Nekadašnji član sastava “Oasis”, 45-godišnji Lijam Galager u razgovoru za “Consequence of Sound” otkrio je da će 6. oktobra objaviti svoj prvi solo album, te da će nositi naziv “As You Were”, a u istom intervjuu odgovorio je na mnoga druga pitanja uključujući i saradnju sa drugim muzičarima, ali i o tome kakav je privatno.
“Nikada nisam krio ko sam”, odgovara Galager, koji ne pravi pauze da bi razmislio o riječima koje će izgovoriti.
“Ja sam ja i u marketu kada kupujem. Imam istu garderobu, istu frizuru... Isti sam kada sređujem dvorište, idem po djecu u školu ili ih ostavljam tamo. Ne vodim dupli život”, poručuje on.
Među muzičarima je trenutno popularno okupljanje slavnih drugara i postavljanje slika na Instagramu iz studija čime se najavljuju saradnje. Ipak, ti si se odlučio za solo karijeru, zašto?
Zato što su svi koji su bili članovi supergrupa ili imali nešto sa njima odlučili da u buduće rade sami. Po meni je previše solo zvijezda a tako malo bendova. Ja ovo radim zato što moram iako preferiram da budem dio benda.
Pretpostavljam da imaš dugačku listu sa ljudima koje bi mogao pozvati za saradnju?
Znam ih nekoliko, ali oni već imaju svoje bendove. Idealan bi bio momak iz “Stone Roses” sastava. Mislim da su se nedavno raspali, pa bi to ispalo savršeno. Ričard Aškroft bi bio dobar. Mnogo je ljudi koji mi odgovaraju, ali oni već rade na svojim projektima. Ako bi oni htjeli da pokušamo i ja bih vrlo rado. Ipak, ja bih morao biti vokal, jer nemam namjeru da je*eno stojim sa strane i udaram daire. Jednostavo moram držati mikrofon.
Dakle ovo je samo najava mnogih albuma koje ćeš objaviti sam ili je solo album došao sticajem okolnosti?
Zadržimo se na ovom albumu. To je nešto što sam naučio tokom posljednjih 20 godina. Da je*eno uživam u momentu. Ranije mi se dešavalo da mi takve bitne stvari jednostavno promaknu i onda se pitam šta se dođavola desilo. Zato kažem, jedan po jedan album, pa ćemo vidjeti u kom pravcu će se razvijati stvari. Moraš živjeti u sadašnjosti. Razmišljanje o budućnosti - je*eš to. Kao što je rekao Džon Lenon: “Život je ono što se dešava dok si ti zauzet planiranjem”. Napravili smo ovaj album, zvuči dobro, imam dosta planiranih svirki i biće sjajno.
Vratimo se na početak svega ovoga. Kako je došlo do toga da pišeš pjesme za Adel i druge?
Bio je to period kada sam vrijeme provodio u kući razmišljajući o pravnim i privatnim problemima. To je trajalo četiri godine i muzika mi tada nije bila prioritet. Jednog dana sam se probudio, uzeo gitaru i rekao joj “Ti ćeš mi pomoći da izađem iz ovoga”. Napisao sam “Bold”, potom i “When I'm in Need”, odsvirao ih nekim prijateljima, kojima se to dopalo i rekli su mi da će nazvati par ljudi. Rekao sam sebi: “Ok, nikada nisi pisao za druge, ali nećeš umrijeti”. Nakon toga sam se upoznao sa Gregom Kurstinom i Endruom Vajatom, bili smo tri dana u studiju i napisali “Wall of Glass”, “Come Back to Me” i “Paper Crown”.
Imaš jedan od najboljih glasova iz '90-ih...
Možda u Engleskoj. Možda i u nekim djelovima svijeta. Amerika nas nikada nije shvatala tako ozbiljno, ali u nekim drugim zemljama jesu. Moj glas je dobar i mislim da sam '90-ih napravio dobar posao.
Sa tako prepoznatljivim glasom u vrijeme procvata elektronske muzike, da li ti je neko ponudio da snimite pjesmu?
Znam da si svojevremeno uradio jednu sa “The Prodigy”. I sa “Death in Vegas”. Možda je bilo par ponuda, ali nisam želio da to radim ponovo. Gitarska muzika je ono pravo. Nisam veliki fan dance muzike. Uradio sam to sa “The Prodigy”, jer poznajem Lijama Hauleta. Bio mi je zet neko vrijeme i oni su ok. Za “Death in Vegas” sam to uradio jer mi se svidjela muzika koja je sadržala puno gitare. Ali što se mene tiče, elektronska muzika može da nestane. Gdje je rokenrol tu sam i ja.
Zar ne misliš da je rokenrol ipak stav?
Skrileks pravi stvari koje su jednako agresivne kao rok. Nikada nisam slušao njegove pjesme. Čuo sam za njega. Ipak, ne osjećam potrebu da radim takve stvari.
Kako onda da spasimo rokenrol ili ga oživimo?
Ljudi trenutno govore da je Džek Vajt posljednja rok zvijezda. Ne znam koliko je to tačno, mada sam čuo. Svi su je*ena posljednja zvijezda. Puno je tereta, a sve što treba je da mućnemo glavom. Mnogo je samozvanih rok bendova čiji članovi nose gitare oko vrata kao da su nakit. Uključi tu stvar.
Šta bi poručio novim generacijama koje žele da se bave muzikom?
Da moraju da nauče da sviraju gitare i zaborave na kompjutere. Ne možeš da stvaraš rokenrol na laptopu.
Na svojim nastupima izvodiš i “Wonderwall” tvog nekadašnjeg sastava “Oasis”, to nas je iznenadilo.
Da, zaljubio sam se u tu pjesmu tek nedavno. Nikada mi se nije dopadao zvuk bubnja, previše je fanki za mene. Zato smo je malo izmijenili. Izvodimo je sa glasom i akustičnom gitarom i puštamo publiku da pjeva, tako zvuči fantastično. Moramo im dati to što traže.
Da li slušaš pjesme “Oasisa”?
Ne mnogo. Nekada čujem na radiju neku pjesmu, ali sigurno neću sjesti i puštati numere “Oasisa”. Ponosan sam na njih. Mslim da smo odradili dobru stvar, doprli do mnogo ljudi.
Posljednje pitanje: Da li znaš ko je Benksi?
O, ne. To si ti, zar ne? Čuo sam da je to tip iz “Massive Attacka”. Ali nemam pojma ko je. Da budem iskren, nije me ni briga. Čuo sam da je Benksi mnogo ljudi. Neki kažu i da je Tereza Mej, čuo sam i da je on Isus. Kladim se da si ti Benksi.
Svijet će završiti u katastrofi, a muzika, srećom, neće
Misliš li da je stvaranje muzike danas bitnije nego ikada prije?
Bez sumnje. Uvijek je bilo važno, jer će svijet završiti u katastrofi, a muzika srećom ne. Ne, ako je u pravim rukama. Neki kažu da što je gori svijet to su bolje pjesme. Ako svijet propadne, pretpostavljam da ćemo i mi, zato moramo napraviti balans.
Svi te pratimo na Tviteru. Šta misliš da bi se desilo da si imao tu društvenu mrežu tokom '90-ih?
Govorio bi ista sra*a. Nisam se nimalo promijenio. Sada malo trčim, ali i dalje pijem. Danas je bio dan za vježbu, pa je bilo nemoguće da se pojavim na intervjuu pijan. Ali kada se sve ovo završi, možeš me naći u baru za šankom. Moraš voditi računa o sebi kada si u 45. godini. Trčanje je dobro za moj um, a prije svirki se uvijek dobro naspavam. Svirka je najvažnija, a poslije nje... ko zna šta može da se desi.
Bonus video:
