Dobijanje ugovora sa diskografskom produkcijom obično dolazi nakon dugog, mukotrpnog rada. Bilo da ste član The Beatlesa ili najnoviji muzičar koji nosi sa sobom laptop, velike su šanse da ste, ako sjedite u kancelarijama velike diskografske kuće, spremni da potpišete šta god da vam daju. Takva nemarnost je poremetila brojne ikonske bendove i muzičare posljednjih decenija.
Muzika je, htjeli vi to ili ne, prvenstveno posao. Dok mnogi savremeni izvođači mogu da čeznu za danima kada su muzičari dobijali ogromne honorare za potpisivanje ugovora sa izdavačkom kućom, što je bila česta pojava u vrijeme procvata pop muzike 20. vijeka, trebalo je obratiti veliku pažnje na sitna slova u ugovorima. Dok Tejlor Svift možda ima genijalnu ideju da jednostavno ponovno snimi svoje pjesme, drugi izvođači moraju da zahtijevaju dozvolu za to na sudu.
Danas je veoma teško potpisati neki grandiozni ugovor sa izdavačkom kućom, a suprotno prethodnim decenijama, taj ugovor ne obezbijeđuje muzičaru slavu i uspjeh. Mnoge današnje platforme na društvenim mrežama dozvoljavaju savremenim izvođačima da nađu svoju publiku i postanu popularni samostalno, bez ikakvog ugovora sa producentima. Dok u vrijeme cvata pop kulture, imati ugovor sa izdavačkom kućom nije bio izbor, već neophodnost.
Izdavačke kuće su bile svjesne toga. Gomila talenata je bila spremna da ubije za ugovor sa jednom od njih, te su posljednji to iskorišćavali, uzimajući dio od svake zarade muzičara. Da li je to vrijedno toga?
“Faroutmagazine” je u svom članku nabrojao deset poznatih muzičara koji su se borili protiv svojih izdavačkih kuća.
Litl Ričard
Često se smatra jednim od temeljaca panteona rokenrola, a uticaj Litl Ričarda može se osjetiti i kroz evoluciju samog žanra. Ne samo da je inspirisao Pola Makartnija i Beatlese, već je otvorio vrata za kvir kulturu na način na koji je malo ko to mogao učiniti u to vrijeme. Međutim, 1984. godine Litl Ričard je bio primoran da pokrene tužbu protiv Specialty Recordsa, tražeći odštetu od preko 100 miliona dolara.
Sukob je nastao zbog toga, što je Specialty Records kupio njegov hit “Tutti Frutti” za 50 dolara, a nakon toga mu ponudio ugovor koji mu daje pravo na samo pola centa od prodaje svake ploče. Štoviše, nije dobijao nikakve naknade kada je Specialty Records davao njegove pjesme za korišćenje u filmove ili na obradu bijelih izvođača, što je bila uznemirujuća tipična praksa u to doba. Nevjerovatno je, što je Litl Ričard izjavio da nije primio nikakve naknade od diskografske kuće od raskida ugovora sa njima 1959. godine.
Džon Fogerti
Džon Fogerti jednom je vodio pravni spor sa svojom bivšom izdavačkom kućom Fantasy Records. Izdavačka kuća ga je izvela na sud, optuživši ga za plagijat i tvrdeći da je u svom singlu “Old Man Down the Road" prepjevao svoj dio u pjesmi rok benda Creedence Clearwater Revival, čiji je bio član, “Run Through the Jungle”, iako sa drugačijim nazivom.
“1988. godine, morao sam da prođem kroz suđenje za plagijat, jer sam bio optužen za to, što sam zvučao kao ja, ljudi su mi rekli da je to slučaj bez presedana,” rekao je za The Guardian 2000. “Proveo sam više od tri godine u riješavanju tih problema, ali nažalost nisam uspio.” Naposljetku, Fogerti je dobio slučaj, ali je morao da prođe kroz labirint pravnih postupaka kako bi vratio 1,35 miliona dolara pravnih troškova.
Princ
Princ je vazda imao umjetnički stav i bio je izričito glasan u vezi svađe sa Warner Brosom nakon što je 1992. godine potpisao ugovor od 100 miliona dolara sa izdavačkom kućom. Muzičar je tražio slobodu objavljivanja muzike pod svojim uslovima i sticanje vlasništva nad originalnim master vrpcama svojih albuma, ali je bio odbijen u oba slučaja.
Simbolično, Princ, kao kultna pop zvijezda, pojavio se u javnosti sa natpisom "Rob" na licu, te je promijenio ime u jedan simbol, Umjetnik, prije poznat kao Princ. Na kraju je postigao dogovor sa Warner Brosom, a nakon odlaska iz izdavačke kuće 1996. godine, počeo je da objavljuje svoju muziku na Internetu.
Dobar preokret ove priče jeste to, što se 2014. godine Princ ponovo objedinio sa Warner Bros kako bi, u saradnji sa njim, u čast 30-godišnjice “Purple Rain”ponovo izdao svoj najpopularniji album svih vremena.
Nine Inch Nails
Dok stara izreka kaže: "Ne grizi ruku koja te hrani", Trent Reznor je oštro odbrusio svojoj izdavačkoj kući kada mu se činilo da je cijena njegove nove ploče uveliko nadmašila njegova očekivanja. Vjerovao je da Universal diže cijenu kako bi sam spojio kraj sa krajem, a ne radi koristi muzičara. Stoga je odlučio, da neće da drži jezik za zubima.
“Kako klima za diskografske kuće postaje sve očajnija, čini se da je njihov odgovor na štetu, koju su uglavnom sami sebi nanijeli, još više uništavanje potrošača”, rekao je Reznor na svojoj australskoj turneji. “Apsurdne su maloprodajne cijene “Year Zero” u Australiji. Sram vas bilo, UMG [Universal Music Group]. “Year Zero” se prodaje za 34,99 australskih dolara (29,10 američkih dolara). Nije ni čudo što ljudi kradu muziku.”
Kortni Lav
2002. godine, Vivendi Universal Music Group i Kortni Lav konačno su dogovorom stavili tačku na svojim pravnim sporovima. Sukob između dviju strana počeo je kada je Universal podnio tužbu protiv Lav 2000. godine, navodeći da nije napravila pet albuma kao što je bilo pravno ugovoreno. Kao odgovor, Lav je pokrenula kontra-tužbu, tvrdeći da je diskografska kuća loše postupala sa muzičarima, otkrivajući da je njen rok bend, Hole, zaradio 40 miliona dolara od prodaje albuma, dok su ona i njene kolege iz benda primili samo 2 miliona dolara honorara.
Kao dio riješenja problema, Universal je pristao da odustane od bilo kakvih potraživanja kasnijih snimaka Lav i da joj vrati vlasništvo nad neobjavljenim materijalom benda Hole. U zamjenu za to, Lav i drugi pojedinci povezani sa ostavštinom Kobejna dali su Universalu dozvolu na izdavanje novih kompilacija Nirvane, koje su uključivale album sa prethodno neobjavljenim pjesmama i kolekciju rijetkih snimaka.
Tom Peti
Poput mnogih budućih rok zvijezda 1970-ih, Tom Peti je bio toliko nestrpljiv da potpiše svoj diskografski ugovor, da nije razmišljao o implikacijama sitnih klauzula. Njegova izdavačka kuća, MCA, kasnije je zaprijetila da će mu oduzeti prava i naknade za pisanje pjesama. Peti je proglasio bankrot kako bi njegovi ugovori mogli biti poništeni.
Govoreći o tužbi vezanoj sa njegovom pjesmom “Runnin Down a Dream”, Peti je spomenuo da nije shvatao koliko su ga zeznuli, prisjećajući se: “Kunem se Bogom, mislio sam da objavljivanje znači stavljanje moje pjesme u pjesmaricu. Nisam imao pojma da to znači posjedovanje autorskih prava i da nikad neću vidjeti ni centa za to”. Dok su pravni sporovi bili u toku, Peti je snimao “Damn the Torpedoes”, što je kasnije postala jedna od njegovih najuspješnijih ploča.
No, kada bi se ploča pojavila u prodaji, odmah bi bila u vlasništvu MCA-a. Peti je odlučio da odbije da objavljuje bilo koji sadržaj dok mu se ne vrate autorska prava na objavljivanje muzike. MCA je konačno popustio, znajući da Peti nikada neće odustati od svojih principa. Umjesto da mu poželi dobrodošlicu nazad u MCA, diskografska kuća je Petiju dala Backstreet Records, gdje bi mogao da izdaje svoje albume bez brige da će njegova muzika doći do pogrešnih ruka.
Hawthorne Heights
Čini se, da je lakše pomenuti muzičare, sa kojima se Victory Records nije tužio. Gotovo svaki bend, sa kojim su sarađivali, na kraju ih je tužio. 2001. godine, pomenuti su problemi sa autorskim honorarima i proizvedenim pjesmama, pri čemu je posljednji problem nastao bez njihovog znanja. 2006. godine, Hawthorn Heights podnio je tužbu protiv izdavačke kuće, tvrdeći da je od njih zaradila 10 miliona dolara, a još uvijek im duguje milion dolara.
Victory Records je uzvratio tužbu, te su se na kraju nagodili nekako. Tako je nastao popularni tweet Hawthorne Heightsa 2020. godine: “Dragi Kanje Vest, molimo te, nemoj tužiti svoju izdavačku kuću. Vjeruj nam. Ne radi to.”
Dr Dre
Nije samo rokenrol stradao od ruku podlih diskografskih kuća. Reper Dr Dre se takođe našao u sukobu sa svojim bivšim poslovnim partnerom kada je 2015. godine otišao na sud zbog prava na prodaju svog debitantskog albuma “The Chronic”.
Njegova prva ploča nakon odlaska iz NWA-a, smatra se značajnom u hip-hopu i onom koja je Drea s pravom stavila na kartu kao zasebnog umjetnika. Njegov status debitantskog albuma doveo je do toga da je izdavačka kuća pokušala da ga preproda online. Međutim, sudija je donio odluku da producent reperu duguje više novca od internetske prodaje ploče, te je osigurao da Dr Dre od sada prima 100 odsto prihoda.
Nil Jang
Malo je muzičara koji su tako otvoreni u svojim stavovima kao što je Nil Jang. Ne samo kao tvrdoglavi kreator, već se i svakodnevno zalagao za ono u šta je vjerovao. Međutim, 1982. godine, zbog odbijanja snimanja radi komercijalnog uspjeha, došao je do svađe sa svojom etiketom Geffen.
Album “Trans” smatra se jednim od Jangovih najeksperimentalnijih i najsentimentalnijih albuma. “Moj sin je teško hendikepiran i u to je vrijeme je jednostavno pokušavao da pronađe način da razgovara, komunicira sa drugim ljudima,” izjavio je Jang Mojou 1995. godine. “Tako je i są Transom. Stoga, na toj ploči slušaoci čuju da ja nešto govorim, ali ne mogu razumjeti šta je to. Pa, to je potpuno isti osjećaj koji sam imao u komunikaciji sa svojim sinom.”
Međutim, to se nije svidjelo Geffenu. Zahtijevali su komercijalniji album kako bi isplatili svoju opkladu. "Rekli su mi da žele da sviram rokenrol, te da ne zvučim kao Nil Jang", prisjetio se pjevač za LA Times. “Pa sam im dao pjesmu “Everybody’s Rockin’” i rekao: ‘Ovo je rokenrol album Nila Janga nakon što mu je neko rekao šta treba da radi; ovo je upravo ono što ste željeli.” Album je bio neuspješan.
1.decembra 1983. Geffen Records ušao je u potpuno nepoznato njemu područje kada je pokrenuo pravni postupak protiv Janga jer nije izdao muziku koja je bila komercijalno isplativa. Nakon pokretanja tužbe protiv pjevača, Jang je podnio protivtužbu od 21 milion dolara ukazujući na stavke ugovora koje kažu o njegovoj potpunoj kreativnoj slobodi. Tužba se momentalno okrenula protiv Geffena, a vlasnik izdavačke kuće Dejvid Džefen se lično izvinuo Jangu zbog neugodnosti.
The Beatles
Beatlesi jesu jedan od najuticajnijih bendova svih vremena, ali ni njima nije bilo lako sa izdavačkim kućama. Bend je na kraju osnovao sopstvenu kuću Apple Records, ali ni to nije spriječilo njihove probleme. Kasnih 1970-ih, nakon što je bend već bio raspušten skoro deceniju, uslijedio je desetogodišnji sudski proces.
U tužbi je bend od EMI-ja tražio 50 miliona dolara neplaćenih honorara. 1986.godine, stvari su otišle dalje jer su se bend i Apple Records posvađali sa EMI-jem, koji je dozvolio Heineken pivu izdavanje kaseta sa hitovima Beatlesa. Godinu dana kasnije, bend je ponovo uključen u komercijalnu kampanju sa Nikeom, gdje se koristio “Revolution” kao simbol 1987. godine. Nagodba je postignuta 1989. godine, ali je ostalo neizvjesno da li se grupa izborila za svih 80 miliona dolara.
Bonus video:
