Prije 27 godina Madona je postavila domaći zadatak svim pop muzičarima i pokazala kako koncerti treba da izgledaju, svojom svjetskom turnejim “Blond Ambition”.
Sa hidrauličnim binama i kostima koje je dizajnirao Žan Pol Gotje, podigla je standarde veoma visoko, a sada, nakon sedam velikih svjetskih turneja, pop kraljica u razgovoru za BBC tvrdi da će u budućnosti istraživati koncept manjih koncerata.
„Radila sam toliko koncerata: svjetskih turneja, stadijuma, sportskih sala... Šta god vam padne na pamet. Zato mislim da je sada vrijeme da isprobam i tu opciju“, objašnjava ona.
„Volim da radim intimne nastupe, kada sam u mogućnosti da se direktno obraćam publici. Ovo je nešto što trenutno istražujem - ideja o šouu koji ne putuje svijetom, već je stacioniram na jednom mjestu i ne samo da predstavlja muziku na intimniji način već se osvrće i na radove drugih muzičara“, tvrdi Madona i dodaje da će dati na značaju i drugim umjetnicima.
„To su vrata koja se otvaraju očaravajućim, darovitim i unikatnim talentima - plesačima, muzičarima, pjevačima, komičarima, meni... Ne znam još uvijek, kao da pokušavam da osmislim tu ideju trenutno“, odgovara kraljica popa.
Kako kaže, ti novi koncerti najviše će biti inspirisani šouom „Tears of a Clown“ koji je 2016. godine izvela dva puta, za fanove u Australiji i kao humanitarni koncert za prikupljanje novca za njenu dobrotvornu fondaciju „Raising Malawi“.
Tada je pop ikona na sceni bila obučena kao klovn, vozila je tricikl na sceni, ćaskala sa publikom, pričala viceve, ali i izvodila neke od njoj omiljenih pjesama.
Snimci sa tog koncerta u Australiji od prošlog petka se mogu kupiti na DVD izdanju, kao i oni sa aktuelne turneje „Rebel Heart“, a o tome i mnogim drugim temama pričala je upravo u ekskluzivnom intervjuu za BBC.
DVD turneje „Rebel Heart“ prikazuje kako je bilo u publici. Kako si došla na tu ideju?
Bila sam tamo na svakom koraku, svakoga dana, mjesecima i mjesecima. Zaista je teško uhvatiti momenat istinskih osjećanja, uzbuđenja i strasti, ali i krvi koja vri, znoj i suze. Veoma sam zadovoljna kako je sve ispalo.
Tokom izvođenja „True Blue“ bio je zaista dirljiv momenat kada su se svi u publici međusobno zagrlili.
Znam, to je bio zaista sladak i emotivan dio koncerta. Nisam se nadala tome, a sada kada pogledam DVD natjera mi suze na oči, jer se čini kao da se svi međusobno vole.
Kako osmišljavaš takve nastupe? Gdje nalaziš ideje?
Sve je zasnovano na mom izboru pjesama. Prvo prelistam spisak pjesama sa mojim bendom, a onda počnem da radim na stvarima koje me uzbuđuju i inspirišu u momentu. Neke pjesme su mi se smučile pa ne želim više da ih izvodim. Za druge kažem: „Ne, to sam radila na prošloj turneji, ne želim ponovo“. Tako da pokušavam da rotiram stvari i da reflektujem svoje trenutno raspoloženje, kao i osjećanja vezana za filmove, politiku, filozofiju. Pokušavam da rasporedim pjesme po grupama, tako da imaju tematsku povezanost i da tako ispričam priču. Nakon toga slijedi vizuelno rješenje. To je veliki proces.
Koje su to pjesme koje više ne želiš da izvodiš?
Trudim se da ne izvodim pjesme sa prošle turneje. Pa ako sam prošli put imala „Material Girl“ ili „Express Yourself“, kažem: „Ok, to sam izvela 88 puta. Ne mogu više“.
Kako postižeš zdrav balans između novih i starih pjesama?
To je stvar planiranja probi. Zaista je teško za mene, naročito sa starijim pjesmama, da ih izvedem u originalnim aranžmanima, jer 33 godine kasnije, radeći to zaista dugo, želiš da ih osvježiš, bar ja.
Zaista mi je zabavno da pop pjesmu iz '80-ih pretvorim u salsa numeru, ili da brzi ritam izvedem kao baladu.
Na jednoj turneji u uvodu je išao intro u kojem pominješ fašističke diktatore kojima se treba suprotstaviti. Da li se ta poruka može odnositi na današnju političku scenu?
Da. Tu poruku sam snimila za svoj kratki film „Secret Project“. Imam osjećaj kao da je to bilo nešto poput proročanstva.
Osjetila si nešto u vazduhu?
Tada jesam. Ljudi su mislili da sam previše dramatična i ekstremna, ali sam ja osjećala kao da sam svjedok početka svega toga, tokom turneje prije „Rebel Heart“. I naravno, pogledajte šta se sada dešava u svijetu. Prilično je ludo.
Prije 27 godina, tadašnji papa je pokušao da zabrani jedan od tvojih koncerata. Sada na koncertima imaš plesačice na šipkama koje su obučene kao časne sestre i oko toga se gotovo niko ne uzrujava. Da li je to napredak?
Da li je? Pretpostavljam da bi na neki način mogli reći da jeste. Kada sam objavila moju „Knjigu seksa“ ideja o nekome ko oskudno odjeven ulicama je bila nezamisliva. Pogledajte sada društvene mreže. Ljudi su navikli na to, ali ne bih ipak koristila riječ progres, jer ja njome označavam ljude koji postaju otvorenog uma, koji razumiju razlike između umjetnosti i eksploatacije.
Kada me je papa zabranio, igrala sam se sa idejama religije i seksualnosti, što je uglavnom kod mnogih ljudi odvojeno. U katoličkoj crkvi seks se smatra grijehom. A ja sam to preispitivala i izazvala taj stav, jer se, očigledno, ne slažem sa tim.
Sada kada niko ne zamjera zbog časnih sestri na plesnim šipkama, to ne znači da Vatikan ili katolička crkva preispituju da li su njihovi stavovi ispravni ili pogrešni. Ljudi i dalje ne misle da seksualnost i Bog ne moraju biti odvojeni, a za mene bi to bio progres.
Na DVD-u se našao i „Tears of a Clown“ šou izveden u Melburnu. Je li to bio jedinstveni koncert ili si isprobalava različite tippove Madoninih koncerata?
Volim da radim intimne koncerte gdje mogu da pričam sa publikom direktno, da se igram sa njima i koristim humor, istinu, ali i da dijelim svoj život, kao i da izmišljam priče. Volim tu slobodu i intimnost i voljela bih da to bolje istražim u budućnosti.
Razmišljaš o tome da postaneš rezident u klubu?
Da. Kada se osvrnem na aktuelnu turneju, moj omiljeni dio je zaista bio onaj na kraju, kada bih sjela na bini i svirala ukulele, pjevajući „La Vie en Rose“ i razgovarajući sa publikom. Jedostavno je intimno. Više učešća publike i povezivanja za čovječanstvom - vapim sve više za tim.
Da li si osjećala kao da ima više prostora za improvizaciju u tom dijelu?
Da, imala sam slobodu i mogla sam da pravim greške. To je još jedna stvar koju sam radila u „Tears of a Clown“ - Ako bih počela pjesmu pogrešno, jednostavno bih se okrenula i rekla svima da stanu i da počnemo opet. Kada imate koncerte u velikim sportskim arenama, povezani ste sa videom i ne možete stati. Jednom kada krenete sa stanice možete samo da nastavite. Tada osjećam adrenalin, ali nema prostora za greške. Zato mi se i dopala ideja grešaka i improvizacije.
Bonus video:
