Bosanskohercegovački princ Sevdaha Božo Vrećo zajedno sa jednim od najvećih gitarista sa prostora bivše SFRJ, Miroslavom Tadićem nastupiće 18. avgusta na hercegnovskoj Kanli kuli u sklopu XXVII Guitar Art Summer Festa.
Dva vrhunska umjetnika koji su ostvarili svjetske karijere povešće publiku na svojevrsno world music putovanje na kome će posebno mjesto zauzeti izvođenje prve zajedničke numere “Volio me kao oči”, koja je postala nova himna ljubavne lirike Bosne i Hercegovine. Magijom sevdaha, etna i džeza, spojene su različite muzičke tradicije: makedonska, tamburaška, flamenko, brazilska, romska muzika i bluz. Specijalni gosti koncerta biće Bako Javanović živa legenda i virtuoz tamburice, kao i Ivet Holcvart violinistkinja iz Amerike.
Ulaznice za ovaj događaj dostupne su po cijeni od 25 eura na blagajni Dvorane Park i online putem prodajne mreže www.tickets.rs.
Gotovo da nema mjesta u Crnoj Gori gdje Božo vrećo nije nastupao i za svaki njegov koncert traži se ulaznica više, jer su iste rasprodate nedjeljama prije zakazanog događaja. Publika ga voli, ali voli i on Crnu Goru zato se pozivima da nastupa kod nas uvijek rado odaziva. Do sada je nastupao u različitim formacijama, međutim ovo će mu biti prvi nastup sa Tadićem u Crnoj Gori, te će na binu, kako kaže u razgovoru za “Vijesti” donijeti drugačiju energiju...
Gotovo da nema grada i mjesta u Crnoj Gori gdje nisi svirao, da li je lakše kad znaš da dolaziš negdje gdje te publika obožava?
Stvar je samo toga koliko zapravo živite to što stvarate i koliko je to ono što vas čini živim i bićem zvanim ljubav. Svuda gdje nastupam dolazim čistog srca i dam svaki atom svoje duše na sceni, bez zadrške, bez obmane i bez tajni, publika osjeti vašu dušu i ako ona pjeva za njih, onda će vam biti vjerni i uvijek djelom magije koja se sevdaholiko stvara među nama i u nama. To je sinergija beskonačne ljubavi koja pulsira i katarzično mijenja svijet na bolje i nas same. Iskonska emocija pretočena u suze i drhtaj, pokret i krik, zanos i pijev, bol i vapaj, tragediju i čežnju za voljenjem kao jedinim eliksirom vječnosti koji imamo i pronalazimo u svom habitusu.
Ovoga puta nastupaš sa Miroslavom Tadićem. Jesi li imao priliku da do sada sarađuješ sa njim i kakva će biti koncepcija koncerta?
Nastupali smo već i ranije tri puta i svaki put je bilo nadahnjujuće od početka do kraja koncerta, tad vrijeme zapravo niti ne postoji, samo dert, karasevdah, gorka tekućina tamne žuči naših odricanja i nemoći, nadnaravne snage i nježnosti, tuge i radosti u nečijim drugim očima. O tome pjevamo o tome stvaramo ep, o tome se pripovijeda svaki na svoj sopstven način, on prstima kroz koje planinske nabujale rijeke teku i zlatne žice kriju u njedrima poput djevojačkih uvojaka, a ja pak glasom što nikad ljudski nije niti bio, on pripada najvišem redu anđela i Svevišnjem da kroz njega lijek ranjenoj duši bude amajlija i da poj odjekuje u nama kao u planini koja krije istinu i kazuje je i kao žrtvu i kao spas. Koncept koncerta je oslobođenje čula i emocije do najsitnijih komponenti i čestica toliko da ih jedino možete udahnuti i da mogu oživjeti u vama i preporoditi vas, onda je to magija stvaranja i čarobnost prepuštanja koju muzika mora imati za zadatak kao najviši čin.
Prepoznat si kao neko ko njeguje taj sevdah zvuk, bilo da su u pitanju prepjevi starih kompozicija ili onih čiji si autor. Međutim, ovdje se pominju bluz i džez. Znači li to da ćemo čuti drugačijeg Boža?
Nikada se ne ponavljam, ali već je jako evidentno da imam svoj stil i pravac i boju ispjevavanja i izražaj zapisivanja i kazivanja i to je nešto što je postalo zaštitni pečat mojeg stvaralačkog opusa. Mogu ga samo nadgraditi, klesati, brusiti i kaliti, a to su sve vrline koje činimo da nešto postane vječno. Bluz je sevdah, džez je sevdah, sve je jedno i sve je sve, jer muzika ne poznaje žanrove već samo podjelu jednu jedinu na to dal’ je muzika koja dotiče i čini nas živim ili to uopšte nije. A sve što nije fokus mojih interesa, bavim se samo sferom onoga što formulira ko smo, što smo i kamo težimo. Kada je ljubav izvor svjetlosti iz koje potičemo, tama se rastapa i svaki ton i zvuk i akord postaje simfonija univerzuma koje smo dio.
S obzirom na to da si dosta aktivan, nastupaš stalno, kad nađeš slobodno vrijeme onda si u studiju i snimaš pjesme. Koliko takav život zna biti naporan za jednog umjetnika?
Nikada nije naporno i ne smije biti naporno biti svoj i slobodan u umjetnosti. Naporno je biti neko posve drugi i pretvarati se cijelog života, to je breme i kalvarija. Breme umjetnika je takvo izričito da opstane u svojoj nakani i teži daljem pronicanju suštine i osluškuje božansko milozvučje koje jasno daje upute i navodi ka savršenoj harmoniji. Umjetnik nije svako i ne može i ne treba biti, umjetnost je i golgota i najveći dar koji možete ponijeti na svojim plećima, i sve što činite mora biti u svrsi Božije milosti inače nema tu snagu i moć preobrazbe i dualiteta, mantričnosti i katarze svake naše ćelije koja osjeća muziku i hrani se njome. Bez muzike ne postoji život jer ona je Bog u nama, to je moja vodilja zato i jeste sve tako nedodirljivo i bogobojazno u svom predanju. Glas je to predaka, iskona i svjetlosti demijurga u nama.
Bonus video:
