„Jedan, dva, tri, četiri“, uzvikuje Pol Makartni u mikrofon, a onda kreće razigrani i promukli rokenrol. „I saw her standing there“, pevaju u tom trenutku blago prehlađeni Makartni i Džon Lenon.
To je furiozni početak albuma koji je konačno katapultirao četiri momka iz Liverpula na vrh muzičke scene.
Album „Please Please Me“ pojavio se u Velikoj Britaniji prije ravno šest decenija, 22. marta 1963, i odmah je dospio među prvih deset albuma. Mjesec i po kasnije zasjeo je na prvo mjesto top-liste i tamo ostao duže od pola godine. A onda ga je na vrhu smijenio idući album istog sastava, „With The Beatles“.
Uspjeh je došao poslije šest godina obijanja pragova klubova i producentskih kuća i zasluga je dvojice ljudi koji su vjerovali u mladiće: njihovog menadžera Brajana Epstina i producenta Džordža Martina.
Vjeruju u svoje pjesme
U retrovizoru ostaje kraj 1962. godine, prilično čudnovat za Bitlse. Oni jesu sve poznatiji, ali i dalje sviraju u malim domovima omladine ili kao predgrupa.
Neumorni su, putuju po Engleskoj, redovno sviraju u „Star Klubu“ u Hamburgu, u televizijskim emisijama. Nekad imaju po dva nastupa dnevno. Najavljuju ih kao „dinamične“, kao „senzaciju“. Obožavalaca je sve više.
Prvi singl „Love Me Do“ iz oktobra 1962. je solidan uspjeh, dovodi ih na 17. mjesto top-liste. Džordž Martin je ubijeđen da je vrijeme za novi hit. Predlaže „How Do You Do It“ koji je napisao traženi kompozitor Mič Marej.
Ali, Bitlsi više vjeruju u sebe. Hoće da izbace materijal koji su sami napravili. Iz fioke se vadi Lenonova stvar „Please Please Me“, snimljena u isto vrijeme kad i „Love Me Do“.
Već je i naslov lascivna igra riječi, pikantna za Englesku šezdesetih godina. Na Martinovo insistiranje, Bitlsi ponovo ulaze u studio da istu pjesmu snime u drukčijem, bržem aranžmanu.
„Upravo sam snimio vaš prvi broj jedan“, rekao je producent kad je posao završen. I bio je u pravu. Singl je objavljen u januaru 1963. godine.
Tada je muzička javnost razumjela da ti uzbudljivi ritmovi, genijalni tekstovi, rifovi i usna harmonika nadilaze male tmurne klubove.
Trinaest paklenih sati
Slijedi iscrpljujuća turneja, popularna pjevačica Helen Šapiro vodi Bitlse sa sobom. Nijedan koncert se ne odbija. Kada ih mjesec dana kasnije Martin poziva u studio da snime cijeli album, mladići su na izmaku snaga. Neki su i bolešljivi. Ali, sve snimaju za samo trinaest sati u jednom danu.
Na posljednjoj snimljenoj pesmi, „Twist and Shout“, zauvijek je zabilježen raspuknuti Lenonov glas. Tada nije mogao bolje da otpjeva, ali je baš tako i ispalo legendarno.
Kažu da je tog dana popijeno obilje čaja i toplog mlijeka. Bilo je tableta za grlo, ali i neizbježnih cigareta.
Martin snima na samo dva kanala, sve je svedeno i sirovo. I tako nije jeftino za ono vrijeme – 400 funti ih je koštala produkcija, to mu dođe današnjih 8.500 eura.
Bilo je neuobičajeno da na debitantskom albumu bude čak četrnaest pjesama. Kao i to da bend kod producenta progura sopstvene kreacije. Slavu kompozitora i tekstopisaca Lenon i Makartni podijelili su među sobom. Dogovorili su se da sve potpisuju zajedno, čak i ako je samo jedan od njih dvojice autor.
Album „Please Please Me“ zvučao je svježe i uzbudljivo, ali iza njega su gvozdena disciplina, težnja za savršenstvom i nepokolebljiva volja da se napravi nešto veliko. Tako ne samo da je počela bitlmanija, već i novi pravac pop-muzike koji će nadahnuti generacije širom svijeta.
Bonus video:
