Posljednji dan aprila od 2012. godine proglašen je Međunarodnim danom džeza, a od tada se svake godine obilježi i kod nas.
Ovoga puta, ovaj praznik biće proslavljen koncertom zagrebačkog orkestra “Mimika” na Ljetnjoj sceni iznad sastavaka Morače i Ribnice, tj. u neposrednoj blizini tvrđave Depedogen, a upravo njihovom svirkom biće spuštena zavjesa na ovoodišnju manifestaciju “Mjesec poštovanja džeza u Crnoj Gori - JAM 2022”. Koncert organizuju Jazz Art i KIC Budo Tomović u saradnji sa Sekretarijatom za kulturu i sport Glavnog grada.
Orkestar Mimika je jedan od najkreativnijih transidiomatskih orkestara, osnovan u Londonu, a nastavio svoju misiju u Zagrebu, pod umjetničkim rukovodstvom kompozitora i multiinstrumentaliste Maka Murtića.
Mimika orkestra je veliki bend prijatelja koji zajedno rade i na raznim drugim projektima i svi smo nekako povezani na mnogo višem nivou
Murtićeve originalne kompozicije za ansambl su pod snažnim uticajem balkanske narodne tradicije.
Mimika kroz muziku i scenski nastup istražuje različite teme.
Do sada su publiku upoznali sa utopijskim društvom na Marsu, praistorijskom seobom iz Afrike u svijet i paganskim slovenskim pogrebnim obredom.
O Mimika Orkestru, ali i ostalim projektima Mak Murtić priča za Vijesti...
Ansambl koji ste osnovali prije više od deceniju Mimika Orchestra nastupa premijerno u Podgorici, baš na Međunarodni dan džeza 30.april. S obzirom na to da ste se okušali u mnogim pravcima, ali da ste ostali vjerni džezu, šta vama znači ovaj datum?
Međunarodni dan džeza obilježava se i kod nas i u mnogim zemljama i često je bio i platforma za neke naše eksperimente netipične za džez. Stoga nam i ovoga puta, pogotovo u Mediteransko sestrinskoj Crno Gori, dolazi kao mjesto premijere našeg džezističkog viđenja mediterana u sklopu novog projekta, odnosno albuma. Mediteranski i džez svijet su donekle slični, nastali miješanjem kultura kao uostalom i naš balkanski prostor, a kamoli lijepše nego obilježiti muzikom koja nas internacionalno i regionalno itekako može povezivati na dan koji je apstraktno postavlja u neki vanjski prostor oslobođen tereta kulture i pripadnosti.
Prošle godine je u okviru manifestacije “Mjesec poštovanja džeza u Crnoj Gori” nastupio novoosnovani orkestar “Balkan Youth Jazz Orchestra” sastavljen od mladih muzičara sa Balkana, koji je svirao isključivo muziku mlađih balkanskih autora. Na repertoaru je bila i jedna Vaša kompozicija, koje je ostavila veoma dobar utisak na publiku. S obzirom na to da nijeste bili u Podgorici, da li ste imali priliku da čujete snimak izvođenja, nakon koncerta? Hoćemo li je možda čuti ove godine u izvođenju Mimika Orchestra?
Prošle godine me jako obradovala vijest da je kompozicija “Song of Sorrow” (“Pjesem tuge”) odabrana kao jedna od onih koje će izvoditi BYJO. Nažalost zbog situacije sa otvaranjem i zatvaranjem granica vezano uz COVID 19 pandemiju nije bilo moguće doći (i jako mi je drago da su se stvari barem donekle umirile). Kompoziciju sam doduše čuo internetski i jako me razveselila interpretacija, a i mentorstvo koje su očito imali mladi muzičari, a uostalom i ja od strane aranžera Vladimira Nikolova. Kompozicija je inače u originalu pisana za Mimika orkestar i bavi se tematikom zamišljene pogrebne ceremonije u predindustrijskom Balkanu, specifično području Austrougarske, tj Medimurja, ali i šire, te je pisana na kajkavskom dijalektu. Svakako ćemo je izvesti.
Mislim da svaki projekt otvara oči i usi za nešto drugo, a u mojem radu se to uz sve druge projekte nekako šesto nađe u idejama za Mimiku. Iskreno više ni ne pratim što je žanr, već doslovce samo zvuk, muzika, performans
Svaki koncert Mimika Orchestra je u stvari jedno avanturističko putovanje kroz koje se džez sudara sa drugim muzičkim žanrovima. Da li upravo zbog simbioze džeza sa drugim pravcima vašu muziku opisuju kao “alternativni i moderni džez”?
Ne znam koliko je to alternativno i ne znam više sa čime se upoređivati, ali moj izražaj je duboko vezan uz muziku Duke Elingtona (iako to na prvu možda nije vidljivo), te sam stoga i ušao u cijeli svijet velikih bendova tj. džez orkestara, ali živimo u nadasve zanimljivom vremenu velikih inspirativnih muzičkih i umjetničkih struja, pa se naravno i orkestar stalno mijenja i istražuje nove pravce, kako muzičke, tako i scenske. A naravno da mi je lično velika inspiracija barem u posljednja dva projekta muzička naše regije. A svako traži neki opis u krajnjoj liniji, ali meni se čini da je jedini opis ovog orkestra stalna promijenjivost.
S obzirom na to da je Mimika Orkestra internacionalni, koliko se njegov sastav mijenjao za ovih 12 godina od kako isti postoji?
Orkestar je započet u Londonu 2010. godine. Osnovali smo ga glavna vokalistkinja Maja Rivic i ja. Inicijalno je bio osmočlani sastav, ali ubrzo narastao u pravi big bend. Postava je bila relativno stalna uz nekoliko izmjena, uglavnom zbog selidbi raznih članova do 2017. kada smo se preselili u Zagreb, te smo osnovali novi setup sa ljudima iz regije. Doduše, u stalnoj smo saradnji i sa muzičarima iz Londona, a u Podgoricu nam dolaze i gosti iz Slovenije i Austrije. Naravno, bend od samog početka funkcioniše kao jedna društvena zajednica, te je za razliku od mnogih orkestara ovo zaista veliki bend prijatelja koji zajedno rade i na raznim drugim projektima i svi smo nekako povezani na mnogo višem nivou od isključivo saradnje, zato se održavaju i veze i odnosi s takoreći bivšim ili barem članovima koji su sad jednostavno predaleko, ali koji puta dođu u posjetu.
Jeste li i sami dio orkestra ili samo pišete muziku za njih?
Dirigujem orkestrom, vodim probe, pišem muziku i vozim jedan kombi po potrebi (smijeh).
Tokom svoje muzičke karijere radili ste sa različitim ansamblima i grupama sa sjedištem u Londonu i to ne samo džez, već i klasičnu, eksperimentalnu i klupsku muziku. Koliko su Vam ta iskustva pomogla da bolje kombinujete žanrove?
Reći ću da i u Zagrebu, Ljubljani, Beču i Beogradu postoje izuzetno kvalitetne džez i multižanrovske scene kao i eksperimentalna muzika, klasika, pozorište itd. Posljednjih godina sam internacionalno radio i u Kanadi, Kini, Srbiji, te na raznim filmovima i predstavama, ali i raznim radionicama, rezidencijama itd. Mislim da svaki projekt otvara oči i usi za nešto drugo, a u mojem radu se to uz sve druge projekte nekako šesto nađe u idejama za Mimiku. Iskreno više ni ne pratim što je žanr, već doslovce samo zvuk, muzika, performans...
Za vaš ansambl važi da je jedan od rijetkih koji zauzima čvrst stav o pitanjima kao što su socijalna pravda, ljudska saradnja i jedinstvo. Nastojite da ove vrijednosti učinite očiglednim u svom muzičkom jeziku i scenskom performansu, stvarajući atmosferu drevnog okupljanja i povezanosti plemena. Kakva je vaša muzička veza s balkanskom tradicijom?
S jedne strane gajim veliki interes prema drevnoj muzici Balkana i Mediterana, našoj kulturnoj povezanosti, naravno s lokalnim razlikama, ali konstantnim fluksom. Zanimljive su staroslavenski, ali i svi drugi svjetski i istorijski mitovi. Često mitovima opravdavamo nasilje, ali u našem slučaju koristimo mitove da nademo ono zajedničko, univerzalno i ljudsko. Druga strana te iste medalje je upravo ono naše pravo ili jedino zajedničko nasljeđe koje zaista prelazi sve naše granice i kulturne razlike, a to je nasljeđe modernizma. To je uvijek negdje u mojim aranžmanima, tekstovima i nastupu skriveno pod velom mita.
Imali ste priliku da pišete i za hor. Kakav je to za Vas bio izazov?
Pisanje za svaki ansambl je svojevrsni izazov jer svaki donosi nova pitanja i nove karaktere. Pisao sam u više navrata za horove i tu vrstu ansambla vidim kao izuzetno potentnu, jer prva stvar je ljudski glas i tijelo, a tu se može svašta izreći, ne samo tekstom i melodijom, nego i ritmom, dahom, zvukovima tijela... Horovi su mi svakako jedan od ansambla s kojima najviše volim raditi, posebno što su puni intuicije i daju vremena za shvatiti, ne samo muziču, već i priču iza nje.
Nije Vam strana ni primijenjena muzika, pa ste je radili za dokumentarne i animirane filmove. Koliko se u to može iskazati kreativnost, jer ipak muzika treba da bude u službi priče koju to ostvarenje donosi?
Uvijek postoji potpis i po meni je bitno da se kompozitor zove zbog njegovog ili njenog potpisa, doduše naravno promatrajući priču i shvatajući koncept radnje. Mislim da od svakog tog projekta i ja štošta novoga donesem u vlastiti muzički izražaj, jer uz taj svoj potpis moram i mnogo novih stvari istraziti (tako će sad izaći nekoliko većih projekata koje su mi svakako pomjerili granice kako muzičke tako i produkcije).
Voditelj ste i saradnik u obrazovno-umjetničkog programa One Beat Balkans. S kojim ciljem ste se upustili u ovaj projekat?
Inicijalno sam bio sučesnik u projektu koji se odvijao na Kosovu, a kasnije sam pozvan kao saradnik, odnosno suvoditelj u verziji projekta u Novom Sadu, tj u mjestu Mali Idoš u blizini. Projekt se bavi socijalnom pravdom i umjetničkim povezivanjem ljudi s područja Balkana. Moj cilj je naravno upoznati i sarađivati s divnim ljudima preko svih mogućih barijera, stvarati i osjetiti ljudskost, a to se preslikava u svemu što je taj projekt proizveo. Tu se našao i Rambo Amadeus, Visar Kuci i naravno voditelj Bajram Kinolli.
Imali ste priliku da sarađujete sa Darkom Rundekom i Damirom Urbanom. O kakvoj saradnji je riječ?
S Darkom sam saradivao dva puta službeno i mnogo puta bendovski, jednom pišući mu aranžmane za Big Band Hrvatske Radio Televezije, a drugi put kad sam zvao i Damira. Taj drugi put smo radili novu muziku pisanu u setovima pravila, s tekstovima koje su sami Damir i Darko pisali baziranim na djelima mog djeda Ede Murtića odnosno kao performans za njegov stoti rođendan. Muzika se zove “Nova Apstrakcija” te izlazi na ploči “Murtić 100” u izdanju diskografske kuće MenArt negdje krajem ove godine pa ćete čuti o čemu se radi. Tu su se našli i muzičari Gordan Tudor, Nenad Sinkauz, Nenad Kovačić, Maja Rivic, Vedran Peternel koji je i producirao ploču, zatim, Hrvoje Nikšić, Mario Petrinjak, Borko Rupena, Hiwote Tadesse, Nika Bauman, Luka Zuzić, Grgur Savić i drugi...
Vaš deda je bio poznati jugoslovenski slikar, Edo Murtić, a Vi se svojevremeno upisali studije arhitekture. S obzirom na to da ste dosta angažovani kad je muzika u pitanju, imate li vremena za crtanje i jeste li ikad zažalili što ste se posvetili muzici?
Ha! Nekad zažalim što se bavim muzikom jer se ipak čini da radimo pedeset poslova istovremeno, od organizacije, komponovanja, do dogovaranja ljudi, ali svugdje postoje svojevrsne prepreke. Naravno šalim se, obožavam to što radim i kako je Gete rekao “Muzika je arhitektura zvuka” ili nešto u tom smjeru. Muzika je zaista slična arhitekturi, sa svojim konstrukcijama, a emotivnim efektima i prolazimo kroz prostore. Muziku svakako vidim sinestetski i uvijek nacrtam storyboard albuma prije nego ga krenem pisati, tako da svakako još uvijek crtam. A što se tiče arhitekture, u slobodno vrijeme se bavim krajobraznom arhitekturom, odnosno beskonačno sređujem svoj vrt na Krku (smijeh).
Bonus video:
