Dok su sa gradske tvrđave odjekivali zvuci bluza i roka, dok su se organizatori prvog Fort festivala ponosno osmjehivali jer puna tvrđava je svjedočila da je kvalitet i dalje na snazi, Petar Jelić je za Magazin pričao o njegovoj, mojoj, o našoj YU grupi.
”YU grupa traje duže nego moj život. Niko se nije nadao da će ovo ovoliko trajati i ovako izgledati. Ako čovjek ima tu sreću da izabere da se bavi onim što ga ispunjava i čini srećnim, da od hobija napravi svoju profesiju, onda može i da traje. Mislim da je ono što je dovelo do ovoga da Yu grupa traje 52 godine i da sa istim žarom kao nekada svira, je odnos koji su Dragi i Žika imali sa svim saradnicima koji su prošli kroz grupu, kao i odnos tih saradnika prema YU grupi. Njihov odnos prema grupi, stvaralaštvu i karijeri nije bio poslovan, koliko je bio intiman i emotivan. Zapravo, radilo se ono što je prijalo, trudilo se da se bude pošten prema sebi, saradnicima, uvijek izuzetno pošten prema publici. Da ne biraš ni mjesto, ni vrijeme, ni broj ljudi pred kojima ćeš svirati, nego da to što ti radiš i strastveno osjećaš u jednom momentu bude prepoznato. Samim tim, ti se na neki način ne umoriš u cijelom tom radu. Ti se premoriš mnogo puta ali duhovno ostaneš svjež i čist. To je ono, što ja mislim, što je dovelo da YU grupa traje 52 godine”, kaže Petar koji je član grupe skoro tri decenije.
Sada već daleke 1970. godine, braća Dragi i Živorad Žika Jelić, osnovali su grupu koja je na svirci u zemunskom klubu “Sinagoga” dobila ime. Disk džokej Zoran Modli je pozvao publiku, tog 29. novembra, da grupu “krsti”. Prihvačen je predlog Miroslava Stanivuka i od te večeri postoji YU grupa. Mnogo se toga izdešavalo od 29. novembra 1970. godine. Prestala je da postoji Jugoslavija, nema više ni Dana republike, ali ostala je YU grupa.
”Mislim da smo jedan od rijetkih bendova koji je u gotovo svakom selu, ne u gradu, u SFRJ, svirao. Uvijek je to bilo od srca i iskreno. To ime grupi je dato iz jednog iskrenog osjećaja koji je vladao u vazduhu i u narodu. Onog momenta kada se država raspala i desile se sve stvari koje su se desile, YU grupa je odlučila da i dalje počiva na istim vrijednostima i sa istim imenom, da nastavi da ‘nosi’ ime koje je svih tih godina tako ponosno nosila. Niko drugi ne može da uprlja tvoje ime nego ti sam. Ako ga ti nijesi uprljao, čega bi onda trebaloda se odričeš. Ako se odrekneš svog imena, onda si se odrekao sebe. A kad se odrekneš sebe onda si u ozbiljnim problemima”.
A YU grupa je znala i zna da “život nije problem koji treba riješiti, već stvarnost koju treba doživjeti” (Seren Kjerkegor).
Ne priznaje Petar opravdanje za šundom kroz rečenicu - “narod to traži”, jer smatra da kultura nije nešto sa čime se rađaš.
”Kada žudiš za trenutnim i jeftinim zadovoljstvima u životu, onda dobiješ suštinska zadovoljstva. Nije tačno da narod traži ovo ili ono. Ne, narod se vaspitava. Kao što se dijete vaspitava u kakvom okruženju će živjeti, tako će i stasavati. I narod i nove generacije se vaspitavaju kulturno. Kultura nije nešto sa čime se rađaš. Kultura je nešto što stičeš u životu. To je isto kao i obrazovanje”.
Poplava šunda se desila i zbog toga što su ljudi “intelektualne dvoboje” zamijenili “jeftinim zadovoljstvima”.
”Kada sam bio u osnovnoj i srednjoj školi, i kasnije u ranim dvadesetim, strašno puno vremena smo po žurkama provodili pričajući o određenim knjigama, albumima, bendovima, raspravljajući šta je bila poenta ovoga ili onoga. Na neki način, ti si duhovno stalno ulazio u dvoboje sa određenim ljudima, dokazivao sebi i drugima svoje misli, širio svoje zaključke. Čak smo se tako na neki način zbližavali, prepoznavali i zaljubljivali. Sada toga uopšte nema, jer toga više nema u programu, to se ne nudi. Počeli smo odavno kao društvo da nudimo jeftina zadovoljstva, primitivne nagone. Čim imaš tako nešto ne možeš da očekuješ da će se ljudi s poštovanjem ponašati dostojanstveno jedni prema drugima”.
Kada priča o zemlji koja više ne postoji, o vremenima u kojima je čovječ čovjeku bio brat, zvuči kao da priča bajku. Drago mu je, kaže, što za tu bajku nije čuo od drugih već je sam doživio.
”Sa organizacijom svog vremena stalno imaš u glavi ostale ljude i koliko ćeš se zbog svojih potreba potruditi da ne uznemiriš ljude oko sebe, nego da ih oplemeniš, opčiniš, podržiš, pomogneš, i da se tom kolektivnom željom za dobrim u stvari svi mi uzdižemo i pravimo jedno lijepo društvo - društvo koje će biti puno mekanih misli, mekanih želja. A to smo mi imali na ovim prostorima. To zvuči kao bajka. Ja sam cijelu srednju školu radio kao tehničar na ozvučenju Dragog i Žike i putovao po cijeloj SFRJ. Imali smo nekoliko puta kvarove kombija gdje smo bili nas trojica tehničara sami. U nekim nedođijama po Bosni, Srbiji, Crnoj Gori, znali smo da ljudima pokucamo na vrata u sred noći da bi zatražili pomoć. To je bilo fantastično kako su ljudi jedni drugima izlazili u susret. Ne znam to iz priče, to sam lično doživio. U nekom zabačenom kraju, u tri noći, nekome kucaš na vrata i kada taj neko shvati da si čovjek kome treba pomoć, ustaju svi ukućani, sprema se doručak, kuva se kafa, zove se prvi komšija koji može da pomogne. To je bilo sjajno vrijeme - druga kultura u narodu koju smo mi nažalost izgubili. Da bi to povratili moramo ponovo da počnemo da gradimo”.
YU grupa se pune 52. godine trudi da gradi to o čemu najmlađi Jelić iz benda priča, jer sve prolazi, a mi se “ne sjećamo dana, već trenutaka” (Čezare Paveze). Vječiti mladići (odnosi se na Žiku i Dragog), vječiti džentlemeni (odnosi se na bend u cjelosti) od svojih ideala, vrijednosti, snova, ne žele da odstupe ni pedalj. Na njihovu, na sreću svih nas.
”Ima mnogo stvari koje bi drugačije uradio. Uglavnom ni sa jednom stvari koju uradiš nijesi sto odsto zadovoljan. Uvijek si svjestan šta si mogao da uradiš bolje i to je u stvari poenta nekog napretka, sazrijevanja, cjeloživotnog i duhovnog. Ono na šta sam posebno ponosan je cijela ova naša saradnja koja sa mnom traje skoro 30 godina. Da mi je neko rekao da ću svirati u YU grupi kad sam bio mali ne bih vjerovao. Kada sam postao član YU grupe da mi je neko rekao da ću ostati 30 godina ne bih vjerovao. A mi smo uspjeli da sazremo kroz sve to zajedničko trajanje i da imamo jednu fenomenalnu veselu i srećnu priču i odnos”.
A Petar, ali i svi ostali, su shvatili da YU grupa ima etiketu na kojoj stoji - rok trajanja neograničen.
Slavljenički koncert 10. septembra na Tašmajdanu
Prije dvije godine YU grupa je obilježila pet decenija postojanja. Korona je “pokvarila” jubilej i onaj veliki slavljenički koncert održaće se 10. septembra na Tašmajdanu. Uostalom, svako vrijeme je pravo vrijeme za slavlje.
”Izabrali smo Tašmajdan jer je to jedno rokenrol mjesto, jedan stadionski, otvoren prostor gdje se mnogo toga vezanog za rokenrol dogodilo. To će biti koncert vezan za jubilej, ali i za proslavu rada Yu grupe. Biće mnogo gostiju, a doći će i bivši članovi, kao i djeca od nekih bivših članova. Imamo nesreću da su nas u ovom dvogodišnjem periodu mnogi članovi napustili. Zato ćemo se radovati svakom ko je prošao kroz život”, kaže Petar koji se nada da će i u osmoj deceniji, poput svojih stričeva, nastupati.
Mislim da je to gen Jelića - svi Jelići jako dobro stare i jako dobro izgledaju s godinama. Ali, to je i zbog odnosa prema životu i način života. Moramo da se punimo dobrom energijom, da činimo dobre stvari, moramo da uljepšavamo sebi život, da se smijemo i onda to što siješ posle ćeš da žanješ. To na kraju izlazi iz tebe i ti postaješ to što misliš i želiš. Ako imaš pokvarene misli, teško se to neće na tvom organizmu vidjeti”.
Ne moraš izdavati albume da bi bio aktuelan
Za duže od pet decenija trajanja grupa nema preveliki broj studijskih albuma - 12, iz prostog razloga što YU grupa, kako kaže Petar, je uvijek bio bend koji nikada nije previše strateški razmišljao, koji je snimao samo onda kada bi im se “ideje nakupile”, koji nije morao da brine za aktuelnost - snimao, ne snimao, ako imaš kvalitet, uvijek si aktuelan.
”Grupa je prevazišla tu potrebu da objavi nešto novo da bi bila aktuelna. Recimo, kada prođe nekoliko godina od pojavljivanja nekog albuma nama posao i dalje ne opada. Mi smo i dalje aktuelni. Mi album izdajemo na svako deset godina. Kad se osjeti potreba i želja, onda to i uradimo. Kod nas to ide spontano. Novi album je u planu, krčka se lagano, a kad će biti ne znam”, kaže muzičar za koga je osmije poenta svega - “ko izgubi osmijeh, taj je izgubio život”.
Bonus video:
