Muzičar Dušan Mandić Šejn već dugo je na muzičkoj sceni. Učestvovao je u raznim muzičkim takmičenjima, a snimio je i jedan album. Imao je priliku da nastupa gotovo u svim djelovima Crne Gore i šire, a na svirkama ne voli da je distanciran od publike. Repertoar mijenja često jer ne želi da dosadi ni sebi ni publici.
Po čemu su tvoje klupske svirke karakteristične?
Po tome što sam u 99 odsto slučajeva pijaniji od svih gostiju (smijeh). Šalu na stranu, karakteristične su po tome što ima za svakog po nešto. Možda su najkarakterističnije po načinu na koji sviram modernije pjesme sa gitarom. Mada, mislim da sam specifičan po tome što nikada ne držim distancu sa publikom. Bukvalno se ophodim prema svojoj publici kao da su mi najbliži prijatelji. Prozivam, zezam se i tome slično.
Prilagođavaš li svirke mjestu gdje nastupaš?
Nikada ne prilagođavam repertoar lokalu u kojem nastupam. To sam radio ranije. Sada ljudi koji me angažuju uglavnom znaju ko sam, i znaju šta da očekuju, pa nema potrebe za tim.
Koliko pjesama imaš na repertoaru?
Nisam brojao, ali sasvim sigurno preko 700
Koliko često mijenjaš repertoar?
Svaki dan promijenim ponešto, ali kostur uglavnom ostaje isti. Više mijenjam repertoar zbog sebe nego zbog publike, čisto da meni ne dosadi. Ako dosadim sam sebi, dosadiće i ljudima.
Ima li neka pjesma koju izbjegavaš da sviraš na nastupima?
Naravno. Svaka pjesma koju ne znam (smijeh).
Bez koje numere je nastup nezamisliv?
Dino Merlin - “Eh da je tuga snijeg”. Ta mi je omiljena. S njom završavam svaki nastup. Al sad će to biti moja nova pjesma- “Licitacija”.
Da li na nastupima publici ispunjavaš muzičke želje?
Uvijek, ukoliko znam pjesmu.
Primaš li bakšiš na nastupima i koja je najveća novčanica koju si dobio?
Naravno. Mi muzičari smo uglavnom ‘Cigani u duši’, i u tom smislu se ni ja ne razlikujem od svojih kolega (smijeh). Najveća novčanica je 500 eura, a najveć bakšiš... dešavalo mi se dok sam radio van zemlje da uzmem za jednu noć dovoljno da ne moram da radim narednih godinu dana, ali sam strašno volio kocku i kafanu. I onda... znate valjda kako to ide već (smijeh).
S obzirom na to da ljudi iz tvoje okoline znaju da se baviš muzikom, dešava li se da nekad na privatnim žurkama neplanirano zasviraš i zapjevaš?
Naravno. I redovno. I nikad to ne odbijam. Ja volim svoj posao, i volim da ljude činim srećnima. To je moja misija.
Koju svirku ćeš posebno pamtiti i zbog čega?
Svašta sam ja za relativno kratko vrijeme doživio u svom poslu. Što lijepo, što ružno. Ipak, pored svoje prve svirke, zauvijek ću pamtiti posljednju svirku u ljetnjoj sezoni 2016. godine u Rafaelu u Herceg Novom. Ta me je svirka promijenila iz korijena. Dune meni đavo, poslije svirke odem u kazino. I napijem se kao stoka. Prokockam kompletnu sezonu. Ujutru se probudim. Nemam centa. Glava kao lonac. Ostala mi samo ta jedna svirka. Završim ja tu svirku. Kao grom iz vedra neba, dođe neka interesantna ekipa, i zove me za sto da sviram još malo. I ja svirao do zore, ovi me častili taman toliko koliko sam i stukao noć prije toga. Da ne povjeruješ. U cent. To sam prihvatio kao znak od Boga, pribrao sam se, i više nikada nisam kockao. I apelujem na omladinu da nikada sebi ne dozvoli da se uvuče u to zlo. Ja sam dobro radio i to me je spasilo, da nisam, ko zna gdje bi sada bio i šta bi sa mnom bilo.
Na čiju svirku voliš da odeš?
Što se svirki tiče, uglavnom mi se ne dešava da imam slobodan termin da odem na neku. Ali, ja bih vrlo rado otišao na koncert grupe Iron Maiden. Obožavam Iron Maiden, i ako sam komercijala i seljak kako neki kažu (smijeh).
Da ne možeš da odeš na već ugovorenu svirku, koga bi zvao da te zamijeni?
Jelenu Zvicer. Za nju mogu da garantujem da je jedan vrstan umjetnik i sjajan muzičar.
Bonus video:
