Prva asocijacija na “zbogom” je samoća, ali nekad znači i početak

Emir Bukovica nastavlja tradiciju objavljivanja pjesama za Dan zaljubljenih, a ovoga puta donosi priču koja mu se desila tokom bezbrižnijih, tinejdžerskih dana u Kumboru

3699 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva

Pjesme nisu samo note i stihovi, one su za bosanskohercegovačkog autora Emira Bukovicu male, iskrene priče koje čuvaju emocije i sjećanja. Kada muzika dolazi iz ličnog iskustva, a bilo da je piše za svoj bend Emir i Frozen Camels ili solo projekat BUKOWSKEE svaki ton donosi dio istine, a svaka riječ dio proživljenih prošlih trenutaka. Tako je i sa pjesmom “Zbogom” čiju je premijeru zakazao za danas u podne na portalu Vijesti.

Već nekoliko posljednjih godina Bukovica baš za Dan zaljubljenih objavljuje nove singlove, a singl “Zbogom” kako kaže sagovornik Vijesti predstavlja kratko emocionalno putovanje kroz vrijeme i lični vremeplov kroz njegovo odrastanje. Ovim singlom ispričao je priču iz Kumbora koja mu se desila tokom bezbrižnijih, tinejdžerskih dana, a ujedno je svojevrsni je remake pjesme iz osamdesetih godina prošlog vijeka.

Pjesma “Zbogom” je peti singl njegovog samostalnog projekta BUKOWSKEE, a o pjesmi, odrastanju inspiraciji za ovu numeru Emir Bukovica priča za Vijesti...

Emire, tradicija je da upravo 14. februara objaviš pjesmu. Iako se tog dana slavi Dan zaljubljenih, i često se ljubav idealizuje, tvoje numere budu prilično realistične možda čak i antiljubavne. Hoće li Zbogom biti ujedno i pozdrav sa takvim pjesmama i hoće li onda zaokružiti tu priču antiljubavnih pjesama?

Kada sam prije četiri, pet godina prvi put objavio pjesmu baš na ovaj dan nisam imao plan da to postane tradicija. Međutim, naši ljudi se često jako vežu za neke datume, tako da sam onda tokom godine puno puta dobijao pitanje da li će opet biti neka nova pjesma za Dan zaljubljenih. Tako da sam odlučio da taj dan zaista postane tradicionalan za objavu novih pjesama mog benda Emir & Frozen Camels ili mog solo projekta Bukowskee. E sad, mislim da sam baš u jednom, od sada već takođe tradicionalnih intervjua za vaš medij rekao da nisu sve ljubavi srećne, tako da ni sve ljubavne pjesme ne mogu biti srećne i vesele. Moje mišljenje je da ne postoje antiljubavne pjesme, nego se tu radi više o ljubavnim pjesmama s nesrećnim završetkom. Međutim, ono što želim reći o pjesmi “Zbogom” je da je ona zaista, koliko god to njen naslov ne nagovještava, jedna lijepa, čak i pozitivna nostalgična priča o tom nekadašnjem srećnijem, lagodnijem i opuštenijem vremenu kojeg pamte mnogi od nas. Vremenu našeg odrastanja, prvih samostalnih odlazaka na more, prvih morskih ljubavi, pa eto i prvih ljubavnih razočarenja.

Zbogom nekad znači kraj, ali nekad i novi početak. Šta za tebe znači ova riječ? Koliko vremena treba da to Zbogom postane konačno?

Nekako mi je prva asocijacija na ovu riječ samoća. Kao da je nastala u momentu kada si spoznao da si sam. U stvari, ako doslovno skeniramo tu riječ, kao da si ostao sam s Bogom. Kao da je “zbogom” ona riječ koja označava istinski kraj. Ne samo ljubavi, nego svega drugog.

U tome vidim neku jačinu riječi “zbogom”. I sigurno je da sa svakim “zbogom” počinje neki novi početak. Ili kao što je legendarna EKV pjevala: “U svakom porazu ja sam vidio dio slobode, i kad je gotovo, za mene znaj tek tad je počelo”.

Najavio si da je ova numera rimejk pjesme iz osamdesetih godina prošlog vijeka. O čemu se zapravo radi?

Vjerujem da svi mi kroz svoje odrastanje prolazimo kroz neke životne faze i događaje kojih se poslije bolje ili lošije sjećamo. Onda se u tom vraćanju u prošlost pokušavamo sjetiti nekog nama bitnog detalja, kako bi se bolje prisjetili nekog događaja. Za mene je pamćenje nekih pjesama vezanih za određene događaje uvijek bio najlakši način da ih ne zaboravim. Znate ono, ta pjesma je svirala kada sam ovo ili ono, ona pjesma je bila hit te godine, uz tu sam pjesmu prvi put zaplesao sa djevojkom, itd. Tako je jedna lijepa balada, koje se jako dobro sjećam bila veliki hit te godine kada me na jednom tinejdžerskom ljetovanju ostavila jedna prelijepa Slovenka. Nekako se refren te pjesme poklopio s onim što mi je ta cura, u koju sam se onako tinejdžerski i morski zaljubio do guše, rekla na rastanku.

Godinama poslije kada sam opet naletio na tu pjesmu, odlučio sam da uradim svojevrsni remake iste, ali na neki moj način. Onako kako je ja sada čujem. I to je sad to, pjesma “Zbogom”.

Kažeš da ova numera donosi i tu neku nostalgiju, ali da je politika i sve što se dešavalo devedesetih prošlog vijeka, nametnulo stav da nostalgija i sjećanje nisu ni poželjni ni dobri te da je svako vraćanje u prošlost prije užasnih sukoba neka vrsta izdaje sadašnje stvarnosti. Postaje li upravo nostalgija u vremenu bez rata, ali s možda još većim haosom i podjelama utočište?

Ono što se meni nikada nije svidjelo je nametanje od strane politike, ili još bolje rečeno, politike na ovim našim prostorima, mišljenja da je sve počelo sa njima- dolaskom “demokratije” u devedesetim godinama prošlog vijeka. Jedno vrijeme čak nisi smio spomenuti u kojoj državi si rođen. Skoro da si bio anatemisan ako bi pohvalio nešto iz onog “prošlog života”. Riječ nostalgija je bila smrtni grijeh. Tako je bilo u svim državama ex-YU. Negdje malo manje, a negdje malo više. I da se odmah razumijemo, nisam nikakav “jugonostalgičar” ili slično. Naročito ne u nekom političkom smislu, ali dragi ljudi, mi smo i prije ovih danas nekada imali neke lijepe živote, neke lijepe trenutke, momente,... Ne radi se tu o političkoj nostalgiji, nego o onoj ljudskoj, emotivnoj i sentimentalnoj. Kako zaboraviti neke stvari koje su nas uveliko oblikovala i formirale? Kako da ja na primjer zaboravim taj Kumbor i Slovenku koja me tako hladnokrvno otkantala (smijeh)? O tome ja takođe malo progovaram i “grebem” u ovoj pjesmi.

Emir Bukovica
foto: Privatna arhiva

Ova numera, kako tvrdiš, predstavlja kratko emocionalno putovanje kroz vrijeme i lični vremeplov kroz tvoje odrastanje. U opisu prisjetio si se i tinejdžerskih dana. S obzirom da upravo većina muzičara u tinejdžerskom dobu počne da se bavi muzikom, kako su svi ti doživljaju i situacije oblikovale tebe kao muzičara?

Odrastao sam uz pet, šest godina starijeg brata, koji se već tada bavio muzikom, imao bend, svirao gitaru. Odrastao sam uz veoma muzikalne roditelje, koji bi na primjer kada bismo išli na more, a obično nam je destinacija bila Kumbor, tih četiri, pet sati u autu pjevali u duetu bez prestanka. Bio bi to pravi porodični koncert na četiri točka. Odrastajući u toj atmosferi i moram reći i u porodici zaista prepunoj ljubavi i podrške, vrlo sam rano krenuo svirati gitaru, praviti svoj bend i svirati koncerte. Bend se zvao “Metro” i uopšte nismo bili loši. To sviranje gitare, naročito akustične, za vrijeme tinejdžerskih dana imalo je svojih pozitivnih, ali i negativnih strana. Kada bih zasvirao negdje na plaži ili uz obalu brzo bi se okupilo dosta djevojčica. To je bilo super, ali... Ja bih svirao i svirao i svirao. I kad bih završio sviranje obično su sve te cure već bile “pokupljene” od strane frajera koji nisu svirali (smijeh).

U svakom slučaju muzika me oblikovala u ovo što sam danas. Uvijek sam želio i znao da će ona biti ono čime ću se u životu baviti, plaćao me neko za to, ili ne. Čak i onog momenta kada sam diplomirao Mašinski fakultet, da na neki način zadovoljim i svoje roditelje, i tada sam znao da od inžinjera neće biti ništa. Da mu mali roker u meni neće dati da dođe do izražaja.

Rok muzika nastala je kao neka vrsta bunta. S druge strane danas je ljubav potcijenjena. Želiš li da kroz svoje pjesme izraziš bunt tim povodom?

Zaista ne bih želio biti pretenciozan da tvrdim da je kroz svoje pjesme želim da izražavam nekakav bunt, niti sam naivan da mislim da muzika može mijenjati svijet, specijalno ovaj današnji u kojem živimo. Meni je bitno da sam iskren sam sa sobom. Da ne podilazim nikome. I ni po koju cijenu. Da mi je muzika bila ikada nešto drugo osim istinske ljubavi bavio bih se malo drugačijom muzikom i malo drugačije note bih pisao. Vjerujte mi na riječ, jako sam talentovan da napišem vrlo komercijalnu pjesmu i za neke takve pjesme koje sam napisao da vidim mogu li ja to, su neki autoriteti iz tog domena muzike rekli da su jako dobre. Znam, da sam otišao tim putem džepovi bi bili puniji, ali ja sam se držao one koju je napisao jedan od mojih idola, Miladin Šobić: “A zar nije štos životu razbit’ nos...” Pa sam izabrao neki drugi put. Moje pjesme su moje male, iskrene, mahom istinite pričice i ja ću se toga držati dok god u mojoj muzičkoj sehari ima inspiracije za njih.

Bonus video: