Rime crnogorskog hip-hopera Marka Lubarde poznatijeg kao Randoma su oštre, direktne, kritičke, ali ovaj reper sebe ne doživljava kao društveno-angažovanog umjetnika. Smatra da rep muzika mora biti odraz spontanosti i nesputanosti, uličnog govora i manira, i na taj način i sam već godinama stvara svoj prepoznatljiv stil. Prije nekoliko godina pokazao je da se dobro snalazi i u rep betlu (borba između repera koji pokušavaju da rimujući ponize jedan drugoga pred publikom) te osvojio titulu šampiona ex-YU prostora.
Prošla godina bila je veoma uspješna za njega. Zaokružio ju je albumom “Origano” sa kojim je podigao ljestvicu više, svoj doprinos dao i na kompilaciji “Domaća rabota” koja je okupila brojne repere, ali i publici dao nadu singlom “A što rade” da se omiljeni podgorički duo “Džej Džej Okoča” opet vraća na scenu.
O svemu tome Random priča za Vijesti...
Godina 2023. bila je godina hip hopa. Naime ova kultura slavila je petu deceniju od nastanka, a to je negdje probudilo i crnogorske repere. Tokom godine imao si nekoliko singlova, a onda si istu zaokružio albumom “Origano”. Jesi li zadovoljan prvim reakcijama?
Siguran sam da obilježavanje 50 godina hip hopa nije bio ključan faktor u buđenju domaćih repera. Mislim da je došlo do slučajne konvergencije naših dugogodišnjih stremljenja, da su se datumi za objavljivanje poklopili i da smo inspirisali jedni druge. Moj plan je bio da poslije albuma “Eo viđi” podignem ljestvicu lirički i produkcijski. Mislim da sam u tome uspio i ta sopstvena reakcija na “Origano” je jedina koju registrujem i cijenim.
Origano je začin i upravo po njemu nosi naziv pjesma koja zatvara album kao i kompletan projekat. Tekst je višeslojan i njime si obuhvatio različite aspekte života, emocije koje proživljavaš. Čega je origano simbol u ovoj pjesmi i uopšte na albumu?
I prije nego sam krenuo da radim album, zacrtao sam da će da se zove “Origano”. Imao sam takozvani lucid dream sa tim pojmom i nisam se obazirao na razloge. Kasnije se sam raslojio na to što je fonetički blizak terminu “originalno”, što je začin koji doprinosi kvalitetu ukusa, u ovom slučaju muzičkog, što predstavlja biljku koja je i ljekovita i ima višestruku namjenu, kao i riječi koje koristim u stihovima. A najviše me podsjeća na djetinjstvo i origano u piceriji “Bonđorno”, bez kog se nijedna pica nije mogla zamisliti.
Album otvara numera “Zastava na Vučji do”. Mnoge će ovo asocirati na bitku koja se dogodila krajem 19. vijeka kada su naši preci pokušali da izbore slobodu. Danas se dosta o slobodi priča, ti kroz svoje stihove slobodno govoriš o tome kako se osjećaš, no, jesmo li slobodni i kakve bitke danas vodimo?
Uspjeli smo da se zauzmemo za minijaturne, uskovide slobode, da možemo da odemo na kafu, do Delte, da uplatimo tiket, da se slikamo za Instagram, da objavimo status ili pjesmu. Da pronađemo način da uzmemo nezasluženo bolovanje, prevarimo državu za porez i sebi obezbijedimo pozamašna primanja kroz političke funkcije. I mislim da smo se time davno zadovoljili i našli sigurnu luku u krilatici “pušti, može i gore”. Kad bi nas kompjuter/AI analizirao i izračunao kako bi u stvari mogli da živimo sa našim prirodnim i ljudskim resursima, klimom, geografskim položajem kao i odsustvom ozbiljnijih nepogoda i katastrofa, i kad bi nam pokazao jedan kratak film našeg potencijala, mislim da bi se svi smorili od tuge.
Nikad se nijesi libio da kroz svoje rime kažeš ono što te tišti. Čak u jednom stihu kaćeš ‘ko veli da riječ siječe oštrije od mača’. Koliko je bitno da dignemo glas i da se ne plašimo “mača” (posljedica), već da “sječemo riječima”? Jesi li ti nekad imao problema zbog prozivki u pjesmama?
Sebe ne doživljavam kao politički ili društveno angažovanog umjetnika. Izuzetna je rijetkost da ću kroz svoje stihove da pozovem nekoga na konkretnu humanitarnu akciju, protest, bojkot, ili da direktno prozovem nekog političara ili instituciju. Moj stil je i dalje okarakterisan nasumičnim tokom svijesti kroz koji se provlače detalji naše svakodnevnice, za koju sam, logično, neraskidivo vezan. Tako doživljavam ovu muzičku platformu i najbitnije je da ne ostane ništa što bih želio da kažem. Vjerovatno bi tako i ostatak života trebalo voditi: prepoznati ono čega se bojimo da kažemo i uradimo, dati validaciju svom unutrašnjem glasu i instinktu i izraziti se bez ustručavanja ili straha od posljedica.
Na albumu su se našle i kolaboracije sa duom Who See i Đurom Franetom. I ranije si imao saradnju sa Dedom i Noyzom, ali i sa Franetom. Je li se na crnogorskoj rep sceni pojavio još neko ko odgovara tvojoj energiji i sa kim bi moglo da dođe do saradnje? Kako uopšte biraš goste u projektima?
Svako potencijalno može da odgovori mojoj energiji, uvijek zavisi od ideje za pjesmu. Ne volim da se vodim time da po svaku cijenu ostvarim saradnju sa nekim i da se ne obaziremo kako će izgledati finalni proizvod. Čim sam smislio ideju za “Jatagan”, shvatio sam da je to prava numera za Đura, brkatog vitlača hladnog oružja. Miris zombija sa Čepuraka je bio idealan za Ronalda Maximuma. Sa Who See se družim i čujem odavno, sarađivali smo već tri puta, tako je i taj collabo došao prirodno. Obično sve počinje od maestralne kompozicije Knowhere2run, pa ako nam padne na pamet da bi neko mogao dobro da “legne” na to, uručiće mu se pozivnica u plavoj koverti.
Kroz pjesmu “U partiju” osvrnuo si se na to što se vlast promijenila, ali svijest naroda ne. I dalje su članske knjižice bitnije od referenci. Možemo li sa takvim razmišljanjem naprijed?
To što su donosioci odluka neki novi ljudi nije nikakva garancija suštinske promjene vlasti. Navike, protokoli i ovlašćenja izvršne i zakonodavne vlasti, korupcija u sudstvu sa jedne a šupački mentalitet građana, neopterećen kolektivizmom i osjećajem za zajednicu sa druge strane, nas i dalje stiskaju u bajati sendvič sa slatkastom plijesni za koju tripujemo da je Nutella. Pjesma je napisana u momentu kad sam imao doživljaj da je apsolutno svako oko mene u nekoj političkoj partiji, ne samo ljudi nego i kućni ljubimci, pokojna rodbina, nerođene bebe, flora i fauna.
Album je najavljen numerom “Ispred Kina kulture” koja govori o nekim drugim vremenima. Čak u jednom stihu kažeš “kad kažem ‘nema kulture’, ne žalim samo za zgradom”. Za čim najviše žališ kad pričaš o tim vremenima?
Da se ne lažemo, većina ljudi je pristrasno kad govore o tim “prošlim” vremenima, jer nas za djetinjstvo vežu najljepše uspomene. Osim toga, najčešće uspijemo da potisnemo traume i zaboravimo dio nesnosnosti koja nas je i tada pritiskala. Tako da sam i ja svjestan da je ovaj nostalgični omaž donekle ukaljan momentima slabosti i patetikom. S druge strane, teško je razumjeti sravnjivanje “Kina Kulture”, bez pokušaja da se revitalizuje, praćeno katastrofalnim pokušajem valorizacije te lokacije, sa jednom betonsko staklenom nakaradnosti čija će se vrata otvoriti ko zna kad. Za tim vremenima najviše žalim što tada nisam bio svjestan da se neće ponoviti. Ali poenta pjesme nije kukanje već i informisanje drugih kroz umjetnički izraz. Bilo mi je zanimljivo kad su mi se javili građani ostalih jugoslovenskih republika da su i oni imali neki objekat koji je sadržao riječ “Kultura”, koji je završio slično kao naš.
Upravo si u ovoj pjesmi opisao paradaoks današnjeg života “svi prebrzi, ali niđe ne žure”. Postaje li žurba besmislena u savremenom društvu s obzirom na to da i sami često iako žurimo mnogo manje stižemo nego nekad?
Postoji neki paradoks, ne znam koliko je objektivan, da imamo više društva nego prije (posebno brojeći one virtuelne na mrežama) a usamljenost ne jenjava, da zarađujemo više nego prije, a imao manje novca, da žurimo više a postižemo manje stvari, da nema toliko rata, nemaštine i nesigurnosti a manje smo srećni i spokojni. Ovo je manje-više i odlika konzumersko-kapitalističkog miljea koji pokušavamo da imitiramo. Dopamin sigurno nikad nije bio jeftiniji, a osjećaj dugoročnijeg zadovoljstva nedostižniji. Biće interesantno kad ostarimo, da vidimo da li smo sve vrijeme živjeli u nekom “zlatnom dobu” koje će postati predmet čežnje naših potomaka, te da se sad ne treba žalit’.
Rep pjesme često donose psovke. Iste se pojavljuju i u tvojim pjesmama. Može li se priča ispričati i bez njih i koliko si zbog toga bio “katovan” na radio stanicama i cenzurisan na TV-u?
Ne razumijem otpor “emancipovane” javnosti prema psovkama i prostoti. Posebno jer je u sprezi sa licemjerstvom i kompleksom “višegrađanštine”. Prosječni kritičar će, uz psovku, osuditi drugog što psuje. Makar rep muzika mora biti odraz spontanosti i nesputanosti, uličnog govora i manira, čak i kad se mogu podvesti pod “nekulturu”. Nažalost, mnogi mediji i dalje doživljavaju nekulturom to što će neko opsovati u pjesmi, umjesto nasilja, voajerizma, krađe državnih resursa, spletkarenja, sujete i ostalog. Nisam bio “katovan” na radio stanicama i cenzurisan na TV-u jer im nisam ni slao “problematične” pjesme, da poštedim i sebe i njih “cimanja”.
Kao što sam već pomenula, definitivno je 2023. godina bila godina hip-hopa. No, i on je tokom godina evoluirao, a danas je autotjun jedan od neizbježnih momenata, ne samo trepa koji dođe kao potpravac, već i repa. Međutim, ti nisi koketirao sa aktuelnim trendovima. Smatraš li da treba nekad praviti ustupke i kompromise kako bi se prilagodio aktuelnom tržištu i onome što se traži?
Samo ne treba praviti ustupke sa stavovima i originalnošću. Forma je skroz nebitna. Ako dođem do momenta da mislim da najbolje mogu da se izrazim uz kilo autotjuna, to ću i uraditi. Ako skapiram da će mi kvalitet značajno porasti time što ću nekog iz publike išibikat boroletom, zašto da ne. Muzički izraz mora da se mijenja, napreduje, nazaduje, izobličava se pa vraća na izvorno, nekad i u potpunosti nestane. Što bi rekao Muta Nikolić “to je sve normalno”. Pravim muziku koju ja volim i želim da slušam i to je jedino mjerilo i zvijezda vodilja.
Iako je rep muzika buntovna, sa porukama, danas mnoge tvoje kolege kroz ono što rade zaboravljaju na ovaj momenat. S obzirom na to da mladi najviše slušaju ovaj žanr, smatraš li da se mora više voditi računa o tome kakve poruke pjesme nose?
Pa i dalje je buntovna. Samo što se živi bolje i lakše, pa taj bunt nije usmjeren ka socijalnim temama, smjeni vlasti i borbi protiv neke nepravde i nejednakosti. Bunt je sad kroz pjesmu reći roditeljima koji misle da su te vaspitali da budeš human i sa integritetom, da u stvari želiš da napustiš školu, zarađuješ od TikToka, voziš nešto što ima dvoje vrata u kom uživaš u narkomaniji sa plastičnom ženkom sumnjivog morala. Ali potenciram riječ “misle”, jer i naše školstvo, mediji i roditelji imaju neku idealnu percepciju o svom znanju, trudu i radu a usuđuju se da štrckaju gnušanje ka ukusu svoje đece i ponudi na estradi. Ne mislim da se više mora voditi računa kakve poruke pjesme nose, više se mora voditi računa o sistemskoj strukturi naših života, pokazivanju pažnje i ljubavi u porodičnom domu sa jedne, a odgovornosti i mudrosti u upravljanju državom sa druge strane.
Stiže povratak Okoče
Na kompilaciji Domaća rabota predstavio si se numerom “Telad”, ali je uravo ovaj projekat donio i novi singl Džej Džej Okoče. Mnogi su ovo protumačili kao povratak omiljenog dua, no kakve su šanse da se želja ljubitelja repa ostvari u 2024?
Stiže povratak Okoče, kad i u kom obliku, nismo sigurni. I ja i kolega smo se dosta promijenili mentalno i muzički od našeg posljednjeg rodea, tako da se nadam da ćemo roditi neko čeljade koje će kvalitetno da zakmeči i puni pelene.
Bonus video:
