Crnogorski reper Milovan Marković aka Rastaman Piperski do sada je kroz svoje pjesme obrađivao muško-ženske odnose na drugačiji način, no pjesma koju će publika imati priliku da čuje u nedjelju 19. februara u podne na njegovom Youtube kanalu donosi drugačiji - mračnu priču.
Inspiracija su mu, priznaje u razgovoru za Vijesti, bili tekstovi iz crne hronike, no ni sam nije siguran koliko će se poruka iz singla “Levor” shvatiti na pravi način, jer je kroz tekst želio da opiše “sunovrat koji je danas moderan”. I dok su u stihovima današnjih repera i trepera neizbježne teme o pištoljima, mafijašima, drogama trendovima se naizgled prilagodio i Rastaman Piperski...
Do sada si kroz svoje pjesme uglavnom govorio o ljubavi, ali i nekim simpatičnim stvarima koje se svakodnevno događaju. Numera “Levor” je ipak drugačija i mračna. Zašto si se odlučio da se kroz rime dotakneš ovih tema?
Iako se svaki čovjek, a samim tim i umjetnik/muzičar, razlikuje, on uvijek ima potrebu da bude drugačiji. Lagao bih kada bih rekao da, između ostalog, i to nije bio jedan od mojih motiva. U toj želji da, kao što rekoh, budem drugačiji od ostalih repera, mada će sigurno apsurdno zvučati, odlučio sam da uradim isto, tj. ono što danas rade svi oni. Baš zato da se probam jesam li i koliko drugačiji ako odradim isto. “Levor” se, naizgled, ne razlikuje mnogo od većine današnjih trap uradaka. Ipak, ukoliko se malo više udubite u kompletnu priču, siguran sam da je vrlo lako doći do poente i onog čuvenog: šta je pisac htio da kaže(?!). Jer, razmišljajući da li da se usudim da završim ovu pjesmu koja je, zapravo, bila započeta i spremna prije “Džentlmena”, došao sam do zaključka da će ta osrednjost, kao u ovom slučaju klišeizirano-isprosipani način da obradim ovu temu, pomoći da moja poruka, direktnije i neposrednije, dopre do moje ciljne grupe - mladih. Zato što, u današnje vrijeme, ta osrednjost, u želji da budeš “drukči”, pokreće veće promjene od neke sjajne ideje, ili briljantnog izraza i forme da se ona prenese. Stoga, nisam dopustio da me strah osudi na tu osrednjost, već upravo suprotno - da u tom osrednjem, klišeiziranom izrazu, kroz odabir ove teme i story tella u prvom licu, pokušam biti drugačiji u namjeri da “pravo u mrak sa bakljom” prenesem poruku, odnosno - ispričam priču. Tako da je “Levor”, zapravo, moj pokušaj da na jedan veoma kliše passe i, čak i za moj ukus, posve prizeman način povežem i ispripovijedam svakodnevicu mladih koja je realnost. Konvencija forme izražavanja, kao u ovom slučaju trap repa, po meni i postoji zbog toga da bi se, poigravanjem sa njom, skršila kako bi stvorila novu vrijednost. Nešto slično je Milorad Pavić uradio sa Hazarskim rječnikom...
Devedesetih kad je kod nas zaživio rep uglavnom su teme bile ovakve - ubistva, mafija, pištolji... Nažalost, i danas kroz rep i trep često se provlače ove teme, ali se ne doživljavaju kao opomena, već kao odobravanje svega što se dešava jer “to je moderno”. Vrijedi li snimati ovakve pjesme kad se poruke krivo shvataju?
Isto kao i život, umjetnost je, nadasve, odgovornost. Prije svega zato što je sloboda, koja je temelj umjetnosti i koja čini da ona bude najveće dostignuće ljudskog duha, upravo to - snošenje posljedica za sopstvene izbore. A “pronaći formu”, kako primjećuje Semjuel Beket, “koja odgovara masama, e to je zadatak umjetnika”. Osim toga, bavljenje umjetnošću, a po meni hip-hop i, generalno, savremena muzika to jesu, je i hrabrost. U ovom slučaju, na primjer, ja sam izašao iz svoje zone komfora u kojoj sam, kao uzorno i dobro dijete svog samohranog oca, bio ušuškan. Odnosno, svjesno sam preuzeo rizik da me sredina optuži da promovišem drogu, kriminal, nasilje i kriminalizovane institucije u namjeri da, u prvom licu - jer jedino tom tehnikom umijem - na svoj način ukažem na pogubnost vremena koje živimo. Ako je cijena toga da me moje okruženje: porodica, društvo, prijatelji, kolege novinari, aktivisti, braća i sestre iz Crkve prezru, to je cijena koju treba(m) da platim, ukoliko želim da se bavim ovim čime sam krenuo. Jer kao neko ko, od malena, “brije” na anarhizam, priznaću da moja namjera nije da emancipujem narod, već da ga osvijestim da to mora da (u)radi sam. Duboko vjerujem u to da se čovjek rađa sa kompasom koji, vrlo jasno, pokazuje šta je dobro, a šta loše. Stoga, isto kao što je stvar ličnog izbora kako će ko tumačiti mene i “Levor”, tako je lični izbor i da li će ono o čemu pričam u njemu smatrati za pozitivno i moderno ili negativno i loše. Jer koliko god nas ubjeđivao neko u nešto, stvari će uvijek biti onakve kakvim ih mi vidimo. A da li će se to promijeniti - zavisi samo od toga koliko smo ih, iskustveno, prošli i iz njih naučili. Nema tu nikakvog Pilatovog pranja ruku, to je, naprosto, tako.
Slušajući pjesmu prepoznala sam mnoge situacije i likove o kojima čitamo svakodnevno u medijima i to upravo u rubrici crna hronika. Jesi li imao neku konkretnu ličnost dok si pisao tekst, ili si pokušao sve te neke priče da objediniš kroz jedan od profil?
U pjesmi “Levor”, a koliko sam u tome bio uspješan - neka sudi publika, nivelišem i balansiram pogled na datost jednog tek svršenog, neiživljenog srednjoškolca željnog lakih para, droge i dokazivanja brzine, gasa i ludila, kombinujući je i uklapajući sa jednom situacijom i akterima o kojima se, posljednjih godinu dana, mnogo pisalo. S obzirom da nisam vičan pisanju proze, tj. romana i pripovijetki, poezija na ritam mi je poslužila kao proza. Ono što je najzanimljivije, po pitanju ove pjesme, jeste da je ona nastala tako što sam, iz nekoliko dana, samo čitao naslove u rubrikama crne hronike naših medija, stvarajući jednu priču, kao što je i jedan razlog koji svu tu đecu i navodi da im životne priče i možeš sklopiti u jednu i, na kraju, dobiti iste rasplete: smrt ili robiju. Da ne bude zabune: mislim na socijalnu nejednakost i kapitalizam.
S obzirom na to da sam nikad nijesi imao problema sa zakonom, a ovo je priča iz prvog lica, koliko je sve ono u pjesmi površno u odnosu na likove koji u stvarnom životu tako žive?
Umjetnik je, pored onog što živi, doživi i preživi, ujedno, i ono što vidi oko sebe. Koliko to, kroz svoje djelo, vjerodostojno, realno i iskreno prikaže - toliko je njegova umjetnost dobra i kvalitetna, a on sam talentovan i velik. Mislim da, realno, nisam ni dobacio dalje od onog što su moja saznanja iz, kako bi rekli obavještajci, “javno dostupnih izvora”. Al’, ako ništa, barem sam pokušao. Neko će, možda, poučen mojim primjerom to sigurno uraditi bolje. Ipak, mišljenja sam da činjenica da sam, čak i ovdje, ostao vjeran sebi - “story tell” repu i prvom licu jednine - može stvoriti neku, kakvu-takvu, projekciju tog sunovrata koji je danas, nažalost, “in” i moderan.
Poznat si po aktivizmu, koje ti to društvene teme još mogu biti inspirativne za pjesme?
Rep, kao i uopšteno bavljenje muzikom, oduvijek sam doživljavao kao sopstveni izlazak iz okvira u koje sam sebe stavim, ali i onih koje mi, pod nos gura i nameće društvo. Iskreno, u ovu pamet, ne mogu zamisliti Rastamana Piperskog da u etar izađe sa bilo kojom pjesmom koja nema tu društveno angažovanu komponentu. Teme koje moju pažnju, u posljednje vrijeme naročito, okupiraju su malo jeretičke. Ima tu primjesa neke ezoterije, egzoterije - mistike svakako - koja će iziskivati drugačiji izraz i zvuk od ovog koji sad radim, a u koji se, kad jednom i konačno okupim bend, spremam da uplovim. Takođe, kao i uvijek, tu je i moja pasioniranost revolucijama jer, zaista, fali mi ta ulica i saborci sa nje. Ipak, dok se ne ispuni vrijeme, trudim se da ta revolucija budem sam sebi. Na kraju krajeva, šta drugo i očekivati od osobe koja, na natkasni pored kreveta, uz Novi zavjet drži Kropotkinove Zapise jednog revolucionara?
Bonus video:
