoju ličnu viziju ovih elemenata… U današnje vrijeme stvari su se toliko ubrzale da teško možemo govoriti o zajedničkim globalnim karakteristikama koje možemo nazvati stilom ili epohom. Svaki kompozitor u svakom vremenu, a danas posebno, zapravo kreira svoja “pravila” na osnovu svih prethodnih muzičkih iskustava i znanja, muzikaliteta i sklonosti. Tako se u mojoj muzici iz ove knjige, pored relatvno konzervativnog pristupa formi, mogu čuti uticaji narodne muzike, rokenrola i džeza, kao odjeka žanrova kojima sam se ranije bavio kao slušalac i izvođač.
Dosta kompozitora XX i XXI vijeka su izgubili melodičnost, i nemaju lako pamtljive teme kroz svoja djela kao što je to bilo u ranijim epohama. Jeste li se radeći na ovom projektu fokusirali i na to?
”Izlazak” iz melodije na način kako je ona shvatana u dugom periodu u istoriji muzike je legitimni postupak kome su pribjegavali brojni kompozitori, pogotovo počev od druge polovine dvadesetog vijeka, i takav pristup je dao svoje rezultate u izuzetnim djelima iz tog perioda. Ja sam, izuzimajući nekoliko mladalačkih pokušaja, ostao vjeran melodiji kao ključnom podsticaju za nastanak djela. Za to mi nije bilo potrebno nikakvo posebno fokusiranje, vjerujem da je to ta za mene prirodna i meni svojstvena estetika.
Kao što smo već pomenuli, kompozicije su uvrštene u nastavne planove i programe studija kontrabasa od osnovnih do master studija. Zašto kroz opus nijeste jedan dio kompozicija posvetili i onima koji počinju ili su stekli početno znanje kad je u pitanju ovaj instrument?
Kad sam rekao da imam potvrde da će se knjiga koristiti na akademijama, htio sam da potcrtam reakciju akademskih krugova kontrabasista na kompozicije iz “Bassonegra”. Ali, to ne znači i da nisam vodio računa i o mlađim kontrabasistima, učenicima muzičkih škola. Obrade narodnih pjesama za trio i kvartet kontrabasa koje se nalaze u knjizi, svjesno su urađene kao manje tehnički zahtjevne i prilagođene mlađim izvođačima, tako da su i srednjoškolski ansambli kontrabasa u ovoj knjizi dobili literature koju će moći da koriste u okviru kamernog muziciranja.
Koliko ste vodili računa o virtuoznosti i jeste li kontrabasistima kroz određene dionice postavili domaće zadatke?
Kada pišete za instrument kao solistički ili uz pratnju klavira, prirodno je da omogućite izvođaču da pokažu sve svoje karakteristike, a jedna od najvažnijih je svakako virtuozitet. U kompozicijama koje se nalaze u knjizi postoji više zahtjevnih virtuoznih mjesta, a u tom smislu je najizrazitija kompozicija “Run Rondo” koja zahtijeva izraziti virtuozitet kontrabasiste, ali i pijaniste koji izvodi klavirsku dionicu.
Kontrabas je dugo vremena tretiran kao orkestarski, tačnije prateći. Hoće li zahvaljujući djelima koje ste napisali izaći iz sjenke?
Kontrabas jeste dugo vremena tretiran kao prateći instrument, ali je već dugo i znatno prije mene nastalo mnogo kompozicija koje su zaslužne da danas kontrabas niko ne posmatra isključivo kao prateći. Za ovo su, prije svega, zaslužni veliki kontrabasisti koji su se dokazali i kao kompozitori. Danas kontrabas ima, pored svoje orkestarske uloge, i ulogu solističkog i kamernog instrumenta, a literatura za kontrabas i ansamble kontrabasa je sve bogatija. Moje kompozicije objavljene u ovoj knjizi su moj mali doprinos bogaćenju ove literature.
Pored kompozicija samo za kontrabas, napisali ste i one u kojima je kombinacija kontrabasa i drugih instrumenata. Ovaj instrument imali smo priliku da slušamo u najrazličitijim postavkama, ali u kombinaciji s kojim instrumentom on posebno dolazi do izražaja?
Kontrabas je dio nekih tradicionalnih ansambalskih sastava, ali je u današnje vrijeme prisutan u veoma različitim kombinacijama s instrumentima iz praktično svih intrumentalnih grupa. Pisao sam za različite kombinacije kontrabasa s drugim instrumentima, a ohrabren uspjehom ove knjige, pripremam nove radove u kojima ću prikazati kontrabas u ansamblima s veoma različitim instrumentima.
U Vašoj knjizi našle su se i obrade tradicionalnih melodija s ovih prostora, koliko Vam je odabir tih kompozicija zadao muke? I je li teži zadatak bio izabrati iste ili ih prilagoditi kontrabasu?
Bilo je više zadovoljstva i izazova, nego muke u tom procesu. Izbor su, zapravo, napravili kontrabasisti iz velikog broja narodnih pjesama i igara koje sam prerađivao za različite ansamble. Kod obrade i orkestracije za ansamble kontrabasa potrebo je poznavati specifične karakteristike zajedničkog zvučanja ovih instumenata, s obzirom na njihov nizak registar. U različitim fazama rada konsultovao sam vrhunske izvođače na ovom instrumentu i članove ansambala, što je veoma pomoglo da se dobije zadovoljavajući rezultat.
Muzičari koji sviraju instrumente koji nijesu toliko popularni kod kompozitora, često moraju da sviraju transkripte djela pisanih za klavir, violinu i neke popularnije instrumente. Koliko ste, pri pisanju, vodili računa o tome da se transkriptom vaše kompozicije mogu izvoditi i na drugim instrumentima?
O tome nisam vodio računa, bio sam fokusiran na kontrabas kao instrument. Međutim, ispostavilo se da su neke od ovih kompozicija zainteresovale i izvođače na drugim instrumentima, pa već danas imamo nekoliko transkripcija za flautu i klavir, flautu i gitaru, a pripremaju se i dvije kompozicije predviđene za izvođenje simfonijskog orkestra.
Dosta je instrumenata koji su zapostavljeni. Hoće li Vas uspješnost projekta “Bassonegro” podstaći da pišete i za neke druge instrumente koji baš nisu u fokusu kompozitora?
Na svu sreću, zahvaljujući razvoju izvođaštva više skoro da nema zapostavljenih instrumenata, svakodnevno nastaju djela za različite instrumente i ansamble u okviru kojih se koriste maksimalne mogućnosti svih instrumenata. Kako i kod ove knjige, presudna je inicijativa samih izvođača.
Takva inicijativa je već aktuelna od strane kolega flautista i već sam duboko u jednom velikom ciklusu kompozicija za različite ansamble flauta.
Kod ovakvih projekata veoma je važna podrška tri faktora - izvođača, izdavača i organizacija koje se bave koncertnom djelatnošću.
Kod projekta “Bassonegro” imao sam veoma entuzijastičnu pomoć ansambla koji se zove kao i knjiga -”Bassonegro”, a koji čine Veljko Belević, Ljubinko Lazić, Slaven Turusković i Predrag Vujović. Razumijevanje Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva dovelo je do mogućnosti da knjiga bude štampana, a zahvaljujući podršci KIC “Budo Tomović” i Sekretarijata za kulturu Glavnog grada omogućeno je i premijerno izvođenje ovih djela na koncertu u Podgorici.
Sprema ciklus radova koji su se svirali na crnogorskom dvoru
Knjiga takođe sadrži i nekoliko kompozicija koje su bile izvođene na crnogorskom dvoru. Kako ste došli do tih partitura?
U konačnoj verziji knige ostala je jedna kompozicija vezana za crnogorski dvor - polka “Crnogorka” autora Špira Ognjenovića. Do ove muzike nije bilo teško doći jer su je prije mene za druge ansamble obrađivali Dušan Skovran i Radovan Papović. Moja obrada, koja se našla u knjizi i izvedena na promotivnim koncertima, izazvala je odlične reakcije izvođača i publike, što je bio motiv da nastavim s obradama djela vezanih za crnogorski dvor, a za ovu vrstu ansambla. Vjerujem da će u bliskoj budućnosti biti završen i jedan ciklus ovih radova i biti javno izveden.
Bonus video:
