Na njega pomislite kada neko pomene virtuoza na gitari. On je zaštitni znak Skoplja i makedonske muzike, “ima svoj oro, sol” i “leb” nasušni je muzici. Zahvaljujući njemu skopsko naselje Taftalidže je postalo poznato široj javnosti, počasni je doktor u oblasti umjetnosti na Univerzitetu “Sv. Kiril i Metodij” u Skoplju.
Sa bendom je snimio 14 albuma, obišao bivšu Jugoslaviju i svijet, održao na hiljade koncerata, “kao kakao” stigao u “beskonačno”, i kada se grupa, koja je stekla kultni status, raspala, okrenuo se “ručnom radu” i nastavio tamo gdje je sa bendom stao.
Snimio je dvadesetak solo albuma, a stvarao je i muziku za filmove, pozorište i balet. Za njega je dovoljno da kažete Vlatko - i sve već znate. Ali, ne i on.
”Ko je Vlatko Stefanovski? Uf, to je najteže pitanje koje ste mogli da mi postavite. Koliko god da smo mudri i koliko god da živimo na ovoj planeti, mi ne možemo odgovoriti na to pitanje. Pokušavam da preko svoje muzike nešto saznam o sebi. Interesuje me i ta popularna psihologija, filozofija, sociologija. Sve me to zanima, ali odgovor na to pitanje još uvijek ne mogu da dam. Pokušavam da shvatim ko sam zapravo ja”, priča za “Vijesti” Vlatko Stefanovski dok čeka da njegov trio nastupi na nikšićkoj tvrđavi na prvom Fort bluz i rok festivalu.
Za momke sa kojima nastupa, sina Jana i basistu Ivana Kukića, kaže da je najbolja i najmlađa ritam sekcija, puna entuzijazma, pozitivne energije i širokog osmijeha. Drago mu je što se i njima dvojici pruža prilika da “muzičke i geografske terene” širom Evrope “osvajaju na jedan suptilan način” i priznaje da mu pričinjava veliko zadovoljstvo što sarađuje sa mlađim Stefanovskim.
”Gledam ga kako muzički raste, razvija se, kako je iz dana u dan sve bolji. Čudo je kakvu ritam sekciju imam. Bubnjar 21. godinu, a basista 24. Da Jan svira gitaru to bi bilo malo problematično. Svi bi rekli - dobar je, ali tata je ovakav, onakav. Ovo je teritorija za njega u koju se ne miješam, tako da je on prilično opušten na tu temu. Prilično brzo napreduje i savladava to muzičko znanje”.
Ponosan je na djecu, sina Jana i kćerku Anu, koja je doktorirala italijansku književnost u Padovi, ali o sreći ne voli da govori jer je poslednje godine njegovog života obilježila tuga - ostao je bez supruge Gordane, a godinu kasnije i bez brata.
”Zadovoljan sam otac jer imam prekrasnu djecu, a srećan...Ne bih o tome. Sreća je vrlo relativna stvar. Za nekog je sreća da živi u kolima, za nekog da ima jahtu od 150 metara. To su relativne stvari”.
Svi bi danas da dobiju po jednog Oskara
Kada su krajem januara 1957. godine u Prilepu pozorišni umjetnici Nada i Mirko Stefanovski dobili sina Vladimira nijesu ni slutili da će izrasti u jednog od najznačajnijih virtuoza na gitari na ovim prostorima. Njihov Vladimir je veoma rano počeo da se “traži” - prvo je želio da bude slikar, zatim fotograf, privlačila ga je i automehanika, a kada je otkrio muziku, kako je jednom izjavio, shvatio je da je to “najljepša disciplina kojom se možeš baviti”.
I tada je već znao da je muzika njegov život. Vladimir je postao Vlatko, a ostalo je istorija.
”I dalje sam i Vladimir i Vlatko i dok sam živ biću i jedno i drugo. Znaju me kao Vlatka, a na papirima sam Vladimir”, pomalo iznenađeno komentariše, valjda ne očekujući da će ga neko osloviti imenom iz lične karte.
Priznaje da ga je protekle dvije godine zbunjenost svime što se dešava tjerala na autorstvo i dala mu kreativnost, da smo prije korone bili usamljeni, a nakon nje i usamljeni i sami.
”Moja zbunjenost onim što se dešava oko mene me tjera u autorstvo i kreativnost. Čar kreativnosti je tražiti smisao, izvući nepostojeće iz postojećeg. Živimo u prilično konfuznom vremenu, pod jednom smo medijskom agresijom i ne znate više ko šta priča, objavljuje, u šta vjerovati. U svojoj gitari tražim odgovore na sva ta pitanja”.
Estrada i crveni tepih ga nikada nijesu privlačili, a posljednjih godina je “previše forme, a malo sadržaja”.
”Živimo u vremenu kulture slavnih. Sve mlade djevojke na Instagramu slikaju se kao da samo što nijesu izašle na crveni tepih. Svi imamo potrebu za afirmacijom, svi imamo potrebu da nas neko voli, prepozna, da nas neko prizna. I to je razumljivo. Pogotovo kod mladih ljudi. Ali, taj sindrom crvenog tepiha je sad previše zauzeo maha - svi bi da dobiju po jednog Oskara”.
Muzički rudar koji još uvijek traga za velikim pogledom
Vlatko je jedan od onih zaslužnih što je muzika Makedonije i Balkana još jače “zasijala” na muzičkom nebu. On je, neumorni muzički rudar koji u tradicionalnoj muzici nalazi inspiraciju.
”Muzika Makedonije i Balkana je fantastična. Oduvijek je bilo tako i vjerujem da će još dugo. Da li neko želi da posegne za tom muzikom, da li neko želi da je uči, prenosi dalje, afirmiše, da je obogaćuje, to je već drugo pitanje. Ja još uvijek u toj muzici nalazim inspiraciju i puno zanimljivih muzičkih rješenja. Jednom riječju - u toj muzici nalazim izazov da mogu da ‘kopam’, učim, istražujem i da mi nikada ne bude dosadno. ‘Kopao’ sam i još ‘kopam’. Puno toga sam uradio. Ja sam svoje, na neki način odradio, u smislu istraživanja po folkloru. Možda me sad zanimaju neke druge stvari. Možda sam posegnuo za nečim što je nedohvatljivo, ali vidjećemo dokle ćemo stići”.
Šund je odavno zauzeo maha, ne samo na ovim prostorima, ali Vlatko smatra da svaka kvalitetna muzika nađe svoj put do publike. Publici nema šta da zamjeri, jer ona ima pravo da traži najbolje od izvođača. Na izvođačima je da ponude kvalitetan sadržaj.
”Ne mogu da kontrolišem stvari koje su izvan mog studija, izvan moga ukusa, izvan moje moći djelovanja. Ja mogu da organizujem svoj bend, studio i mogu da proizvodim muziku kakvu ja mislim da treba da proizvedem. Na svu sreću ta muzika je nalazila put do publike tokom 40 godina. Previše je ovo danas odmaklo kontroli. Svako pravi muziku na kompjuteru, svako traži način da uspije, zaradi novac, da postane zvijezda i bude popularan. Svi misle da je to recept za sreću, uspjeh”.
On zna da nije. Zna i da, sa ove distance, može bolje da sagleda onog Vlatka od prije četiri decenije, kada je tek krenuo da osvaja muzičko nebo. I zna da Vlatku od prije 40 godina ne bi poručio ništa, ali bi od tog Vlatka tražio savjet.
”Tad sam bio neustrašiv, drzak, prepotentan, nevjerovatno ambiciozan i nije bilo prepreke za ono što sam htio da uradim. Sve prepreke sam preskakao. Tako sam se osjećao i tako sam radio. A sad sam veoma oprezan, sto puta mjerim svaku riječ, svaki ton”.
Priznaje da mašta o najmanjem studiju sa najvećim pogledom. Studio je već nabavio, a za pogledom i dalje traga.
”Već sam kupio mali studio koji može da stane u torbi za laptop. Obezbijedio sam sve što mi treba u minimalnoj formi, ali mi još uvijek fali veliki pogled. Neki srećni ljudi imaju veliki pogled - oni koji žive na obali i na planinama. Malo sreće, malo umješnosti, malo truda nam treba oko tog pogleda. Moramo se potruditi - malo se popeti na visinu da bismo gledali daleko”.
Bonus video:
