Crnogorska Prijestonica i najstarije Kulturno umjetničko društvo u Crnoj Gori “Njegoš” proslavili su prošle subote Svjetski dan plesa.
Širom svijeta već od 1982. godine 29. april se obilježava kao Svjetski dan plesa, te se isti proslavljao i na Cetinju, ali i u ostalim gradovima Crne Gore.
”Na simboličan način smo obilježili Svjetski dan plesa, kako mi na Cetinju, tako i drugi ansambli u Crnoj Gori. Na sceni su bila prisutna tri ansambla KUD-a ‘Njegoš’- pionirski, pripremni drugi ansambl i prvi ansambl. Kroz nekolike koreografije i šarene nošnje, mi smo publiku zabavili i otvorili maj koji će, nadam se, biti još uspješniji što se tiče koncerata i nastupa”, kazala je za Magazin Martina Čulić, članica prvog ansambla KUD-a “Njegoš”.
Ono što raduje je što je i veliki broj djece zainteresovan da se bave folklorom, te Čulić smatra da se na taj način upoznaju sa kulturom Crne Gore i sa gradom u kojem žive, u ovom slučaju Cetinjem, osnovnom istorijom, tradicionalnom nošnjom i činjenicom što ona predstavlja i koliko je zapravo vrijedna. Umjetnički rukovodilac KUD-a “Njegoš” Draško Pejović ističe da za razliku od drugih sportova, gdje se pretežno dijeli po polu, kod folklora svi treniraju zajedno.
”Lijepo je da se preko folklora upoznaju i druže. Ovdje se stiču nova prijateljstva, a postoji takođe mnogo veza i brakova koji su ‘potekli’ odavde, i to je vrlo lijepo i interesanto istaći. Takođe ima dosta primjera gdje se prenosi folklor s koljena na koljeno, imamo djecu koja igraju folklor, a takođe su i njihovi đedovi igrali folklor”, otrkiva Pejović dok sekretar KUD-a “Njegoš Srđan Milošević kaže da je bitno da od malih nogu u sistemu folklora edukovati djecu da bi znali, “po crnogorski”, od koga su, čiji su i ko su im preci.
”To se najbolje može upoznati kroz folklor, jer folklor nije samo igra i pjesma nego i nošnja, tradicija i istorija. Primjećujem da je u udžbenicima malo tih stvari zastupljeno, mi pokušavamo u našim školicama folklora da djecu naučimo kako se oblači nošnja, kako se koji dio nje zove, što ona predstavlja, kako se veze, da li je to ručni rad, od kojeg je materijala i sl. Ovo radimo da bismo ih što više približili tome i da ne misle da je nošnja samo neka vrsta garderobe. Nošnja je istorija i tradicija”, smatra Milošević.
U digitalno doba kad djeca najviše slobodnog vremena provode uz računare i telefone nije lako animirati ih da se bave folklorom.
”Bilo je neko drugo vrijeme kad sam kao sedmogodišnjakinja počela da se bavim folklorom. Kroz koncerte, defilee i nastupe koje sam gledala, na dvorskom trgu ili ljetnoj pozornici zavoljela sam folklor ‘na prvi pogled’ i nošnja me inspirisala i motivisala da počnem ovim da se bavim istim. Nažalost, danas je drugačije vrijeme i danas su popularne neke druge stvari. Međutim, kroz edukacije zabavnog sadržaja ili prezentacije gdje ćemo im približiti folklor, koje sprovodimo po vrtićima, osnovnim i srednjim školama, voljela bih da realizujemo naš cilj i da će to djecu motivisati da njeguju kulturu i tradiciju svoje zemlje”, ističe Čulić, dok Pejović priznaje da ih je zbog vremena u kojem žive teško animirati.
”Sve je manje interesovanja i za folklor i za sport generalno. Prije 20 godina, kad smo pravili upis djece, javljalo se po 500 članova za tu sezonu, a sad oko 100 članova. Mi se trudimo kad dođu ovdje da su im probe interesantne i da im napravimo neki izlet ili putovanje, da što manje budu vezani za telefone iako im je to danas glavna razonoda”, svjetan je Pejović.
Njegov kolega Milošević zavolio je folklor jer mi je otac bio član orkestra, pa ga je vodio na probe.
”Djeci su sad sadržaji dostupniji putem novih medija. Međutim oni traže nešto drugo. Mi smo to uvidjeli na našim prezentacijama po školama. Napravili smo razne vrste video materijala jer smo vidjeli da se djeca danas usredsrede na ono što vide. Vole vizuelno, a manje pisano, tako da im uzalud damo flajer. U principu, radimo neku vrstu video prezentacije, imamo video materijal i naši prezentatori su u nošnjama i na taj način želimo da ih privučemo, da oni vide što je folklor, ako im je to prvi kontakt sa folklorom. Na ovaj način radimo i naše koncerte čije su produkcije visokog kvaliteta. Posjedujemo kvalitetan i specifičan vizuelni identitet našeg ansambla”, pohvalio se Milošević.
Sva tri sagovornika smatraju da je potrebno da se djeci pristupi pedagoški, da ne bi lako napustili folklor i prebacili se na nešto drugo.
”Svako je dijete priča za sebe i svako doživljava stvari na svoj način. Neko dijete može da povrijedi neka riječ koja drugo dijete ne bi, treba voditi računa. Svjedok sam da tokom svih ovih godina se dešavalo da djeca napuste folklor zbog nekih nebitnih sitnica. Međutim, to je normalno u svakom sportu, nekome nešto ide bolje, nekom lošije, ali smatram da svako može da nauči da igra, samo ako ima volje”, kaće Pejović, dok Čulić priznaje da nije lako voditi pionirski ansambl.
”On nekad broji i do 40 članova. Djeca u tom uzrastu žele da se igraju i zabavljaju, pažnja im nije na najvećem nivou, tako da se definitivno mora pristupiti sa pedagoške strane i to je velika odgovornost. Međutim, naši rukovodioci su tu da ih zabave i nauče nečemu novom”, sigurna je Čulić.
”Imamo naše asistente i učitelje igre, ljude koji imaju licence za to. Rade se razne vrste seminara. Ide se od učitelja narodne igre pa sve do koreografa. Naši asistenti i učitelji znaju kako sa uzrastom od šest do 10 godina, kako od 10 do 15 itd... Imamo razvijen taj sistem, ali naravno sve to zavisi od osobe do osobe i ne može baš kod svih da se primijeni. Međutim, mi pokušavamo da nađemo način koji će kod svih da urodi plodom”, nadovezuje se Milošević.
Pejović tvrdi da KUD “Njegoš” broji oko 150 članova u više grupa.
”Imamo prvi i dugi ansambli i četiri dječije grupe”, kaže on, dok Čulić sa ponosom ističe da imaju reprezentativni ansambl, pripremni drugi ansambl, ponirski ansambl, prvi ansambl i takođe imaju i veterane.
”Uvijek smo prisutni u velikom broju”, pohvalila se ona.
KUD “Njegoš” je osnovano 1907. godine i to kao pjevačko društvo, no taj segment folklora više ne njeguju.
”Pjevačko društvo je počelo davno. Kroz istoriju, naš pjevački ansambl se mijenjao. Trenutno se fokusiramo na igre koje sadrže i pjesme. Imamo sreću što veliki broj naših veterana ima odličan sluh i odlično pjeva tako da smo na nekoliko koncerata imali spoj njih koji su kao hor pjevali. Takođe, imamo ideju da neke od ovih članova okupimo u vidu horske grupe”, otkriva planove KUD-a “Njegoš “Milošević, dok se Pejović pohvalio da su tokom prethodnih godina imali dosta vokalnih solista.
”Do skoro je Veselin Mileusnić bio naš vokalni solista, a sad je Simona Kapičić. Imali smo u planu da od veterana koji bolje pjevaju napravimo pjevačku grupu koja će brojati do 10 članova”, precizniji je Pejović.
”Fokusiramo se i na igru i na pjesmu. Ne možete se fokusirati samo na jedno polje, a drugo zanemariti, jer zaista smatram da to ne priliči jednom ansamblu koji je među najstarijim ansamblima u Crnoj Gori, tako da se trudimo da njegujemo i pjesmu i igru”, dodaje Čulić.
Poznato je da je Cetinje grad rukometa, a nekad je i folklor kad je interesovanje najmlađih u pitanju, bio rame uz rame sa ovim sportom.
”U vrijeme kad sam ja bio dječak, i rukomet i folklor su bili veoma popularni među mlađim uzrastima. Danas je manje interesovanje i za sport i za folklor. Ima polaznika, ali ne u mjeri kao prije, mada na Cetinje je i manje stanovnika, samim tim i djece nego ranije, tako da moguće da i to doprinosi gore navedenom”, prisjeća se Pejović, dok Čulić još jednom napominje da se od malih nogu uči šta zapravo folklor predstavlja.
”Mlađi uzrasti se fokusiraju na sportove, jer misle da je to ljepše, lakše i bolje ali smatram da zaista nije. Sa folklorom imate mogućnost da proputujete svijet, da predstavite svoju zemlju, da se osjećate lijepo i da se edukujete”, napominje sagovornica Magazina, a sa njom je saglasan i Milošević koji ističe da se sve više mališana rađe bavi sportom nego folklorom.
”Međutim, imali smo slučajeva gdje su naši članovi bili i rukometaši i fudbaleri. Oni su ujutro išli na treninge sporta koji treniraju, a uveče su dolazili na probe folklora i imali nastupe. Dječija odluka čime će da se bavi, u današnje vrijeme, prvenstveno potiče od roditelja. Što roditelj želi, to dijete nekako mora da ostvari i smatram da je to greška jer treba dijete pustiti da samo bira”, zaključuje Milošević.
Bonus video:
