Crnogorska muzička scena odnedavno je bogatija za još jedan bend, a čine ga muzičari koji su već godinama prisutni na istoj, a predvodi ih Kristijan Đuranović. Do sada su objavili nekoliko singlova od koji je posljednji “Peti Tom”.
Inače, Kristijan je imao više bendova, a sa posljednjim sastavom Light Under the Black Mountain (LUTBM) njegovao je bluz. Doduše, pjesme su uglavnom bile na engleskom jeziku. Postavka benda Kukavice slična je onoj koja je stvarala pod nazivom LUTBM, a i dalje kroz svoje stvaralaštvo njeguju bluz koji je oslanja na rok.
”Bluz je u svijetu odavno evoluirao. Danas u bluzu možete čuti i rok muziku, pop, soul, tako da i sami aranžmani u modernom bluzu su više slični rok muzici nego klasičnom bluzu. Naravno da postoji i onaj klasični ‘oldskul’ bluz koji se i dalje svira u svijetu, ali da ga tako nazovem mejstrim bluz je spoj raznih pravaca moderne muzike. Tako je i bend Light Under The Black Mountain eksperimentisao sa bluzom, a suština je bio rok aranžman pjesama. Zasada je taj bend na pauzi, a mi smo nastavili sa bendom Kukavice koji radi na crnogorskom jeziku, a zvuk je drugačiji, ubacili smo i neke kantri momente, rokabili, surf rok, a u zvuku je, čini mi se, najviše prisutan rok bluz, pogotovo u onim djelovima kada Danijel svira usnu harmoniku, a mojoj gitari je prilagođeno sve da ima bluz ton”, otkriva Kristijan razliku između dva benda. Na pitanje je li odustao od rada na engleskom zato što se na tržištu teško probiti jer mnoge radio-stanice i ne puštaju muziku na engleskom, već su fokusirani na naše govorno područje, odgovara:
”To je bio zanimljiv pokušaj. Imao sam saradnike koji su dobro poznavali engleski jezik pa je bilo lako prilagodit temu i tekst sa crnogorskog na engleski i sve to oblikivati melodijom. Međutim, nije dovoljno napisati tekst na engleskom, on je svjetski jezik koji iza sebe mora imati i svjetsku produkciju, a to nije bio slučaj sa nama”, priznaje Đuranović te dodaje da je za sada LUTBM bend na pauzi.
”Vidjećemo u nekoj budućnosti da završimo taj album. Objavili smo pet singlova, ostalo je još četiri pjesme da se objave. Sa bendom Kukavice je lakše. Tekstovi su istiniti, iskreniji i nekako sve izlazi spontano i lako. Pišem o raznim temama. Pjesma ‘Vlak’ govori o čovjeku koji je nakon pljačke dobio metak u grudi. Pao je na zemlju i čekao kraj. Taj period od ranjavanja, pa do kraja opisao sam pričom kako čeka voz. Pjesma ‘Ribar Bole’ govori o tome kako malo ljudi radi posao koji voli i zato je nervoza i nerad na radnim mjestima. Pjesma ‘Nek te prate zmajevi’ govori o vršnjačkom nasilju, o djevojci koja prolazi kroz pubertet, a ne uklapa se u društvo jer sluša drugačiju muziku, ima ludu frizuru, ima pirsing, oblači se drugačije”, otkriva Kristijan o čemu govore njegove posljednje pjesme.
”Mislim da ćemo se sa bendom Kukavice lakše izraziti i lakše prići publici, to jeste, na lakši način će rokenrol doći do publike”, siguran je on.
Bendu je dao ime Kukavice jer smatra da je zanimljiv i da publici prvo uđe u uho.
”To ime do sada nije bilo prisutno na ex-Yu rock sceni, što je bitno da smo po nečemu možda i originalni s obzirom na to da nam je muzika koju pravimo nešto što je bazirano na onoj muzici iz ‘70-ih i ‘80-ih zbog koje smo zavoljeli muziku i već je dugo prisutna u modernoj kulturi. U zemlji junaka napokon da neko kaže za sebe da je ‘Kukavica’, a i priča o ptici kukavici je zanimljiva, tako da je svakako to ime bilo idealno za ovaj rok bend”, ispričao je Đuranović.
Već u prvoj pjesmi kroz tekst je provukao i to da treba da cijenimo život, a ne materijalne stvari, a o inspiraciji kaže:
”Sve pjesme nose veliki dio istine i govore o trenucima koji su se zaista dogodili i kroz koje sam prolazio. Zaista je bitno pisati o onim stvarima koje čovjek proživi ili prepriča iskustvo drugih ljudi koji svjedoče i prenose emociju koju svaka pjesma mora da ima. Numera ‘Ja nosim vatru’ je pjesma koja govori koliko puta sam pao i ponovo ustao i sa ovih 44 godine koje nosim i dalje imam volju da krenem ispočetka i nije mi teško. Bitno je da radimo ono što volimo, da tražimo put, vraćamo se na početak ako treba pa opet krenemo drugom stazom u potrazi za nečim što nas u stvari konstantno drži budnima pa i da to nešto nikad ne nađemo, bili smo vrijedni”, iskren je Đuranović.
Sve bendove iza kojih je stao, od Retra, preko Nukelar mame i gore pomenutih, njegov muzički put dosta se mijenjao, ali se uvijek oslanjao na rokerski zvuk zato što je zbog gitare njegova muzika bila prepoznatljiva po rifovima i temama.
”Od Retro benda, Nuklear mame, Four Blues Driversa pa do LUTBM i Kukavica uvijek sam se trudio da moj gitarski ton bude zdrav, organski, prijatan za slušati. Biti gitarista koji njeguje ton je vrlo teško i traži mnogo odricanja. To je skup hobi, ali mi gitaristi ne znamo za ‘dosta’ kada je u pitanju kvalitetna oprema. Pored opreme bitna je i svirka. Moj stil je rok bluz stil, minimalizam. Pokušavam svirati što manje nota, a da budu na pravom mjestu. Koliko sam uspio u tome ne znam ali se trudim”, otkriva kako se razvijao njegov muzički put.
Bez ozbiljnih festivala, ali i izdavačke kuće, crnogorska muzička scena je posljednjih godina prilično oslabljena. Slabo ima novih lica i uglavnom se sve svelo na rijetke rok bendove i repere. Zašto je to tako, otkriva:
”Autorstvo je definitivno u nekoj krizi na području cijele bivše zemlje. Postoje bendovi, radi se, ali generalno kao da je sve manje i manje pjesama. Sva suština je u dobroj pjesmi, ona nosi priču, ona uzdiže scenu, ona stvara ambijent u kojem publika okreće glavu prema rok muzici. Bez dobre pjesme nema publike. Publika želi dobru melodiju i energiju kao što su to godinama davali EKV, Partibrejkersi, Orgazam, Time, Smak, Atomci, Valjak itd. Kao da toga više nama. U Crnoj Gori je priča za nijansu teža, ali mi ne treba da padamo u depresiju zbog toga, nego neka svako radi koliko može pa možda nešto izađe jednog dana iz nas. Ako ne stvaramo, nećemo znati da li smo mogli stvoriti ono što je zaista trebalo ovoj sceni”, zaključuje Đuranović.
Bonus video:
