Za svakog velikog umjetnika koji se pojavi, uvijek će postojati izdavačke kuće koje žele još 50 istih stvari u brzom nizu. Iako je postojao samo jedan Bob Dilan, na primjer, to nije spriječilo svakog potencijalnog folk-rok umjetnika da pokušava da oponaša ono što mu je prirodno dolazilo, praveći jednu derivatu za drugom kako bi zagušili top-liste. Ipak, uprkos kopiranjima, umjetnici poput Dejvida Bouvija i Radioheada dokazali su da ne postoji način da se imitira savršenstvo.
Jedan od najvećih problema pri pokušaju imitacije bilo kog umjetnika jeste pokušaj da se usvoji njihov stil, a gotovo je nemoguće pratiti kuda će sljedeće ići, mijenjajući stvari sa svakim projektom do te mjere da su praktično neprepoznatljivi u odnosu na ono što su bili prije. Umjesto da prate trendove, većina umjetnika preferira da vode trku tako što će namjerno ići protiv onoga što se smatra normom.
Dok su bendovi poput Nirvane i Pearl Jama iznjedrili legije mladih muzičara tokom godina, muzika koja dolazi od ovih umjetnika dolazi samo jednom u životu. Mnogi umjetnici su pokušali da kopiraju njihovu formulu koliko god su mogli, ali ta sposobnost je u umjeću i vokalima grupe, a ne u nekom određenom stilu, prenosi "Far Aut" magazin, koji je napravio ovu listu.
10. Queens of the Stone Age
Kada je Džoš Hom počeo svoju muzičku karijeru, nikada nije želio da postavi granice za sebe. Radeći u stoner rok sastavu Kyuss, Hom je želio da sruši uobičajene okvire sviranja gitare tako što je spuštao svoju gitaru na nivoe koji su tada bili nečuveni. Međutim, kada je bend zapao u restriktivnu formulu, Hom je smatrao da je najbolja opcija da napravi bend sa fluidnom strukturom.
Počevši sa prvim projektom Queens of the Stone Age, Hom je obećao svojoj publici da očekuju neočekivano. Kada slušate prvih nekoliko albuma benda, svaka pjesma se čini da ima drugačiji sastav, sa grupom koja se sastoji od nekoliko članova poput Nika Oliverija i Marka Lanegana, dok su tokom godina dovodili umetnike različitih žanrova poput Dejva Grola i Bilija Džibonsa kako bi doprinijeli sa svojim talentom pjesmama.
Iako pjesme možda imaju doprinos svakog člana na muziku, nijedna pjesma ne zvuči isto, od čudnih zvukova pjesme 'Go With the Flow' do spajanja zvukova panka, stoner roka i klasičnog roka na albumu ...'Like Clockwork'. S obzirom na divne zvučne pejzaže na albumu 'In Times New Roman', Hom i dalje traži izazov u svakom svom muzičkom avanturističkom poduhvatu.
9. Džef Bek
Savremena ideja o gitarističkom heroju obično dolazi od umjetnika koji vole da koriste razne efekte. Iako umjetnik poput Toma Morela može svirati brzinom svjetlosti, jednako je zahvalan divnim zvucima koje može izvući iz svoje gitare koliko i svom bljeskavom sviranju. I pored značajnih efekata koje je možda koristio Džef Bek, sva snaga dolazila je iz snage njegovih ruku.
Počevši svoju karijeru radeći sa bendom The Yardbirds, Bek je želio da proširi vokabular onoga što gitara može da uradi, brzo napuštajući bluz okvir i ulazeći u svijet instrumentalnih radova na albumima poput 'Blow by Blow'. Iako je bilo lako primijetiti uticaje bluza iz njegovih ranijih projekata, količina duše koju je unosio u svaki svoj bend zvučala je više kao ljudski glas nego kao bilo šta što izlazi iz instrumenta.
Iako većina gitarista navodi umjetnike poput Edija Van Hejlena i Džimija Hendriksa kao najveće svih vremena, standardi koje je postavio Džef Bek rezervisani su za gitariste koji su temeljito obavili svoju muzički domaći zadatak
8. Ween
Za svaki rok bend, lako je svrstati njihovu muziku u određenu kategoriju. Iako možda povremeno istražuju različite žanrove, lako je utvrditi koje bendove možemo svrstati pod kategoriju teškog metala, grandža, psihodeličnog roka ili bilo kog žanra koji su počeli izvoditi Što se tiče benda Ween, riječ 'žanr' prestala je imati smisla prije mnogo vremena.
Počevši svoju karijeru stvaranjem neke od najnečujnijih pjesama devedesetih godina, Ween se ponosio time što su stvarali najdivlje eksperimente u žanrovima svoje generacije. Iako određeni albumi mogu bolje kombinovati različite elemente, svaka pjesma ima svoj jedinstven karakter od jedne do druge, pri čemu Džin i Din usvajaju različite vokalne manire da bi odgovarali pjesmi koju trenutno pišu.
Uzmimo album kao što je 'The Mollusk', na primjer. Iako album može imati osnovnu temu plivanja kroz okean, slušanje pjesama poput 'The Blarney Stone' i 'Ocean Man' jedna za drugom zvuči kao da dolaze iz potpuno različitih muzičkih svjetova. Ween možda nisu najpristojniji bend u rokenrolu, ali njihova potreba da rade šta god žele donijela im je dve decenije zvučnog ludila.
7. Elton Džon
Da je Elton Džon prošao na svojoj audiciji kao tekstopisac, velika je šansa da niko ne bi danas znao njegovo ime. Prilikom prvobitnog pokušaja prodaje svojih pjesama različitim izdavačkim kućama, nije bilo rezultata. Kasnije je Džon upoznao Bernija Topina, nadarenog pisca koji će postati njegov dugogodišnji tekstopisac. Iako je Džon imao svoju prošlost sviranja tradicionalnog rokenrola, količina terena koji je pokrio tokom svoje karijere dolazi iz uma koji nikada ne želi prestati učiti.
Osim svog znanja o dobrom rokenrolu, Džonova pozadina u svijetu klasične muzike takođe je oblikovala njegov muzički ukus. Kada se analiziraju pjesme kao što su 'The Greatest Discovery', Džon unosi istu količinu muzičke složenosti u svoj rad kao kompozitori poput Betovena ili Baha.
Izvan svog glem rok perioda, Džonovo pop uho vodilo ga je kroz mjuzikl pjesme kada je radio na projektu The Lion King, prije nego što je otkrio svoju rustičnu stranu radeći na albumima kao što je 'Songs from the West Coast'. Sa impresivnim spiskom saradnji koji uključuje umjetnike različitih žanrova poput Gorilaz, Kanjea Vesta i Alice in Chainsa, među njegovim referencama, Džon želi da služi pjesmi prije nego što pronađe svoj vlastiti muzički identitet.
6. Paramore
Svaki tinejdžer zaljubljen u pop-pank muziku koji je odrastao početkom 2000-ih vjerovatno ima jasnu predstavu o tome kako zvuči Paramore. Pojavivši se otprilike u isto vrijeme kada su izvođači poput My Chemical Romance i Fall Out Boy koji su osvajali top-liste, Paramore je bio poznat kao jedini 'emo' pop-pank bend sa moćnim vokalom Hejli Vilijams za mikrofonom. Iako je bend ostao vremenska kapsula za neke od svojih fanova, Vilijams nikada nije bila zainteresovana da bude akt za nostalgiju.
Nakon raznih uspona i padova sa različitim promjenama sastava, albumi poput 'Brand New Eyes' premošćavali su jaz između pop muzike, emoa i iskrenih pjesnika-kantautora, gotovo ilustrujući raspadanje unutar benda. Kada se bend svede na trio, njihov samonazivani album pokazao je njihov kvantni skok u pop muziku, djelujući kao zamjena za bendove poput No Doubt tokom 2010-ih.
Paramore možda ima posebno mjesto u srcima većine fanova koji su odrastali uz pjesme poput 'crushcrushcrush', ali Vilijams je tu da podsjeti svoju publiku da je pop-pank samo jedan aspekt onoga što mogu da rade.
5. Rush
Na početku sedamdesetih godina, bendovi su tek počeli da eksperimentišu sa granicama rokenrola. Umjetnici poput King Crimsona i Pink Floyda su istraživali koliko daleko mogu odvesti tradicionalnu rokenrol pjesmu, što je dovelo do masovne eksplozije progresivnih-rokenrol bendova tokom sljedeće decenije. Iako je bilo teško utvrditi kuda idu bendovi poput Yesa ili Genesisa, Rush je eksperimentisao više nego što su većina fanova bila spremna prihvatiti.
Počevši kao bend baziran na bluzu u stilu Led Zeppelina, bend je napravio kvantni skok kada se Nil Pert pridružio bendu, stvarajući epske pjesme koje su se protezale preko deset minuta dok su održavale pažnju slušaoca. Sa Pertom kao autorom tekstova, fanovi su takođe dobili inteligentan pogled na to kako izgleda moderni život, bilo da se radi o uživanju u radio talasima u pjesmi 'The Spirit of Radio' ili o tome kako se neko odnosi prema svojim sugrađanima u pjesmi 'Limelight'.
Izvan masivnih eksperimenata koji su se odvijali u tekstualnom smislu, bend se nikada nije plašio da promijeni svoj stil, prelazeći na sintetizovani zvuk na albumu 'Grace Under Pressure', 'fjužn' zvuk na 'Hold Your Fire' i na kraju se vraćajući staromodnom rokenrolu na kasnijim projektima poput 'Snakes and Arrows'. Mnogi bendovi su pokušali eksperimentisati sa svojim stilom i katastrofalno promašili, ali nikada nije postojao stil koji nije odgovarao Rushu.
4. The Velvet Underground
Kada razmišljamo o kasnim šezdesetim godinama, lako je zamisliti hipi idealiste sa cvijećem u kosi. Dok je Vijetnamski rat bjesnio na drugom kraju svijeta, mnogi umjetnici su nastojali da stvore utopiju na Zemlji, vjerujući da bi svi trebali dati šansu miru umjesto da se prepuste nasilju ljudi na vlasti. Iako su ti ideali možda bili novitet tada, Lou Rid je imao drugačiji cilj sa bendom The Velvet Underground.
Protežući se kroz pet albuma, Rid je vodio grupu kroz najdeceptivniju lijepu muziku ikada stvorenu. Na njihovom debiju, nemoguće je razumjeti šta su željeli da postignu, stvarajući prelijepe pjesme poput 'Sunday Morning' uz priče o razvratu kao što je 'Venus in Furs' i opus o drogama 'Heroin'.
Iako je muziku bilo teško nadmašiti, niko nije pisao stihove kao Lou Rid, sa stilske strane otvorio je vrata umjetnicima različitim kao što su Dejvid Bouvi i Pati Smit da omoguće svojim najdubljim osjećanjima da dođu do izražaja na stranicama, bez izvinjavanja koliko god je to moguće.
3. Beastie Boys
U normalnom svijetu, Beastie Boys bi brzo bili zaboravljeni kada je pjesma 'Fight For Your Right to Party' prestala da se emituje. Posmatrajući grupu na osnovu njihovog prvog albuma, izgledalo je kao da je grupa iz Nju Jorka, Bowery Boysi, ismijavala ono što je hip-hop trebao da bude. To nikada nije bio plan za Beastie Boys, i tokom ostatka svoje karijere, menjali su svoj zvuk iz temelja.
Počevši sa albumom 'Paul's Boutique', trio je stvorio kaleidoskopski pristup muzici, stvarajući uzorke koji su se miješali jedan u drugi, zavisno o dijelu pjesme u kojem su se nalazili. Dok je to otvorilo put za psihodelični hip-hop, narednih nekoliko albuma su bili naklonjeni pank tendencijama, sa albumima poput 'Check Your Head' i 'Ill Communication', koji su zamućivali granicu između alternativnog, panka i hip-hopa tokom svog trajanja.
2. Dejvid Bouvi
Od samog početka, Dejvid Bouvi je često izgledao kao da je sišao sa neke druge planete. Iako je sklon pisanju pjesama inspirisanih svemirom u ranim fazama svoje karijere, Bouvijeva sposobnost za stvaranje zaraznih melodija nikada nije bila ograničena na tradicionalne obrasce pop singla. Dok bi većina umjetnika možda pronašla tipičan zvuk i iskoristila ga za sve što vrijedi, Bouvi je znao da muzika ima više toga da ponudi od samo nekoliko stilova.
Nastupajući kao ikona glem-roka, Bouvi će provesti ostatak svoje karijere izvodeći svoj prepoznatljiv stil na različite načine. Nakon albuma 'Diamond Dogs', Bouvi je započeo razne umjetničke transformacije, praveći soul muziku na albumu 'Young Americans', prije nego što je postao klinički precizan na albumima poput 'Low' i 'Station to Station', koji su uzimali inspiraciju od krautrok izvođača poput Kraftwerka.
Bouvi je na kraju pretvorio ovu kreativnu reinkarnaciju u svoj životni cilj, postajući pop zvijezda 1980-ih na osnovu albuma 'Let's Dance', prelazeći u svijet 'drum and bass' muzike na albumu 'Earthling' iz 1997. godine, prije nego što je zaokružio svoju karijeru u svijetu avangardnog džeza na svom poslednjem albumu, 'Blackstar'. Teško je reći koje druge stilove muzike bi Bouvi mogao istraživati, ali je ostavio za sobom mozaik umjetničkog izraza kroz svaki projekat koji je izdao.
1. Radiohead
Kada pogledamo početke benda Radiohead, izgledalo je kao da će imati jednu od predvidljivijih karijera devedesetih godina. Na osnovu prvog hita benda, 'Creep', činilo se da će stvarati isti standardni rokenrol koji su svi kopirali iz grandž scene. Međutim, kada je bend pronašao svoje mjesto, svaki album Radiohead bio je još jedan pogled na njihovu kreativnu psihu.
Iako je njihov drugi album, 'The Bends', imao svojih dovoljno stadionskih rokenrol refrena, 'OK Computer' je bio njihov definirajući napor, kombinujući elemente elektronskih i organskih instrumenata pod jednim krovom da bi stvorili jedno od najdramatičnijih albumskih izdanja devedesetih godina. Iako bi većina umjetnika otišla u penziju sa takvim kritičkim pohvalama, Radiohead je povukao crtu na albumu 'Kid A', prelazeći u elektronsku muziku i uklanjajući svaki nagovještaj 'pop huka'.
Od svog dramatičnog zaokreta, Radiohead je napravio naviku da svaki od njihovih albuma bude jedinstvena cjelina, bilo da su se vratili svojim korijenima na albumu 'In Rainbows' ili uronili u melodramatičnu stranu svog zvuka na albumu 'A Moon Shaped Pool'. Osnovna etika Radiohead-a možda je jedina konstanta, ali svaki član benda više je zainteresovan za to kuda ih njihov zvuk može odvesti sljedeće nego da se oslanjaju na svoje stare trikove.
Bonus video:
