Osnovan prije 35 godina, legendarni (hard)rok bend “Bjesovi” i danas hara regionalnom scenom, djeluje aktivnije i angažovanije nego niz drugih popularnih grupa.
Iako njihova diskografija nije prebogata, upravo je najbolji dokaz kvaliteta spram kvantiteta, s obzirom na moć i kompleksnost stihova koji su oblikovali, a i danas uz njih stasavaju nove generacije, dok je njihova publika svih dobi.
Predvođeni jedinim stalnim članom benda, Zoranom Marinkovićem, kultni “Bjesovi” nastupiće večeras u Podgorici, u Kolektoru, prostoru nekadašnjeg Titeksa, a u okviru drugog izdanja Rokstrikcije. Nakon fantastičnog prvog izdanja u novembru, kada su nastupili Nikola Vranjković i Autogeni trening, organizatori obećavaju novi talas dobre energije i još bolje muzike, koji oživljava crnogorsku rokenrol scenu. Prije “Bjesova” nastupa podgorička “Vrpca”, dok zagrijavanje priprema FM Mirda koji ukršta svoj bogat izbor gramofonskih ploča i urbanog zvuka, najavljuju organizatori.
Iako u razgovoru za “Vijesti” Zoran Marinković kaže da je sve bitka, pa i koncert u Podgorici, sigurno je da se može očekivati dobra atmosfera, jer kada krene okidač, sa prvom pjesmom i glasom Marinkovića, publika se po automatizmu pridružuje i od početka do kraja zna i prati riječi upadajući sve više i više u dimenziju one muzike koja izmješta iz trenutka, prostora, vremena... Pravi scenski spektakl, harizma i sila šire se i prenose uz skakanje, ovacije, vikanje, smijeh ili jezu, zahvalnost ili srdžbu, ljubav ili patnju, ali nesumnjivo uz neopisivu energiju kojom se veže nit od bubnjara, preko gitarista, basiste, frontmena do svakog pojedinačno u publici. Do katarze dolazi uz “Vreme je”, “U osvit zadnjeg dana”, “Kad se moje ruke vezane razdvoje”, “Bolje ti”, “Kad mi stane dah”, “Vraćam se dole”, a do totalnog transa vode “Kiša”, “Ime”, “Avioni pevaju”, “Bolje ti”, “Sve će se doznati”, “Čak i da mogu (neću)”, “Gavran”...
”’Bjesovi’ su od početka privukli pažnju neobičnom postavkom sa dva pjevača, brižljivo osmišljenim nastupima, prepoznatljivim i ličnim tekstovima. Imali su i veliku muzičku podlogu u okvirima grandž muzičkog pravca čiji su prirodni dio, a postava se uglavnom mijenjala prema potrebama i zamislima dvojca koji je grupu i osnovao, Zorana Marinkovića i Gorana Marića. Do danas su izdali šest albuma, a najveći uspjeh bio je drugi po redu (bezimeni) album. Trenutnu postavu čine: Zoran Marinković, gitaristi Slobodan Vuković i Ivan Kovačević, basista Marko Marković i bubnjar Nikola Jovanović”, dodaju organizatori, a o svemu više za “Vijesti” govori Zoran Marinković.
Rado ste viđen gost u Crnoj Gori, relativno čest ako uzmemo u obzir gostovanja u Nikšiću, a publika koja Vas prati zbilja je vjerna i prati i iščekuje Vaše nastupe. Šta biste rekli da se ovoga puta može očekivati od u Podgorici, nakon sedam godina od prošle svirke u glavnom gradu? Imate li Vi neka očekivanja?
Očekivanja? Ne znam, razmišljam već duže vrijeme da malo zastanemo, previše je na sve strane ludila, ali, opet... Šta bi “Bjesovi” radili bez koncerata, publike, snimanja? Ne, odustajanje nije rešenje. Treba se boriti. I koncert u Podgorici je bitka. U stvari, cijeli naš ovozemaljski život je jedna velika bitka, a smrt je, u zavisnosti od ciljeva, za nekog shut down, za nekog restart...
Kakav repertoar ste pripremili?
Sviraćemo 25 pjesama. Započećemo sa obradom Mizara, pjesmom “Gradot e nem “, završićemo sa “Laku noć”.
Snažni tekstovi i moćna muzika, rekla bih da publiku bacaju u neku vrstu transa, vode je u prostor unutar i izvan sebe, otvaraju vidike novog svijeta, spoznaje... I stilski i filozofski, sve su izuzetno upečatljive i interesantne kompozicije za svakakvo promišljanje. Može li se reći da podstičete neku vrstu introspekcije i ka čemu vodite slušaoce, ima li nešto što pretendujete da pružite?
Poslije nastupa na Ok festu, na Tjentištu 2019. godine, u svom prikazu za portal Balkanrock, njihov dopisnik, Abas Ibrahimović definisao nas je kao alternativni rok povezan sa neo-psihodelijom. Ja bih dodao da su “Bjesovi” počeli u vrijeme Grungea i da su dijelili iste ideje kao i ostali Sijetl bendovi tog vremena, a da su zbog svoje dugovječnosti evoluirali u pravcima koje je ovaj muzički pravac, zbog širine svog potencijala u sebi, već posjedovao...
Takođe, na (in)direktan način, bilo putem muzike, nastupa, razgovora, jasan je i određeni politički ili društveni angažman koji izražavate, kao i stav o psiho-socijalnom momentu... Možda je to samo moj utisak, pa me slobodno ispravite ako griješim... No, čini mi se da rokenrol, pank, metal, hardkor, zapravo tome i služe. Koliko je muzika pogodno sredstvo za izražavanje o okolnostima u kojima živimo?
Rokenrol je pravo mjesto za promišljanje o sebi, okruženju, i za posljedični bunt protiv nepravde, ali treba biti svjestan da umjetnost nije sigurna kuća, nedodirljiva za adekvatne državne strukture kojima je zadatak da zaštite loše gospodare. Mnogi stvaraoci, angažovani umjetnici, imali su silne nevolje, neki su i glavom platili ovu zabludu. Sjetimo se samo novomučenika Džona Lenona koji je mislio da nekažnjeno može širiti ideje ljubavi i slobode...
Kakav je Vaš doživljaj muzike, kao stvaraoca, tekstopisca, slušaoca? Kakva je muzika/muzička scena danas i je li možda teže stvarati kvalitetnu muziku nego ranije?
Većina muzike danas je instant, za jednokratnu upotrebu. Tako nije bilo prije, barem ne u ovoj mjeri... A ja, šta da kažem na sve to? Ćutaću, ili bolje - Naučiću da ćutim kad nemam šta da kažem...
Krajem prošle godine ste proslavili 35 godina od osnivanja benda... Na regionalnoj sceni postali ste jedan od klasika, a okolo se svašta izdešavalo. Kako sada gledate na pređašnji period i koliko se toga promijenilo, u kom smislu?
Ako pričamo o društvu, suštinski se ništa nije promijenilo, zapravo sve je oduvijek bilo isto, tako jeste, tako će ostati - Bog zna, tako treba da bude. Pravdu ne treba očekivati ovdje, u ovoj prostorno-vremenskoj dimenziji...
Evidentna je i snažna povezanost sa Bogom i vjerom, o čemu ste više puta govorili u svojim intervjuima... Otkud to dolazi, da li je u pitanju vrsta (samo)spoznaje ili vjere u neko spasenje, božanstvo, višu ljubav? U današnjem svijetu sve je više suprotnosti po tom pitanju, kao da nedostaje i vjere i ljubavi unutar čovjeka, nevezano za religiju...
Bitno je samo, tu je suština svega, da ne činiš drugima ono što ne želiš sebi. Tu se priča završava. Nema veze koje si vjere, boje kože, kog si pola; ništa više, ni manje od toga...
Prvi u nizu najavljenih koncerata u okviru “Rockstrikcije” u Kolektoru održao je Nikola Vranjković, zajedno sa crnogorskim bendom “Autogeni trening”. Publiku će za Vaš nastup zagrijati “Vrpca”. Jeste li imali ranije priliku da ih slušate i šta generalno mislite o crnogorskoj muzičkoj sceni?
Za “Vrpcu” sam od menadžera Nikole Vinčića čuo da su imali odličan nastup prošle godine na beogradskom ROCKAM Dorćol festivalu. Da budem iskren; zadnjih godina ne istražujem aktivno ni domaću ni stranu muziku, nego šta naleti... Na Lake festu, mislim 2012. godine, čuo sam Demodemolls. Opasno! Na Autogeni trening pažnju sam obratio posle njihove saradnje sa Nikolom Vranjkovićem i super su! Nikola Jovanović, bubnjar Bjesova, prije neki dan mi je pustio Gavranove. Moćno, originalno! Davne, dvijehiljadepete, šeste, sedme, nemam pojma, čuo sam kod mog dragog prijatelja, legendarnog čačanskog rokera, Dragana Milekića, kotorski bend “Drugi dan na zemlji”. Na našem posljednjem izdanju, na albumu obrada “Svetla, Svetlosti”, snimili smo i njihovu, već sam je pomenuo ranije, pesmu “Rough Cut”...
Kakvi su Vaši planovi za dalje? Da li biste nešto dodali razgovoru ili poručili čitaocima?
”Svaki patak ima svoj zadatak...”, što bi rekao moj pokojni deda Dragomir Marinković, Bog da mu dušu prosti!
Ono što ovdje ne možemo riješiti, ne bismo riješili ni tamo
Kazali ste ranije da ste u nekom trenutku, zajedno sa porodicom, htjeli da odete u Australiju. Ipak ste ostali. Zbog čega ste željeli da odete, a zbog čega ste ostali? Danas je jedan od najvećih problema u svim zemljama nekadašnje Jugoslavije upravo odliv stanovništva, pretežno mladih. Šta mislite da je uzrok tome i nazire li se rješenje, bolji život?
Kad sam tražio blagoslov od svog duhovnika za preseljenje u Australiju, on nije bio za to, ali sam ja navalio i on je blagoslovio...
Ne sjećam se tačno šta se sve izdešavalo, na kraju ipak nisam sa porodicom otišao i mislim da je bolje ispalo. Svoje probleme bismo ponijeli sa sobom. Ono što ne možemo riješiti ovdje, ne bismo riješili ni tamo...
Rekli ste jednom prilikom da, umjesto da bude majka muzici i bendovima, matična država je više poput čedomorke... Nadovezujući se na prethodno pitanje, često se za neke bendove kaže da bi napravili svjetski uspjeh ukoliko bi svoju muziku stvarali negdje drugdje. Jeste li razmišljali nekada o tome kada su “Bjesovi” u pitanju?
Da, ova zemlja ima opasno dobru muziku...
A, kako bi bilo da smo negdje gdje se rokenrol više cijeni? Ne znam. Mi imamo krst svoj, a i oni tamo njihov...
U učionici ako osjetim da je trenutak, počnem da pričam
Po profesiji ste likovni umjetnik, radite u osnovnoj školi u Gornjem Milanovcu kao nastavnik likovne kulture. Ako uzmemo u obzir da je Vaša muzika oblikovala brojne generacije, a Vi ste i pedagog, učitelj, koliko su to slični pozivi?
Na času, ako osjetim da je trenutak, dam djeci temu pa počnem da pričam...
Kakvi ste u učionici i kombinujete li svoje znanje iz različitih oblasti umjetnosti prilikom časova?
Ja u učionici?
Jednom sam pitao djecu iz nekog odjeljenja da li vjeruju u vampire. Rekli su da ne. Onda sam ih pitao da li znaju da postoje ljudi sa rijetkim metaboličkim poremećajem zbog kog ne mogu da vare ništa osim ljudske krvi... Zbunjeni, pitali su me, a kako oni dolaze do hrane, do krvi... Nasmijao sam se i rekao da sigurno ne zaskaču ljude noću po parkovima, nego kulturno odu na odjeljenje za transfuziju i kupe krvi u količini koju hoće, podgriju je, i tako dalje...
”A, otkud vi sve to znate, nastavniče?” pitali su. “Zato što sam ja jedan od njih, ja sam vampir!”. Muk... “Šalim se” nastavio sam “Povjerovali ste mi... a, zašto? Zato što sam vas gledao u oči i besramno lagao, a razoružao sam vas pominjanjem tamo nekakvog izmišljenog metaboličkog poremećaja! Čuvajte se...”, završio sam.
Bonus video:
