Crnogorski reper Balša Krkeljić poznatiji kao Sivilo uvijek je isticao da je muzika i hip-hop veoma značajan za njega. Tokom svoje karijere u pjesmama je uvijek otvoreno pričao o svom životu, sa čim se susreće i kako rješava, ali je znao da obradi i neke društvene pojave.
Njegov aktuelni singl “666999” koji je u etru već desetak dana govori o ljutnji, a najavljuje i novi album “Sivi dom”. Nakon što objavi kompletan projekat, krenuće i Sivilova regionalna turneja, a o svemu tome Krkeljić priča u intervjuu za “Vijesti”...
Već neko vrijeme je numera “666999” u etru, kakve su reakcije?
Prijatno sam iznenađen reakcijom fanova, a i šire publike jer sam ovim singlom otvorio vrata i ušao u neke nove podžanrove repa. I prije sam bio agresivan i energičan, ali sam uvijek robovao da to bude u granicama čistog repa, hip-hopa ili trepa. Odrastao sam na roku, i metalu i famoznom nu-metalu 2000-ih, tako da uvijek mi je želja bila da iskoristim buku i vrisku kao jedan od najboljih načina da se u muzici prenese ljutnja i frustracija, tj. oslobađanje od istog.
Spot je i dalje svjež, i predstoji mu širenje i povezivanje s publikom, vjerujem da zaslužuje pažnju koju dobija. Upravo smo prešli 50 hiljada pregleda i postali hit nedjelje na Muzik.hr!
Već godinama si na sceni i od prvog dana ti nije problem da pričaš o tome šta te muči. Ovoga puta si se dohvatio samopoštovanja, ljubavi i njezi prema sebi. Šta je bio prelomni momenat da nastane ova pjesma?
Kada sam počeo da se bavim repom, shvatio sam da ću biti jedan od onih izvođača koji inspiraciju i teme uglavnom traže kopajući po sebi, a ne odlazeći ka eksternim senzacijama i informacijama. To je ono što me “radi”, ispunjava i na kraju krajeva i liječi. Podsvjesno, dosta mojih pjesama su pjesme koje ja treba da čujem za sebe, ne bi li me usmjerile na pravi put, na pravo rješenje. Saznanje da sam potisnuo ljutnju, da sam ubijedio sebe da ne treba da je ispoljavam, me stavljalo u dosta neprijatnih situacija. Bez komuniciranja ljutnje, ljudi oko mene nisu znali moje granice, nisu znali kada pretjeruju ili mi prave neprijatnosti. Moja tišina im je bila znak da nastave.
Ideja da ja treba da čekam druge da budu dobri i fini prema meni i da je odgovornost samo njihova je suluda. Tako da otkrivanjem ljutnje, društveni život mi se poboljšao i jedva sam čekao to novo saznanje da pretvorim u pjesmu.
Zašto baš naziv 666999, pun je simbolike?
Baviti se repom, znači svakodnevno tražiti metafore, igre riječi, slogova, simbolike, i kreativne načine da nešto standardno prikažeš inovativno i nekonvencionalno.
Dugo u svojim notesima čuvam stih u nadi da ću ga nekada iskoristiti: “Zlo i naopako kao 666999”, i napokon je došao taj momenat. Još kada sam shvatio da će pjesma da flertuje sa prizvucima roka i metala, žanrovi koji su poznati po korišćenju satanističkih simbola, bio je idealni momenat da spojim sve te stari u jednu zanimljivu igru prenesenih značenja, simbola, i vizuelnih trikova. Još kada pustiš pjesmu i vidiš da je tematika kako da se odbraniš od svakakvog zla koje te okružuje, kako da budeš drugačiji - ako su svi 666, ti budi 999.
Je li baš “Ćeram! Ćeram! Čeram po svom!” moto i rešenje za probleme? Znamo li uvijek u svakom momentu što je najbolje za nas, ili nam nekad treba i savjet?
Koliko god je to mnogima neprijatno da priznaju, upravo je tako - u svakom trenutku mi samo radimo ono što mislimo da je tada najbolje, što možemo i trebamo. I kada volimo, i kada krademo, i kada varamo, i kada pomažemo. Džabe svi savjeti i pritisci društva koji govore da su naši izbori pogrešni ili ispravni, na kraju krajeva to će uvijek biti tuđe riječi i mišljenja. Naše živote imamo samo mi da živimo, upravljamo i djelamo njima. I to je ljepota “Ćeranja po svom” - kada postupiš ispravno ili pogrešno, imaš samo sebe za “krivog” i odgovornog. U suprotnom, ne živiš svoj život, nego radiš kako ti drugi kažu, nebitno dal’ ti žele dobro ili loše.
Nijesi se libio da pričaš o depresiji, a ovaj singl je, kao što si već rekao, o ljutnji. Šta sve izaziva ljutnju u tebi i da li je ljutnja isključivo negativna emocija?
Ljutnja je jako korisna emocija koja pomaže pri navigaciji kroz društveni život. Zašto bi ikada išta radio, ako te to ljuti? Zašto bi trpio druge ljude, ako te njihovi izbori ljute? Najbitnija stvar je pravilno iskomunicirati ljutnju i dati svima do znanja tvoje granice i preference kako bi drugi znali kako sa vama, i kako vi sa njima. Bijes je nepoželjna emocija. Bijesni nismo u kontroli, jer tad ne znamo više šta želimo, koga i šta volimo, i kako da se zaustavimo. Ljutnja je upravo to - znati kada treba da se stvari, izbori i situacije zaustave, prekalkulišu, izmijene na bolje, jer ste osjetili da se dešava nešto što ne želite, nešto što vam je neprijatno.
Kako se rješavaš ljutnje?
Upalim mikrofon i derem se, psujem, prozivam, kritikujem.... Šalu na stranu, ja imam muziku kao veliko oslobađanje od stresa, ljutnje i bilo čega negativnog. Negativne emocije koje su izgovorene, zapisane, prenesene, izbačene, su emocije koje više nisu u vama. Zato ljudi pišu dnevnike, kafenišu s prijateljima, pričaju s psiholozima, kače komentare po internetu. Ali rješenje slijedi tek kad prihvatiš da si samo ti odgovoran za svoju ljutnju, koliko god da su možda drugi ti učinili nepravdu, jer jedino tada dobijaš mogućnost da promijeniš situaciju. Biti ljut na druge i čekati druge da te razljute je jako neodgovorno i nezrelo.
Ova numera donosi saradnju s mladim crnogorskim muzičarem - Grbom. Kakvo je bilo to iskustvo?
Grba je veliko osvježenje na našoj sceni. Pretalentovani mladi muzičar koji s velikim samopouzdanjem plovi u mnogim podžanrovima hard roka, a evo izgleda i hip-hopa i trepa. Volim da izazivam sebe, da izlazim iz komfor zone, da radim stvari koje će najbolje da iznesu emociju koju pjesma traži, a ne kako ću ja ispasti faca i sačuvati svoj imidž. Saradnja sa Grbom me oduvala, bukvalno. Odrastao sam na takvom zvuku, i taj zvuk je uvijek bio nešto što samo Amerikanci imaju, tamo daleko od nas, “na MTV-iju”. Uživo prisustvovati u studiju i doživjeti da momak iz Podgorice može da ti pruži vokale i refrene o kojima si samo sanjao je nevjerovatno iskustvo. Nova energija, želja i vjerovanje da sve je moguće.
Numera 666999 najavljuje novi album “Sivi dom”. Danas muzičari kubure sa hiperprodukcijom, te novi singlovi “jedu jedni druge”. Koliko je teško izboriti se sa hiperprodukcijom i napraviti nešto što se neće slušati samo 20 dana? Koliko je ta činjenica da kad izbaciš album, a ljudi poslije mjesec, dva pitaju ‘kad će novi’ demotivišuća?
Iskreno, ne bolujem puno od toga baš zato što se trudim da mi pjesme nisu posvećene jednom događaju, momentu u javnosti, jednoj sezoni, trendu; prolaznim stvarima koje kada traju, mnogi izvođači koriste da se nakače na njihovu trenutnu popularnost, u nadi da će se nešto od te popularnosti prenijeti na njih. Takvo bavljenje muzikom je jako iscrpno, i nezahvalno. Upravo zato što ograničavaš fanove da te slušaju samo u određenom (prolaznom) vremenskom periodu, pa nije ni čudo što pitaju: “Kad će nešto novo?” jer ovo prošlo više nije kul da slušamo.
Postoje neke stvari koje ne mogu da ignorišem i na koje moram da se prilagodim. Ideja da se pjesme objavljuju samo kao audio-zapisi je danas suluda. Ako pjesma nema spot, kao da nemaš šta da tražiš na našem muzičkom podneblju.
Ali isto tako vjerujem da je sve to samo trenutna faza, koja će se promijeniti. Balkan već dugo vremena nije najzahvalnije i najuglednije mjesto kada je konzumiranje muzike u pitanju. Dok cijeli svijet uveliko sluša muziku na streaming servisima, na miru, u kontroli, bez reklama, sa telefonom u džepu, mi na Balkanu muziku “slušamo” gledajući spotove na Youtube-u, sa svim reklamama i pauzama, i ne smijemo da zaključamo telefon, sklonimo ga, ili koristimo za nešto drugo jer će se pjesma i Youtube izgasiti (smijeh).
Nakon što objaviš album “Sivi dom”, najavljuješ i regionalnu turneju. Znaju li u bivšim ex-Yu republikama ko je Sivilo s obzirom na to da su se tvoje pjesme nalazile i na Domaćici?
To je dobro pitanje. Vjerujem da su turneje i nastupi najbolji pokazatelji na čemu si sa svojim fanovima. Internet je sav u vezi s publikom koja “samo sjedi” i muzičari se bore da ih osvoje, pridobiju, zadovolje svojim trudom, radom i zalaganjem. Fanovi samo treba da kliknu i uživaju u svojoj omiljenoj muzici, skoro pa besplatno. Dok nastupi traže od fanova da odvoje vrijeme, promijene svoje dnevne i nedjeljne planove, putuju, i potroše poveći novac da bi slušali muziku. Zbog toga sam uvijek bio zahvalan svima koji bi došli da me slušaju uživo. I zbog toga sam jako uzbuđen da sastavim, a onda i podijelim sve što pripremam za turneju.
Hip-hop je moj život
Ove godine širom svijeta se proslavlja 50 godina od nastanka hip-hopa. Kako i sam vidiš ovu kulturu i koliko su je aktuelni trendovi promijenili?
Hip-hop je moj život. Bez njega ne bih imao sve blagodeti koje imam. Pokazao nam je i pokazuje da je muzika sve i svugda i da pravila ne postoje, da je samo bitno da te radi. Nebitno je da li lupaš po šerpama i kantama, imaš filharmonijski orkestar, znaš ili ne znaš da pjevaš, dokle god iznosiš svoju istinu i emociju, negdje neko će se povezati sa tobom.
Kad se jedan žanr i jedna kultura vodi time, onda granice ne postoje. Promjene su dobrodošle, svi su voljni da istražuju i eksperimentišu. Stvaraju se novi podžanrovi, novi trendovi. Neki ostanu i istraju, neki se izgube. Ali, s razlogom je hip-hop najpopularnija muzika na planeti. Ne možeš da je ignorišeš.
Umjetnost je tu da isprovocira
Za razliku od većine današnjih repera tvoji tekstovi uvijek nose poruku, te u tvojim stihovima nema “brzih kola”, “ruskog ruleta” i sličnih metafora. Smatraš li da malo više u današnje vrijeme, kad se brzo živi i kad su neke druge vrijednosti važne, reperi moraju razmišljati o porukama koje kroz pjesme šalju?
Muzika je subjektivna stvar. Svako drugačije reaguje na pjesme. I ne bi bilo fer da umjetnici treba da se podvijaju publici. Umjetnost je tu da isprovocira i probudi nešto što “normalan” život ne može da nam da. Neko ima potrebu da pravi pjesme o brzim kolima i ruskim ruletima, i to je jasno jer se potrudio da osmisli, snimi pjesmu i spot, potroši i javno plasira svoj rad i djelo. Dok s druge strane, niko od tih izvođača ne drži pištolj na glavi publike i tjera ih da to slušaju. Hip-hop je najpopularniji žanr na svijetu što znači da je vrlo moguće da najveći broj muzičara na svijetu se bavi hip-hopom, što znači da ima toliko raznovrsne muzike, za svačiji ukus. Niko od nas više nema izgovor da smo osuđeni na lošu muziku, da se samo šund i kič sluša. To sam razumio kada smo bili osuđeni na jedan radio, jednu emisiju, jednu televiziju i diskoteku. Danas toga više nema. Svako od nas je u kontroli da sluša šta hoće, u svom privatnom vremenu. A u javnosti, idite tamo gdje se pušta muzika koju volite.
Bonus video:
