DW: "Kako god da se osjećaš, uvijek možeš Priju da slušaš"

Pada kiša i hladno je, ali pred najvećom koncertnom halom Nemačke odjekuju visoke potpetice i smijeh. Miješaju se „naški" i njemački dok Lankses Arena u Kelnu čeka nastup Aleksandre Prijović.

„Ona ima i tužne i srećne pjesme. Kako god da se osjećaš, uvijek možeš Priju da slušaš", kaže nam jedna djevojka iz Hrvatske koja živi u Oberhauzenu.

Žena sa 14-godišnjom ćerkom kaže da su iz Skoplja, a do Kelna su zapucali iz Belgije sa još nekim prijateljicama. „Pjesme, sam njen lik, mladost, ljepota, sve ima. Mi nemamo prilike da slušamo naše zvijezde posljednjih godina. Zato smo i došli ovdje u Keln."

Više je žena, razumije se. Ali tu je i Mesid Karjašević koji živi u tridesetak kilometara udaljenom Bonu, a rodom je iz Janje u BiH. „Ja sam došao jer je žena htjela doći, bio sam primoran", kaže iskreno.

„Ali, generalno, ona je jedna od najvećih balkanskih zvijezda, ima dobre pjesme, dobro pjeva, zašto da ne dođem? Ima harizmu. Mnogi misle da je popularna zbog Brene, ali ima nešto svoje i mislim da je zato popularna i zato je ovdje gdje je trenutno", priča on reporterki DW.

Priča o „svekrvi" Lepoj Breni prati Aleksandru Prijović, baš kao što mnogi zasluge pripisuju njenom mužu, Filipu Živojinoviću. To nju tek ponekad naljuti.

Ali, došla je do najveće arene u Njemačkoj, a to ne biva tek tako. Mnogo je koja turbo-folk zvijezda – posprdno nazvana „cajka" – punila diskoteke od Ciriha do Hamburga.

Ali, ako kod Aleksandre Prijović (29) nije jasno da li je to uopšte još turbo-folk, ono je jasno da njena popularnost daleko nadilazi memljive klubove čije gazde znaju da je dobar posao dovesti gastarbajterima cajke.

Pa, šta je ova mlada žena raspuklog glasa i spektakularnog nastupa? I zašto je popularna toliko da se neki stariji i tobože kulturniji češkaju po glavi i nikako ne mogu da shvate šta se zbiva?

Da li je Prija, kako je zovu, glas nove generacije žena ili svojevrsna nadoknada za Svetlanu Cecu Ražnatović onima u regionu koji Cecu iz, hm, razumljivih razloga nisu mogli tako javno da slušaju?

Generacija „pozitive"

Pisac Muharem Bazdulj u šali kaže da je o fenomenu Aleksandre Prijović napisao priču još prije pet godina – „before it was cool".

To ga je toliko zanimalo, kaže, da je otišao na koncert u beogradsku Arenu kao na istraživačku ekspediciju. Za oko mu je zapao najveći broj mladih žena – ne tinejdžerki, nego onih koje se vrte oko pevačicinog „dejtonskog godišta" (1995).

„Po stajlingu, odeći, stavu, djelovale su kao one relativno uspješne žene na početku karijere koje rade po bankama i osiguravajućim kućama, čitaju knjige po preporukama uticajnih bukstagramerki i generalno su u fazonu urednog i ugodnog života", navodi Bazdulj za DW.

U njegovoj generaciji, kaže on, pa sve do možda onih koji su rođeni sredinom osamdesetih, romantizovana je „boemija", ljude je vuklo „crnilo" iz pjesama Džeja ili Sinana Sakića, autodestruktivni životi pevača i pevačica, dim kafane i „tama na rubu grada".

„Kod ovih rođenih od sredine osamdesetih i mlađih, vidim zaokret ka pozitivi. Čak i kod umjetničkih tipova, to su neki skroz strejt životni izbori: ceđeni sokovi, teretana, dobra odjeća, siti-brejk turizam. Mislim da je Aleksandra Prijović njihova generacijska pjevačica", navodi Bazdulj.

„Nisam ti bila dovoljno loša"

Aleksandra Prijović bila bi danas najpopularnije dijete Sombora da nije izvjesnog košarkaša Nikole Jokića.

Ali, rasla je u hrvatskom Belom Manastiru, nedaleko od Osijeka, gdje je pohađala osnovnu školu koja se danas zove „Dr. Franjo Tuđman".

Onde se preselila sa majkom nakon razvoda roditelja. Slučajno je rođena poslije samog kraja rata 1995. i maltretman od strane vršnjaka nikad nije pripisivala svom porijeklu.

Školu je batalila da se pridruži ponekad surovom cirkusu Zvezda Granda, ali je bljesnula posebno poslije prvog (2017) i još jače drugog od tri studijska albuma „Zvuk tišine" (2022).

Za Bazdulja, sve staje u njen stih „nisam ti bila dovoljno loša da bih ti dobra bila". On je iz pjesme „Telo" koja kreće kao balada, ali ubrzo dobija turbo-melos. „Telo" jer je pjevačica, odnosno lirski lik, spoznala da je svom dragom bila samo tijelo i da mu dobro stoji uz odijelo.

O sličnome je pisao i Miljenko Jergović na svom blogu kad je prošle godine Prijović, na nevjericu mnogih, rasprodala pet zagrebačkih Arena zaredom.

Za Jergovića, ona je inkarnacija Cece za nove generacije. „Snažna, ali duboko ranjena žena, suprotstavljena vlastitoj hudoj sudbini, ulozi koja joj je u društvu namijenjena, muškarcu koji ju je izdao, ili vlastitoj suparnici – iz Cecinih turbofolk epova, u Prijinoj je inkarnaciji dodatno emancipovana, samostalna, slobodna."

I tako, prema Jergoviću, Prijović biva modernija nadoknada za Cecu. Koja se, da ne bude zabune, u Hrvatskoj takođe masovno sluša, ali nikad u životu ne bi mogla da dođe u Zagreb.

„Nevjesta rata, Arkanova udovica ima to neotklonjivo simboličko opterećenje za one Hrvate koji je obožavaju, koje stvara gotovo frojdovsku situaciju istovremenog svenarodnog privlačenja i odbijanja", piše Jergović.

Svjetska, a balkanska

Doduše, možda je nefer Priju stalno mjeriti Cecom. Obje su došle niotkuda, ali je velika razlika u načinu na koji su stekle popularnost, a i drugo je vrijeme.

Pa opet, ne može da se ne primjeti sličnost u modernoj produkciji i bogatstvu žanrova. Recimo, u hitu „Dam, dam, dam", Prijović pjeva o muškarcima koji traže neobavezne veze na jednu noć i kaže: „Tebi je logično, a meni toksično".

Ritam podsjeća na američki pop i na ono „što je sad popularno u svijetu". Tek, glas je balkanski, vibrira, daleko je od idealnog, ali je baš kako treba da privuče publiku.

„Njen uspjeh je spajanje popularnosti cajki kao balkanskog fenomena sa izuzetno visokom produkcijom i kvalitetnim marketingom. Skupi spotovi je približavaju pop mejnstrimu, čime privlači mlađu publiku, dok narodnjačkim prizvukom pridobija folkere", kaže nam sociolog Dario Hajrić.

„Negdje između ta dva, gubi se i onaj osjećaj stigme koji slušanje cajki obično nosi sa sobom, jer je pakovanje previše kvalitetno da se posmatra kao prosta pučka zabava, a i dalje dovoljno autentično da se ne doživljava kao generičko", navodi on za DW.

Nikakve kontroverze

Nefer bi bilo Aleksandru Prijović gledati i samo kao proizvod njene produkcije, mada bez toga ne može. Ona je fina, vaspitana, od nje se nikada neće čuti izjave koje dijele ili, daleko bilo, nekoga vrijeđaju.

Moguće da Priji posao donekle olakšava to što su – osim iščuđavanja nekih starijih generacija kako tolika zvijezda može da nikne, a da oni za nju nisu ni čuli – prošla vremena iznurujućeg Kulturkriega između rokera i narodnjaka gdje je ono drugo uvijek bilo „fuj i bljak".

„Ne vuče za sobom bagaž i kontraverze estrade devedesetih", priča Hajrić koji se sam svakako broji u rokere. „Možda vas njena muzika ne zanima, ali nećete se ni podsmijevati prijatelju koji ide na njen koncert."

Prijović je tokom aktuelne turneje rasprodavala po više puta dvorane u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i zemljama gastarbajtera, ali je najveći ršum napravila u Zagrebu. Prije toga niko nije rasprodao pet Arena zaredom.

Tu stvar su pratila i rutinska sablažnjavanja, ankete u kojima čitaoci portala većinski takvu muziku smatraju bezvrijednom. U Hrvatskoj je čak bilo, tu i tamo, pokušaja, uspješnih i neuspješnih, da se zabrane nastupi „cajki" iz Srbije.

O tome je Jergović pisao: „Nemaju oni s Prijom estetskih nesporazuma, niti sami imaju ikakvih estetskih nazora i kulturnih potreba. Njima ona je ono što zapravo i nije: cajka, srpska pjevaljka, Srpkinja, Srbijanka…"

Pa opet, takve pridike za Prijović nisu bile nikakva smetnja. Naprotiv, svako sablažnjavanje je samo dodatno privlačilo pažnju, a to za posao ne može biti loše.

Od pjevača koji su karijeru počeli poslije Jugoslavije, teško da ima veće zvijezde. Doduše, Aleksandru Prijović tek čeka test vremena.

U kelnskoj Areni štimung je bio na nivou, dijaspora je dala sve od sebe. No, hala nije bila puna – možda oko sedam hiljada ljudi. Gornji prstenovi dvorane nisu ni bili predviđeni za prodaju.

Može biti da je sedamdesetak evra za kartu bilo previše, a i na zapadu Njemačke je počeo jesenji školski raspust.

Prijović turneju „Od istoka do zapada" nastavlja u Čikagu, opet Sarajevu i Zagrebu i na kraju, u decembru, završava u beogradskoj Areni. Karte za taj posljednji koncert planule su još krajem septembra – u roku od jednog dana.