Na muzičkoj sceni hrvatska glumica i pjevačica Vanda Winter je već više od dvije decenije.
Mnogi su je zapamtili još zahvaljujući hitu “Ne znam kome pripadam” koji je otpjevala sa kraljem fanka Dinom Dvornikom. Neki je se čak sjećaju i iz popularne dramske serije “Stella”, gdje je igrala Lanu Lovrentijev.
Danas je njena glumačka karijera vezana za pozorište, pa su iza nje brojne uloge u predstavama i mjuziklima. No, sve ove godine nije zapostavila ni ljubav prema muzici, pa bi s vremena na vrijeme objavila singl. Posljednjih godina malo se više fokusirala na muzičku karijeru, te je predstavila singlove “Istina”, “Lako” i “Ako me prestaneš voljeti” koje su, kako kaže u razgovoru za Magazin, najava njenog prvijenca....
Nedavno ste objavili novi singl “Ako me prestaneš voljeti”. Kakve su reakcije, jeste li zadovoljni?
Jesam! Doduše, dosta vremena je prošlo do ovog singla, inače drugog najavnog za album, jer su se planovima nakon objave prvog, “Lako”, u nekoliko navrata ispriječile moje pozorišne obaveze. No, sada kad je pjesma konačno u etru, baš uživam u lijepim i pozitivnim reakcijama publike.
Pjesma je, kako ste najavili, inspirisana “dramatičnim doživljajem ljubavi”. Kako ste prvi put reagovali kad ste je čuli, šta je probudila u Vama?
Učinila mi se nekako uzbudljivom. Htjela sam je “isprobati” i otkriti sve što nudi u interpretativnom smislu.
Pjesmu potpisuje Aljoša Šerić, vođa benda “Pavel”, a lijepo je opisao da ne staje svijet ako se jedna ljubav ugasi. S obzirom na to da smo svi u životu imali neke nesrećne i neostvarene ljubavi, mnogi će se u njoj pronaći. Jeste li igrali i na tu kartu?
Kad se jedna ljubav ugasi, svijet svakako generalno ne staje, osim onome ko na to nije bio spreman - njemu staje sve. I tu jedino vrijeme može pružiti kakvu - takvu utjehu, odnosno naučiti nas da se nosimo se s gubitkom. Ljubav je sigurno osjećaj koji pripada svima, ali teško ju je univerzalno definisati. Prema tome, temu ove pjesme možemo nazvati “zicerom”. Možemo je možda nazvati i pretencioznom, ali uzevši sve u obzir, ja i dalje ne znam o čemu bi u životu više vrijedjelo pjevati - od ljubavi?
Šta je za Vas ljubav?
Nesebičnost.
Glumica ste, ali ste odavno u muzičkim vodama. I tokom serije “Stella” koja se gledala širom regiona pokazali ste zavidne vokalne sposobnosti. Šta to treba da ima jedna pjesma da bi Vas osvojila?
Priču. Narativ koji me mora povući u svoj svijet i voditi od prvog do zadnjeg tona. Volim snažne atmosfere, dinamičke gradacije i kontraste. Volim minimalističke stihove koji jednostavno govore o velikim istinama. U pjesmi “Ako me prestaneš voljeti” dopalo me se baš to što stihovi koji pokušavaju rezonovati govore jedno, a muzika kao emocija u podlozi, upravo suprotno. Nije li to često tako i u životu?
Numerom “Ako me prestaneš voljeti” najavljujete i svoj prvijenac. Šta će to Vaš prvi album donijeti?
Dobru i zanimljivu muziku, nadam se! Emocionalno putovanje.
Upravo se iz serije “Stella” dugo vrtjela Vaša izvedba Rozginog hita “Bižuterija”, a mnogi su komentarisali da je bolja od originala. Jeste li imali povratnu informaciju kako se dopala Jeleni Rozgi?
Ne sjećam se da smo pričale o tome, ali mogu reći da sam se na projektu generalno radovala reinterpretacijama pjesama na koje su ljudi možda bili navikli u jednom uvriježenom izdanju i u tom ih smislu smatrali nedodirljivima. Ne zato jer mi je namjera bila takmičiti se s originalom, nego baš suprotno, kako bih se od njega odmaknula i probala da istražim dokle seže stvarni potencijal jednog muzičkog rukopisa, pogotovo kad mu se pridoda još i kontekst dramske scene. Veliku podršku u tom smislu imali smo tada u Ivani Husar - Mlinac, muzičkoj pedagoškinji i članici legendarne grupe Divas, koja je na projektu bila zadužena za vokalne aranžmane i veliki posao izrađivala i odrađivala s nama u studiju.
Numerama koje ste objavili do sada trudili ste se da na neki način ispratite trendove, sve one su u osnovi pop, ali i simbioza raznih drugih žanrova. Međutim, za njih se ne može reći da su pretjerano komercijalne. Koliko se upravo time što nijeste vjerni jednom žanru izdvajate od ostalih kolega?
Mislim da je ovdje važno istaći kako su pjesme koje sam ranije puštala u etar, objavljivane sporadično kroz period od 20 godina i već samim tim bilo bi teško očekivati da se mogu svesti u zajednički žanr. Pratile su trendove koji su se smjenjivali i sada mogu poslužiti, eventualno, kao odraz jednog sazrijevanja. Iako je povremeno bilo pokušaja da se te male priče razviju i u nešto veće, one same po sebi nisu bile moj prioritet, a kamoli njihov komercijalni odjek. Ni danas, ruku na srce, muzička karijera nije nešto o čemu zavisim, jer svoj izvođački, umjetnički identitet vežem prvenstveno uz teatar, kao i ciljeve i vrijednosti i već samo zbog te činjenice teško da se uopšte mogu naći u istoj trci s estradnim umjetnicima i umjetnicama. No, mislim da sam zbog toga u dobroj poziciji. Izgrađena sam i neopterećena na puno nivoa, a dobila sam ponudu vrhunskog autora i mogu raditi onako kako me ispunjava i raduje.
Interesantno je da i kad su glumački projekti u pitanju, iza sebe imate dosta mjuzikala. Je li upravo muzika ta po kojoj Vas i režiseri prepoznaju?
Počela sam s muzikom, u muzičkom teatru, što je moja, danas matična, Komedija. Uz nju sam ostala vezana i za vrijeme studija glume. Iako sam redovito gostovala na drugim pozornicama, te igram i u drugim, ne muzičkim žanrovima, nikada se dugoročno nisam vidjela van nje. Reklo bi se, u dobru i zlu! Muzički talenat je sasvim sigurno snažna asocijacija uz bilo čije ime, iz jednostavnog razloga što ga nemaju svi, a za razliku od glume puno je egzaktniji i neda se nadomjestiti tako da se “odglumi”. U Komediji momentalno radimo na predstavi “Velo Misto”, koju rediteljka Marina Pejnović gradi na temelju poznate književne i televizijske hronike grada Splita legendarnog Miljenka Smoje. Uzevši to kao primjer, rekla bih da svaki reditelj glumca vidi ponajprije kroz ono što mu je u tom trenutku najpotrebnije, a na glumcu je da konstantno razvija sve svoje vještine i posebnosti, kako bi mogao više ponuditi i duže trajati.
U seriji Stella ne glumite baš omiljenog lika. S obzirom na to da ste tada tek bili na početku karijere, a da živimo na prostoru gdje često glumce poistovjećuju sa ulogama, jeste li se plašili kako će ovu ulogu publika prihvatiti?
Bila sam eventualno na početku televizijske karijere, možemo li je tako nazvati, ali iza sebe sam imala najmanje deset godina scenskog iskustva i jedan vrlo formiran i stav prema svemu što me čekalo. Bila sam spremna. Lana iz Stelle jeste bila antagonistkinja, no ne bih se složila da su takvi likovi nužno i neomiljeni kod publike. Osim što uz njih nikada nije dosadno, jer u principu služe tome da zapliću radnju, ima nešto privlačno i oslobađajuće pri poistovjećivanju s licima kojima se dopušta sve ono što je dobro odgojenom čovjeku zabranjeno! Na to hoće li nečija antipatija s Lane preći i na mene, vjerujte, nisam jedne sekunde potrošila i iskreno, ne mogu zamisliti nijednog ozbiljnog kolegu koji bi. Zadatak glumca je da publiku uvjeri u životnost nekog karaktera, a ne da joj se a priori svidi. I dapače, većinom će vam reći da su uloge negativaca glumački zanimljivije i zahvalnije.
Aktivni ste i u pozorištu, a tek ćete se nakon što album izađe aktivirati kad je muzika u pitanju. Je li teško uskladiti ove dvije ljubavi?
Jeste i nije. Logistički očito jeste izazovno, ali se uprkos tome osjećam motivisano, jer imam podršku muzičkog supervizora i diskografske kuće.
Kao glumica, iza sebe nemate uloge u filmovima. S obzirom na to da se često mladi glumci žale na “zatvorene kastinge”, koliko je teško danas kad se snima dosta na prostorima Balkana mladom glumcu da ostvari ulogu s obzirom na činjenicu da u projektima gledamo uglavnom jedne iste glumce?
Ne znam što bih vam o tome rekla. Nisam dosad nastupala u filmovima, ali da budem fer, nisam se posebno ni trudila kako bih do toga došla, osim što sam svojevremeno diplomirala u filmskoj klasi. Nakon toga sam radila druge stvari i karijera mi se, valjda, jednostavno razvila u drugom smjeru. Malo znam o tome kako zapravo funkcioniše hrvatski film. Mladim glumcima, vjerujem, ni u kojem mediju koji se tiče ovog zvanja nije lako, ali čini mi se da značajni dio njih ipak dobije svoju priliku i na filmu, prije ili kasnije. Pitanje je samo, kao i drugdje, koliko ih to želi i koliko ih u tome opstane?
Kakvu ulogu priželjkujete koja bi pokazala drugačiju Vandu Winter?
Nemam fiksaciju u tom smislu. Naravno, kad pogledam film ili predstavu na kojoj je napravljen dobar posao, ponese me i pomislim kako bih rado odigrala ovu ili onu ulogu, kao što bih rado isprobala ovu ili onu dobru haljinu iz nekog izloga, ali se u pravilu ne vežem dugoročno za takve ideje. Mislim da je za glumca puno važnije da bude otvoren, jer se u iznenađenjima katkad kriju najveće prilike.
Bonus video:
