Nikšićanka Nina Žižić svojim glasom osvojila je publiku još davne 2003. godine, kada se pojavila u prvoj sezoni emisije “Intro karaoke”. Odmah nakon toga postala je članica trija “Negre” koji su, pored nje, činile još i Milena Vučić i Jelena Kažanegra, a nakon nekoliko singlova i nagrada, odlučila je da svoj muzički put nastavi sama.
Od tada, Nina se uspješno oprobala u više žanrova, zajedno sa hip hop duom “Who See” predstavljala Crnu Goru na Eurosongu, snimila saundtrack za azerbejdžansku romantičnu komediju, a jedino čime se ne može pohvaliti je da iza sebe ima objavljen makar jedan album. No, na Ninininu karijeru ni to ne može da utiče, pa je jedna od najtraženijih klupskih pjevačica.
Za Magazin “Vijesti”, Žižićeva prvi put otvoreno priča o svojim počecima, zašto je napustila “Negre”, koliko često mijenja repertoar, zašto nije diskografski aktivna...
- Prošlo je skoro 15 godina od tvog prvog pojavljivanja i osvajanja drugog mjesta u Intro karaokama. Kako si tada, na početku zamišljala svoju karijeru?
Mislim da nijesam imala neku baš određenu zamisao. Generalno sam željela da postanem dio muzičke scene, pa možda nekad i do Holivuda „doguram“ jer je, pored pjevanja, moja velika strast i gluma.
- Nakon Intro karaoka karijeru si nastavila u grupi Negre. Čega se prvo sjetiš kad se prisjetiš perioda rada u ovom sastavu?
Sjećam se čestih i iscrpljujućih proba koreografija za, tada, predstojeće festivale. Sjećam se okupljanja kod Milene. Sjećam se da nam je jednom prilikom počeo da preskače CD u programu uživo i Jeleninih opaski na taj račun. Sjećam se kad sam se ofarbala u crveno nekoliko dana pred Sunčane skale na šta se Ela Božović koja nam je “brinula“ o stajlingu zgrozila, pa sam dan pred odlazak na festival provela desetak sati, ne bih li uspjela da se prefarbam.
- Koji je bio ključni momenat da odlučiš da napustiš Negre i kreneš solo karijeru?
Biti dio jednog ženskog sastava je imalo svojih prednosti, kao što je dijeljenje troškova za pjesme koje su bile i te kako skupe. Mana je bila ta što je menadžer grupe bio naš producent koji je, pored toga što je naplaćivao pjesme koje je radio za nas, bio izričit u tome da nama nije mjesto „u kafani“. Naravno, svima nama je bila želja da se samo smiješimo sa TV ekrana, da mašemo sa dodjela nagrada, dijelimo autograme, ali, nažalost, novac je svima nama bio potreban. Nego, govorim u svoje ime. Nijesam više mogla da se smiješim sa tih istih TV ekrana, a da nemam prebijene pare. Kad kažem to, mislim na neki svoj džeparac, jer nijesam mogla više da dovodim svoju majku u situaciju da diže kredite za moje pjesme, a da živimo kao podstanari. Htjela sam da olakšam i sebi i njoj.
- Iako imaš česte nastupe, nijesi pretjerano diskografski aktivna i snimiš singl jednom u godinu i po, dvije. S obzirom na to da je od posljednje pjesme snimljene za azerbejdžanski film prošla godina, da li već sad spremaš nešto novo?
Moram priznati da ta moja diskografska uspavanost potiče od čistog razočarenja u muzičku scenu naših prostora. Muzika i muzička scena više nisu kao što su bili. Poremećaj vrijednosti u svakom smislu je toliko uzeo maha da često na pitanje zašto ne snimam odgovorim pitanjem „zašto da snimam“?! Najprostije objašnjeno - hit pjesma košta tri hiljade (najmanje), uz pjesmu MORA da ide i spot, a korektan spot nije ispod tri hiljade. Što se tiče Crne Gore, uz ogromnu zahvalnost svim medijima, sva gostovanja i intervjue završim u roku od tri dana i na kraju, svakog čuda tri dana dosta. Stariji i djeca će i dalje da gledaju ove ništavne rijaliti programe. Kugu vijeka.
- Tokom bavljenja oprobala si se u mnogim žanrovima zabavne muzike. Danas, kad preslušaš svoje pjesme, ima li neka koju bi posebno izdvojila?
Recimo da je to pjesma „Zabranjujem“.
- Iza tebe je dosta snimljenih singlova, sigurno ih imaš dovoljno za album. Kako to da nikad nijesi sve ono što si snimila objedinila i objavila odjednom na nekom nosaču zvuka?
Sve su te pjesme imale određenu draž za vrijeme kad sam ih snimila, a snimala sam ih u različitim vremenskim periodima. Ako bih i neke željela da stavim na svom (možda nekad) prvom CD-u , sigurno bih ih za potrebe istog morala opet da ih snimim.
- Jedna si od rijetkih crnogorskih pjevačica koja konstatno nastupa po lokalima, proslavama i bez obzira na to objavjuješ li šta, uvijek imaš posla. Koliko te česte svirke ustvari odvlače od rada na pjesmama?
Ne odvlače me uopšte. Presrećna sam što nerijetko dobijem kompliment koliko se, dok pjevam, vidi koliko uživam u tome. To se prenosi i na ljude. To me ispunjava. To je vjerovatno nešto zbog čega sam i tražena. Nastupam od srca.
- S obzirom na dugogodišnje iskustvo koje si stekla, jesi li ikad pokušala da napišeš pjesmu sebi i predstaviš se kao kantautor?
Pokušavala sam i još uvijek pokušavam.
- Osim za velike nastupe poput proslava nekih turističkih događaja ili dočeka Nove godine, ne nastupaš sa bendom, već uz pratnju klavijaturiste. Koliko je teško naći prave muzičare koji mogu da isprate tvoj tempo rada?
Dobrih muzičara imamo u Crnoj Gori. Nažalost, svi oni su rastrzani između svojih poslova, drugih izvođača i bendova pa se ne može ni adekvatna proba napraviti da bi sve to trajalo. S druge strane, finansijski je mnogo teže.
- Imaš i stalne svirke u određenim lokalima. Koliko često mijenjaš repertoar?
Imam tu sreću da se moj repertoar zasniva na pjesmama koje izgleda nikad da dosade. Čak i kada se desi da unesem neke novitete, ljudi i dalje najbolje reaguju na pjesme koje pjevam godinama unazad. Repertoar mijenjam postepeno jer je i do matrica jako teško doći. Ako sam negdje angažovana određenim danom u nedjelji, logično je da neću svakog narednog nastupa mijenjati pjesme. Ali sami raspored istih, kao i uvođenje poneke nove i te kako urodi plodom.
- Pjevaš li nužno svoje pjesme na nastupima?
Rijetko kad pjevam svoje pjesme, ali kad se za to odlučim, to su „Strogo povjerljivo“ i „Zabranjujem.
- Koja pjesma spada među one najdosadnije, ali je na zahtjev publike moraš imati na repertoaru?
To varira od prigode do prigode i najviše od mog raspoloženja tako da mi nekad i omiljena pjesma bude dosadna u određenom trenutku.
- Ideš li na svirke kolega, na čijoj si posljednji put bila?
Nažalost, ne uspijevam. Obično se poklapamo sa terminima tako da se rijetko posjećujemo na nastupima, osim kad ne radim sa nekim od njih.
- Od crnogorskih kolega, čije pjesme su ti obavezne na repertoaru?
Neka mi ne zamjere, ali nemam ih na repertoaru. Čak i svoje rijetko pjevam.
- Na šta si potrošila prvi honorar i sjećaš li se gdje si ga zaradila?
Mislim da mi je jedan od prvih, ako ne i prvi, bio u Rok klubu u Nikšiću. Pretpostavljam da sam honorar potrošila na nešto od šminke.
- Jesi li za sve ovo vrijeme ijednom pomislila da odustaneš od muzike? Koji ti je trenutak u karijeri bio najteži?
Naravno da nisam. Kod mene je šareno otkad se bavim ovim poslom. Generalno srećna i zadovoljna što radim ono što volim, ali vječito uz povremene otežavajuće trenutke.
Na nastupima se najčešće traži pjesma "Igranka"
- Koju tvoju pjesmu na nastupima publika najčešće traži, a koju ti voliš da provučeš?
Najviše mi na nastupima traže numeru “Igranka” sa kojom sam svojevremeno 2013. godine, zajedno sa hip hop grupom ”Who See” predstavljala Crnu Goru na Erusongu.
Međutim, kako od “Igranke” moja dionica se svodi na refren, izbjegavam da je pjevam. Mada, to je pjesma za odmoran glas jer je ekstremno zahtjevna, tako da je nije lako uvijek izvesti, iako je u pitanju samo refren.
"Pjevala bih do posljednjeg daha"
- Kad publiku pogodi pjesma, obično se pjevač zakiti novčanicom. Koliki je najveći bakšiš koji si dobila?
Ako mogu, izbjegla bih da se služim ciframa, ali imala sam visoke bakšiše. Jednom sam se umalo fizički obračunala nakon zabave priređene u restoranu čiji je vlasnik, misleći da je moj vlasnik, zahtijevao da pjevam više od dogovorenog. Smatram da sam veliki profesionalac i da bih pjevala do posljednjeg daha, ali isključivo ako ja to hoću.
Simpatične anegdote su uglavnom vezane za moje početke, kad sam sama sa CD-ovima na kojima je narezan repertoar, išla busom do Kolašina, Cetinja, Budve pa se dešavalo da preskaču pjesme.
Prošle godine mi se prvi put u životu desilo da mi pukne glas u toku nastupa i reakcija publike u lokalu u kom sam bila već domaća me je prijatno iznenadila. Svojim razumijevanjem i saosjećanjem su me toliko dirnuli da sam bila ponosna na njih, kao i na sebe na kraju, iako sam veoma samokritična. Zapavo, svojim radom sam zavrijedila to razumijevanje.
Bonus video:
