Ako čitate mejnstrim medije u zapadnoj Evropi, dobićete lošu sliku o Jugoslaviji koja se zasniva na ratovima, korupciji, podijeljenom društvu... Ali, ako dođete ovdje, upoznaćete nevjerovatne ljude, jesti vrhunsku hranu, vidjeti prelijepe pejzaže...
To u razgovoru za Vijesti priča svjetski poznat DJ, Frančesko Tristano, jedan od najinovativnijih u toj branši koji svojim primjerom pokazuje da su i, naizgled nespojivi žanrovi i/ili instrumenti, kompatabilni.
DJ mikseta, veliki koncertni klavir i sintisajzer naći će se na sceni prije nego na nju stupi Tristano, publici širom svijeta prepoznatljiv kao osoben i autentičan DJ. U njegovoj vizijarskoj, kreativnoj, snažnoj i moćnoj, istovremeno i poletnoj i primamljivoj muzici, uživala je i publika u Crnoj Gori, u okviru prošlogodišnjeg, prvog izdanja Rubix festivala u Tivtu.
Interesantan miks onoga što Tristano donosi, fuzija muzike, vrhunske energije, uz bit koji pokreće tijelo, budi um i izvlači pokrete, u saglasju su sa nazivom i vizijom Rubix festivala čije je drugo izdanje najavljeno za avgust ove godine, od 8. do 10.
Iako je imao nezahvalan termin, pola sata nakon ponoći, i to nakon fantastičnog nastupa benda Morčiba (Morcheeba), Tristano je lani svojim nastupom oduševio prisutne u publici atraktivne scene Sinhro u Porto Montenegru i pokazao zbog čega je jedan od najoriginalnijih i najvoljenijih DJ-eva današnjice. Čak i oni koji sebe ne bi svrstali u ljubitelje elektronske muzike, u njegovoj kombinaciji klasičnih muzičkih elemenata, džez improvizacije i savremenih elektronskih ritmova, prepustiće se atmosferi i uživati u dinamičnom ritmu različitih žanrova.
Publika ga je, bez predumišljaja vratila na bis, a Vijestima je kazao da bi se rado vratio u Crnu Goru. Ne krije oduševljenje Balkanom, narodima i zemljama bivše Jugoslavije, ali i samom Jugoslavijom o kojoj govori za Vijesti.
Tristano je rođen 1981. godine u Luksemburgu, gdje se obrazovao i usavršavao svoje sposobnosti na klasičnom klaviru. Sa 16 godina je otišao u Njujork gdje je živio narednih pet, što je bilo presudno za njegovo dalje istraživanje i spoj klasike, džeza i elektro muzike, dok istovremeno traga za dubljim melodijama i kompozicijskom harmonijom...
Za Vijesti govori o utiscima iz Crne Gore, svom doživljaju Jugoslavije, svojim muzičkim počecima i presudnim momentima, boravku u Njujorku i Njujorku danas, muzici i umjetnosti...
Najavljeno je novo izdanje Rubix festivala na kojem si i sam nastupio prošle godine. Taj nastup je ostao upečatljiv po ogromnoj energiji koja je publiku zadržala i nakon nastupa Morčibe... Od čega zavisi repertoar i da li si se, po tvojim utiscima, predstavio kako si želio?
Program zavisi od mnogo faktora. Na primjer, kada sam dogovarao nastup na Rubixu pitao sam Danila Kalezića iz Porto Montenegra šta očekuje od mene. Imao sam slobodu i odlučio sam da publici predstavim svoju muziku, i to uglavnom ekskluzivno, uz poneko djelo iz doba baroka.
Moj prošlogodišnji nastup je počeo kasno, pola sata nakon ponoći, kada je važno zadržati energiju i (o)držati ljude budnima, primamiti ih bini, na kojoj sam ja sâm sa klavirom i klavijaturom, sintisajzerom. Trudio sam se da osjetim publiku, ali i da predstavim ono što je 100 odsto Tristano. Mada, nikada ne mogu u potpunosti da budem siguran i odlučan u kom pravcu će to sve ići, već se prepuštam sceni i atmosferi.
Šta za tebe znače ti trenuci na sceni, energija publike, sami nastup, kako sve to doživljavaš, kao posao, život, zabavu ili nekada činiš ugođaj samome sebi nezavisno od svega okolo, pa i od očekivanja?
Može da bude sve to. Iskreno, izbjegavam taj nabijeni osjećaj i sav taj adrenalin, koliko je moguće jer se nekada jako teško smirim posle koncerta koji je bio pun energije koja se prelila na mene i na scenu, što je teško iskontrolisati i promijeniti u neku drugu brzinu.
Na sceni se nekako uvijek osjećam kao da je u pitanju neka vrsta vanrednog stanja kada sve može da se desi, nepredvidljivo je, ali na kraju je ipak sve do mene i na meni je da to kontrolišem, ukoliko hoću i koliko hoću. Ako publika odgovori na to, ako publika i ja idemo zajedno i u istom smo ritmu, onda je to najbolji osjećaj. Sve to, naravno, donosi ne samo emocije, već i adrenalin i hormone i svašta nešto. I kao što sam rekao, nekada je posle nastupa teško prilagoditi se i smiriti se, shvatiti da niste više na sceni...
Možda nijesam dovoljno upućen, ali ja mislim da je to jugoslovensko iskustvo koje dijele neke zemlje Balkana nešto što je, siguran sam, bilo nevjerovatno dobro i uzvišeno, i to na međunarodnom nivou i za šta se zalagalo mnogo ljudi, iako je mnogo njih bilo i protiv toga. Smatram da su ratovi koji su se desili 90-ih zaista sramota, ali mislim da je to možda na mnogo načina bilo ono što je drugi dio svijeta i želio da se desi od tog, nazovimo jugoslovenskog eksperimenta koji kasnije nije mogao da se nastavi i koji je ratom izgubio budućnost
Kakve su impresije iz Crne Gore?
Prvenstveno bih želio da napomenem da je ovaj dio svijeta, Balkan, za mene jedno od najnevjerovatnijih mjesta na svijetu. Nije tako samo zbog ljepote, već prije svega zbog ljudi. Tako je svaki put kada sam na Balkanu. Zahvaljujući Rubixu sam prvi put bio u Crnoj Gori, iako sam prethodno mnogo puta bio u Srbiji, a u nešto manjoj mjeri i u Sjevernoj Makedoniji, Hrvatskoj i drugim zemljama regiona.
Osjećam se kao da sam možda u nekom prethodnom životu već živio ovdje ili odrastao ovdje, kao da postoji neka jaka veza... To je veoma snažno i istinito i osjetio sam to prvog trenutka kada sam došao ovdje... Tokom odrastanja sam imao mnogo prijatelja sa Balkana, i u svakom slučaju, to je na neki način postalo dio mene. Zbog toga sam dodatno zahvalan Rubixu na pozivu da nastupim na prvom izdanju festivala, što je bila prava avantura, ali i svojevrstan poklon.
Obično je drugačija percepcija Balkana i većina ima određene stereotipe...
Ako bismo uzeli u obzir različite političke konotacije onda bi ovo bio šestočasovni razgovor koji bi se možda pretvorio i u raspravu (smijeh). Možda nijesam dovoljno upućen, ali ja mislim da je to jugoslovensko iskustvo koje dijele neke zemlje Balkana nešto što je, siguran sam, bilo nevjerovatno dobro i uzvišeno, i to na međunarodnom nivou i za šta se zalagalo mnogo ljudi, iako je mnogo njih bilo i protiv toga.
Smatram da su ratovi koji su se desili 90-ih zaista sramota, ali mislim da je to možda na mnogo načina bilo ono što je drugi dio svijeta i želio da se desi od tog, nazovimo jugoslovenskog eksperimenta koji kasnije nije mogao da se nastavi i koji je ratom izgubio budućnost.
Svakako, mislim da ako čitate mejnstrim medije u zapadnoj Evropi, onda ćete dobiti lošu sliku o Jugoslaviji. Dobićete sliku koja se zasniva na ratovima, korupciji, potpuno podijeljenom društvenom tkivu... Ali, ako dođete ovdje, upoznaćete nevjerovatne ljude, ješćete vrhunsku hranu, vidjeti prelijepe pejzaže, što je sasvim suprotno... Naravno, ratovi su bili realnost i u nekim djelovima još uvijek jesu, ali ja odbijam da budem tipičan mejnstrim konzument, čitač ili komentator.
Hvala na ovom odgovoru... Ako se vratimo muzici, specifično je da na svojim nastupima kombinuješ klasiku, džez, neku vrstu roka i elektronsku muziku. U svijet umjetnosti si ušao kroz klasiku i dalje istraživao... Kako je došlo do stupanja na elektronsku scenu?
U mojoj kući je postojao klavir namijenjen meni, što je bila ideja moje majke, iako ona nije pijanistkinja. Pored toga, odrastao sam u kući koja je uvijek bila puna muzike, od jutra do večeri, ali ne samo klasične, već i druge. Slušao se Pink Floyd, ali i elektronska i muzika koja je uključivala sintisajzer, muzičari kao što je Vangelis, Žan Mišel Žar, hippie muzika i slične stvari iz 70-ih i 80-ih... Tako sam i ja počeo da sviram.
Postoje fotografije mene kao sedmogodišnjeg dječaka gdje sviram jednom rukom na klaviru, a drugom rukom na klavijaturi, a što zapravo radim danas. Rekao bih da je baš to uvijek bilo dio mene, a ne da sam se u nekom trenutku preusmjerio i odlučio za nešto drugo... Pretpostavljam da su korijeni svega onoga što sada praktikujem i dokle sam stigao, zapravo u mom djetinjstvu i načinu odrastanja.
Rekao bih da su mi se vrata otvorila kada sam se preselio u Njujork, sa otprilike 16-17 godina, krajem ‘90-ih i ranih 2000-ih, kada sam otkrio klupsku muziku, dance... Tada sam shvatio da je to ono što mi se sviđa. Ponekad nisam baš razumio, ali sam želio da naučim kako to nastaje, kako se te strukture generišu, a kako bih možda mogao da stvorim nešto slično na klaviru. Tako sam tokom godina počeo da pronalazim način da uspostavim dijalog između klavira i elektronskih instrumenata, a to je ono čime se trenutno bavim.
Šta je bilo od presudnog značaja za tebe prilikom boravka u Njujorku a da ti je pomoglo na putu ka uspjehu? Da li su to neke spoznaje, odgovori, istraživanja, susreti, ljudi ili sami način života?
Za umjetnost, muziku ili umjetnost generalno, mislim da odgovori nijesu presudni, već više pitanja, i to postavljanje pravih pitanja. A ponekad je veoma teško pronaći ili formulisati to pravo pitanje. Vremenom, vaš mozak kao da se postavi tako da podstiče prava pitanja na koja možda dobijete odgovore, ili pak ne, ali je važno da za njima tragate i da se pitanja formulišu.
Nekoliko je ljudi koje sam upoznao tokom života u Njujorku, a koji su bili zaista važni za moj razvoj, odnosno način na koji sam se razvijao kao muzičar. Ipak, mislim da je još važnije od svega toga, to što dolazim iz veoma male zemlje, manje od Crne Gore. Luksemburg je otprilike, rekao bih oko šest, sedam puta manji od Crne Gore, prostire se na svega 2.500 kvadratnih kilometara.
Mislite da smo možda neuporedivi po životnom standardu, društvenom statusu, svakako i po ljepoti i raznolikosti pejzaža, ali, vjerujte, i mi imamo svoje probleme. Preseliti se u Njujork sa svega 16 godina, za mene je bilo poput šamara, jer sam bio mali provincijski klinac iz kopnenog dijela Evrope, a našao sam se u najdinamičnijem gradu na svijetu u kasnim 90-im godinama. Bilo je nevjerovatno i mnogo me promijenilo. Tamo sam živio narednih pet godina... Dakle, stigao sam kao dijete, a otišao kao odrasla osoba.
Njujork me je, na neki način, vaspitavao na način koji nikada neću zaboraviti. Svakako, i sami grad se promijenio od tada. Mnogo puta kasnije sam se obreo u Njujorku, ali više se nikada nijesam osjećao isto, nijesam osjećao takve vibracije kao ranije...
Šta se promijenilo u međuvremenu?
Postao je krajnje komercijalan, čini mi se. I dalje je fantastičan i ima mnogo vrhunskih stvari, ali, rekao bih da sam ja baš u pravo vrijeme bio na pravom mjestu da bih ga iskusio u punom smislu. Ljudi nekada nijesu te sreće, ali ja sam bio. Ne možemo da biramo mjesto u kojem ćemo se roditi, ali ja sam imao mnogo sreće na različitim nivoima, čak i u tom smislu, jer sam imao veliku pomoć institucija da me podrže i da mi budu vjetar u leđa, bez čega sigurno ne bih mogao da se preselim u Njujork. U svakom slučaju, Njujork je na neki način bio moj mentor u najvažnijim godinama da bih postao ono što jesam.
Luksemburg je otprilike, rekao bih oko šest, sedam puta manji od Crne Gore, prostire se na svega 2.500 kvadratnih kilometara. Mislite da smo možda neuporedivi po životnom standardu, društvenom statusu, svakako i po ljepoti i raznolikosti pejzaža, ali, vjerujte, i mi imamo svoje probleme. Preseliti se u Njujork sa svega 16 godina, za mene je bilo poput šamara, jer sam bio mali provincijski klinac iz kopnenog dijela Evrope, a našao sam se u najdinamičnijem gradu na svijetu u kasnim 90-im godinama. Bilo je nevjerovatno i mnogo me promijenilo
Pomenuo si da je Njujork postao komercijalan, a šta misliš o takozvanoj komercijalnoj muzici?
Mislim da ne mora sve da bude crno ili bijelo. Imao sam veliku sreću da sam upoznao japanskog kompozitora i producenta Rjuičija Sakamota (Ryuichi Sakamoto), koji mi je bio vjerovatno najveća inspiracija. On me je prije 6-7 godina pozvao na seriju nastupa u Tokiju. To je bila jedna od najljepših i najvažnijih saradnji u mom životu. Nažalost, Sakamoto je preminuo prošle godine, što je svakog dotaklo, jer je to prilično veliki gubitak. Ne znam, trenutno nemam ništa više da dodam na ovo pitanje...
Da li je za muzičara ili umjetnika uopšte, potrebno da bira između bilo čega?
Ja mislim da nije i da u umjetnosti, a posebno u muzici, ne moraš da biraš. Ali, što više idete po preferencijama publike, a ne ka tome da istražujete i izmišljate nešto svoje, hm... Ne želim da kompromitujem svoju muziku, ali želim da ona dopre do što više ljudi. Ako stvarate muziku koja je veoma složena i elitistička, teška za razumijevanje, onda zanemarujete i praktično diskriminišete veliki dio populacije.
Za mene je radost muzike komunikacija, ona povratna informacija koju dobijate u nekom trenutku na sceni, prilikom nekog zaista dinamičnog osjećaja i razmjene emocija. Ako se to ne dešava, onda nema smisla, onda možete da ostanete kod kuće i da stvarate neku kompleksnu i nerazumljivu muziku za sebe. Ja, na primjer, trenutno radim na novoj klavirskoj ploči. To je Bah, Bahova muzika, moja prva ljubav. Malo se vraćam osnovama, “korijenima”.
Integracija klasike u moderni kontekst
Kad si već spomenuo Baha, koliko je važno sačuvati klasičnu muziku ili klasičnu umjetnost ili tradiciju?
Smatram to veoma važnim, to je dio istog kontinuuma, dio svjetske kulturne baštine, dio univerzalnog muzičkog jezika. Kao što sam ranije rekao, ja ipak klasičnu muziku ne posmatram daleko drugačije od one koja je danas moderna. Kada su nastajala i pisana djela koja su danas klasika, tada nijesu bila, već je to ranije bila nova moderna muzika, a njeni autori su bili savremeni. Mocart, Bah, Betoven, svi oni su bili savremeni i moderni za doba u koje su živjeli. Ako možemo da nađemo taj osjećaj savremene muzike u starom repertoaru, to smatram dobrim jer je to čini relevantnom.
Sa druge strane, ako nastavimo da razmišljamo o klasičnoj muzici kao o nečemu dalekom i teškom za razumijevanje i namijenjenom starim ljudima, onda će to da iščezne i nestać jer niko neće moći da razumije i polako će prestati da nas zanima. Dakle, moj rad sa klasičnom muzikom, iako nisam siguran šta klasika znači, ali način na koji koristim tu muziku iz prošlosti jeste da je ja, recimo, integrišem u moderni kontekst putem dijaloga muzike prošlosti i današnjice.
Elektronska muzika je među posljednjim vrstama muzike koju su ljudi možda izmislili ili razvili, a ja sam veoma zainteresovan za savremenu muziku u svim oblicima i želim da budem dio toga. Ali, prije i poslije svega, ja sam pijanista koji na klasičnom klaviru svira elektronsku muziku i to je ta kvaka koja sve čini još interesantnijim i uzbudljivijim.
Bonus video:
