Oni koji Marka Vukajlovića znaju prije svega kao frontmena metal benda “Gomila nesklada” vjerovatno su bili vrlo iznenađeni kada su ga vidjeli na TV-u u ulozi voditelja. Isti onaj momak koji je znao go do pasa, bradat i kosmat da vrišti mračne stihove u mikrofon, dok ga bend prati žestokim rifovima i ritmovima, sada ga eto sav sređen, obrijan i ošišan dok saopštava javnosti vijesti iz svijeta. Njima je možda bilo teško da se naviknu, ali Vukajlović kaže da mu nije problem žongliranje između te dvije profesije. U međuvremenu, TV publika se navikla na njega i danas je ovaj Nikšićanin jedno od lica koje često gledamo u domovima, a čak se našao i na spisku najzgodnijih voditelja informativnih emisija po izboru jednog magazina. Kao u holivudskim pričama, Vukajlović je prošao put od pranja čaša u lokalnom pabu do poznatog lica sa TV ekrana, a sve to uprkos njegovom, po sopstvenom priznanju, nedostatku ambicija. Mada je njegova prva ljubav košarka, a novinarstvo je upisao jer mu se taj fakultet činio lakim, danas na sebe gleda kao na profesionalca - i u medijskim i u muzičkim vodama. Svoju priču Vukajlović je ispričao za “Play”.
Prvo nam reci kako je jedan “metalac” završio kao voditelj informativne emisije, što nije česta slika kod nas?
Vrlo lako. Metalac koji je konačno zavezao rep davne neke godine je silom prilika morao da radi u jednom lokalnom pabu. Odjednom se ukazala prilika da se radi u televiziji, u kojoj sam prethodno nešto kao volontirao i nešto kao učio. Suočen sa apsolutnim odsustvom bilo kakve ambicije u životu, a sa dobrim brojem potrošenih godina jednostavno sam iskoristio priliku. Njima nije bilo teško da me trpe da konačno naučim da radim (valjda), meni nije bilo teško da cijelo vrijeme učim i danas sam tu gdje sam. I evo anegdote: prvih mjesec i po rada u studiju i pojavljivanja uživo svake druge večeri na TV-u, voditelj je do četiri ujutro radio u kafani. U devet se čekao autobus na ulici, jer nije bilo para za peronsku kartu, pa put televizije i na dnevnik. Sve se može kad se hoće.
Kada si upisao studije novinarstva, da li si zamišljao ovakav neki posao ili si želio da radiš nešto drugačije?
Fakultet sam upisao jer sam natjeran od strane roditelja, a novinarstvo zato što mi se činilo najlakše. Tako da nisam očekivao ništa. Godine provedene u toj instituciji su mi donijele toliko dobrog, ali ne i zainteresovanost da uzmem diplomu. Ni sam ne znam šta sam tih godina želio. Valjda da se vratim nekoliko godina unazad i više se posvetim prvoj ljubavi - košarci.
Poznato je da metal subkultura gaji otpor prema društvenim normama, dok se od TV voditelja očekuje nešto sasvim drugačije. Kako miriš ove dvije ličnosti u sebi? Kako su reagovali fanovi “Gomile nesklada” kad su te vidjeli na TV-u, a kako reaguju kolege na tvoju muziku?
U međuvremenu sam sebi dao slobodu da se nazovem profesionalcem, u svakom smislu. Bar u većini. Mirenje te dvije stvari je vrlo prosta radnja. Od ujutro do negdje osam uveče sam novinar i posvećen toj profesiji, tačnoj informaciji. Sve van toga sam, rekao bih, pravi ja - metalac i čovjek od ideja, razmišljanja i puno tegoba na pameti. Na kraju, ne bi vjerovali u koliko se situacija te stvari podudaraju. Sjećam se da su mi se ljudi, kad sam se ošišao zbog televizije, “sprdali s glavom”, govorili kako sam izdao hardkor itd. Mislim da me kolege i danas ponekad poprijeko pogledaju. Ali, šta da im radim... Ako sam se ja pomirio sa sobom, ne bih se puno sjekirao.
Kako izgleda tvoj prosječan dan u televiziji?
Dani u televiziji su drugačiji i isti u isto vrijeme: dolazim malo kasnije nego druge kolege, pa me nekad pomalo mrze, otvaraju se svi poznati i nepoznati portali na svijetu. Pošto nisam nešto terenski angažovan ni poletan, volim da kopam po netu stvari vezane za prilike u svijetu. Kakve god. Drage koleginice mi skuvaju kafu, nešto se pojede za radnim stolom. Tekstovi se sklapaju, ide montaža, cigar, zatim oko sedam presvlačenje i studio. 3, 2, 1... Idemo.
U koje segmente društva i života najviše zalazi tvoje interesovanje kao novinara i da li ti se dešavalo da dok radiš dobiješ inspiraciju za neku pjesmu?
Otkrih se već pomalo u prethodnom odgovoru. Moje interesovanje nadilazi lokalne granice jer nemam živaca da se bavim domaćom politikom i problemima. Jedino kad moram. Mislim da imam poseban stav u vezi sa tim, nego moram da biram riječi. Uglavnom sam fokusiran na ono što se dešava na svim meridijanima i pokušavam sebi, a i drugima da objasnim da sve to što se dešava ima i te kako posljedice po nas ovdje i da bi trebalo malo više da obratimo pažnju i na to. Ali, kao i sa metalom, ne sluša mnogo ljudi to, a ja i dalje uvjeren da postoji mali krug onih koji prepoznaju kada je nešto drugačije. Neću reći - bolje. Moji tekstovi su uvijek u sprezi sa onim što se događa čovjeku, tako da... Kao što rekoh - ne biste vjerovali koliko su novinarstvo i metal podudarni.
Svojevremeno je na Prvoj emitovan prilog o gafovima političara, a onda su prikazane i komične greške novinara među kojima si i ti. Možeš li nam ispričati neku zanimljivu ili smiješnu anegdotu sa posla?
Najpoznatija anegdota vezana za moj rad je kad sam puknuo od smijeha usred živog programa i ispao velika budala. Ali, dešava se. Kolege su me ubjeđivale da je to prirodno i da to publika voli. Ali ne volim ja. Smorio sam se baš. A anegdota je bilo milion. Od pucanja farmerica na putu ka vladi, preko padanja u nesvijest na protestima od suzavca, do zamalo tuče sa ljudima... Ima svega. Najmanje smijeha. Ali na kraju - takve stvari se najbolje i pamte i skladište u riznici novinarskog iskustva.
Svirao si nekoliko instrumenata vrlo kratko, budući da se toliko dugo baviš muzikom, zašto si stao na tome, planiraš li da možda dopuniš to znanje?
Ne znam gdje ste našli dezinformaciju da ja sviram nešto. Možda ste se spremali za nekog drugog. (smijeh) Ne sviram ništa. Pokušavao sam nešto kao klavir i gitaru, ali sam jednostavno bio veoma lijen. Ne umijem ni da pjevam da valja... Ali uvijek je prisutna želja da bar gitaru naučim. Volio bih da znam da sviram u noćima punim zvijezda, na pučini od mora A-F-C-G dok ne umrem, a mislim da bi i bendu bilo lakše da umijem da im teoretski ili praktično objasnim kakvu ideju imam za muziku, a ne da im objašnjavam nemuštim jezikom. Možda mi, evo, date podstrek.
U jednom intervjuu pomenuo si kako na Prvoj ima dosta nadarenih muzičara, koji se javno ne bave tim. Kad bi sastavio bend koji bi predstavljao tvoju medijsku kuću, kako bi izgledao?
Nešto su se ulijenili u zadnje vrijeme, pa ne znam kome bi šta namijenio. Znam samo da bi Veliša Jovanović bio najjači frontmen nekog deathcore benda ikada. Vjerujte mi.
Kakvi su planovi što se tiče “Gomile nesklada”, ovog ljeta niste bili naročito svirački aktivni?
Planova nema. Svako ljeto smo mi inertni. Ovog puta je uglavnom zbog obaveza druge vrste. Nismo svirali jer realno nismo imali šta novo reći. Album “81” sad već ima staža, spot je svjež, ali odgledan. Na probama se radi novi materijal, samo treba da se okupimo i da sklopimo to, pa ćemo onda o planovima. Bilo bi lijepo da do kraja godine odradimo neke svirke negdje napolju. Ali, vidjećemo...
“Ako čitaju ovo u MUP-u, neka me puste preko reda”
Prepoznaju li te ljudi na ulici i kako reaguješ, da li ti se dešavalo kao poznata faca sa TV ekrana imaš neke povoljnosti, u smislu da te negdje puste preko reda ili da ti policajac ne naplati kaznu?
Nigdje veze da me ljudi prepoznaju. Desilo se nekoliko puta da me one fine gospođe na trafici kad kupujem cigare isprate osmijehom koji govori - znam te ja, gade. I tada se fino osjećam. Ovo ostalo slabije. Mada, smislio sam foru da među dokumentima uvijek držim pres karticu na vidnom mjestu kada me zaustavi policija. Iako ne pravim prekršaje, mislim da me malo drugačije gledaju. A, što se tiče puštanja preko reda... Nadam se da će ovo pročitati neko iz “Limenke” ili MUP-a nikšićkog i da će me uvijek pustiti da završim što imam, jer za sve imam strpljenja, ali za čekanje u redovima - ne.
Galerija
Bonus video:
