Prije 40 godina u Sarajevu je pet mladića odlučilo da zapliva u muzičke vode i osnovali su grupu kojoj su ime dali po čuvenom djelu kompozitora Morisa Ravela “Bolero”. Sa snimanjem prvog studijskog albuma počeli su 1985. godine i isti, pod nazivom “Nakon slavlja”, objavili godinu kasnije, da bi 1988. godine objavili drugi - “O Jesenjinu”.
Prvi album je prodat u preko 150 hiljada primjeraka, a drugi, na kome je gostovao i glumac Rade Šerbedžija, u 100.000. Taman su se zahuktali i krenuli da osvajaju Jugu, počeli i sa pripremama za treći album, kad zapucaše puške i utihnu muzika.
Grupa se razišla i nakon brojnih pokušaja da se vrate na scenu, nakon manjih i većih talasanja, ali i želje da ponovo sa rokenrol romansama dodirnu dušu publike, “Bolero” je 2016. godine krenuo u ozbiljniju priču i dugonajavljivani album “Avatarov grijeh” polako ulazi u završnu fazu.
”Odustao sam bio od svega, mislio sam da se zaista više ne trebam baviti muzikom, da nemamo više publiku. Onda sam vremenom otkrio da to nije tako. Prošle su neke kritične godine i sad se pokušavamo vratiti. Bez obzira na sve, uvijek sam vjerovao da ćemo se vratiti jer od svega možete odustati, ali od sebe ne možete nikada. Pokušao sam da nađem neke nove energije, nove ljude, imamo novi album, nove pjesme, već je to gotovo, samo treba tehnička realizacija da se sve to sredi i napravi. Mislim da će se publici svidjeti, jer i dalje je to ‘Bolero’. Naravno, vremenska razlika je vidljiva, danas smo ipak u novom vremenu pa to možda drugačije zvuči, ali sam ostao na tom prepoznatljivom ljubavno-socijalnom tragu”, kazao je za “Vijesti” frontmen benda Miroslav Mišo Bartulica, nakon nastupa na Lake festu.
I nove pjesme imaju tu bolerovsku crtu - emocija im neće faliti, ali ni melanholije, romantike i starog dobrog roka. Iako mnogi, prema riječima Bartulice, njihove pjesme doživljavaju tužnim, on ih samo smatra emotivnim, a i ako se koja suza pusti uz njih nije na odmet - suze čiste dušu.
”Kažu mi da su mi pjesme tužne, da se može uz njih zaplakati, ali ja to ne shvatam kao negativno. Mislim da je to baš ta emocija koja je iskrena. Svaku svoju pjesmu otplačem, i ako mi ne idu suze onda znam da nije dobro i da nešto ne štima. Ne stidim se suza, to je samo iskrenost koja izbija iz čovjeka. Na kraju krajeva, ovom današnjem vremenu malo nedostaje iskrenosti, emotivnosti. Možda su i neki moralni stubovi pali i bilo bi dobro da se sve vrati u taj ljudski smisao”, kaže Mišo koji je bio i ostao zadužen za građenje bolerovskog stila - sve pjesme (tekst, muzika i aranžman) su njegovo djelo.
I ne samo da ih je stvorio, već im je i dao dušu, sebe. Priznaje da se ne plaši tolikog razotkrivanja i ranjivosti, jer čovjek ne bi smio da se boji emocija.
”Ja sam skroz u tim pjesmama. Ako ne pustim neku suzu ili ne osjetim da me prođe jeza, onda ta pjesma kao da ne postoji. Moram tu pjesmu proživjeti, isplakati je i osjetiti iznutra da se nešto dešava i da to ima razlog da postoji. Ne smeta mi što tolikim otkrivanjem postajem ranjiviji. Bilo je momenata kada nijesam mogao zadržati suze i ne stidim se toga. Za mene je kompliment kada mi kažu da sam emotivan. To je nešto što nosimo svi u sebi, samo treba nešto da tu emotivnost pokrene. Nju i dobronamjernost”, kaže frontmen benda koji je, bez obzira na dvodecenijsko “neplaćeno odsustvo”, trajao.
Njihove pjesme su pjevali i pjevaju kako generacije koje su rasle u onoj velikoj Jugoslaviji, tako i mladi koji i ne znaju ko stoji iza “Jelene”, “Galebova”, “Sjećanja”, “Krčmarske Moskve”, “Dajane”, “Sviraj harmoniko”, “O Jesenjinu”... Ponekad se stiče utisak kao da nijesu odlazili sa scene.
”Nijesam učinio ništa da bi te pjesme opstale. Tehnički se nijesam trudio oko njih, nemamo čak ni neku kompilaciju, a one su same od sebe, zahvaljujući publici, preživjele i mogu biti srećan zbog toga. Srećan sam zbog toga što te pjesme pjeva kako moja generacija, tako i klinci od 16-17 godina koji imaju svoj doživljaj tih stihova. To mi je najveći kompliment”, priznaje Bartulica kome nikada nije bio cilj da se medijski eksponira.
Volio je i voli da “priča” preko muzike, jer to je on - emotivac koji osjeća i proživljava to što stvara.
”Izgleda da nijesmo bili svjesni šta smo napravili. Kada sam uradio ‘Jelenu’ nijesam bio svjestan da sam napravio pjesmu koja će možda obilježiti moju karijeru. Ali tako je to - radite kako mislite da će biti najbolje, ali ne znate šta će biti od toga. Više radim po intuiciji, nesvjestan onoga što stvaram. Pored ‘Jelene’ imamo još neke pjesme koje ne venu, traju, i generacije i generacije ih slušaju i pjevaju”, kaže muzičar svjestan da “nijesu svi rođeni pod srećnim zvijezdama”, ali i da mnogi “tugu kvase tuđim suzama”.
Nada se ponovnom susretu sa Šobićem
Obećao je sebi da će prvi put kada dođe u Nikšić pokucati na vrata najpoznatijeg crnogorskog kantautora Miladina Šobića i evocirati s njim uspomene na neka davna, ljepša vremena.
”To sam i uradio, ali nažalost nijesam ga našao. Biće prilike. Miladin i ja se znamo odavno i biću srećan da ga ponovo vidim”.
Bonus video:
