Noise pop bend “Artan Lili” riješio je da svoje fanove obraduju još jednim novim singlom prije nego što pred kraj godine zvanično izađe i novi studijski album.
“Artan Lili” predstavili su se publici početkom 2013. godine pjesmom “Džoni”, a prvi album objavili su tako što je publika imala priliku da čuje pjesmu po pjesmu.
Ovaj četvoročlani sastav koji čine Bojan Slačala - bas i vokal, Romana Slačala - vokal i daire, Marko Ajković - bubanj, Dragan Knežević - gitara, svojim angažovanim rok pjesmama skreće pažnju na aktuelne društvene siruacije, pa i najnoviji singl- numera “Salonac” donosi jednu vruću priču.
O novoj pjesmi, albumu, ali i aktuelnoj političkoj i društvenoj situaciji za “Vijesti” priča Bojan Slačala, frontmen i basista grupe.
Objavili ste novi singl sa spotom. Kakve su prve reakcije na numeru “Salonac”?
Očekivano različite. Ali ja to volim da dirnem tamo gdje se kao ne smije. Na kraju, sve se svede na Kojin stih “Da li umeš da razumeš”.
Pjesma se bavi vrućom temom, ali je i prilično aktuelna ako se pogleda trenutna situacija u Srbiji nakon izbora. Šta vas je inspirisalo da napišete numeru "Salonac"?
Pjesma je davno napisana, snimljena je u septembru prošle godine i zbog komplikovanih produkcionih zahvata, (mislim na audio i video) tek je sad izbačena kao singl-spot, što je i neki normalni tajming kada je grupa “Artan Lili” u pitanju. To što je ona davno napisana, svakako ne ovim posljednjim povodom, govori o tome koliko je tema pjesme vanvremenska, a njena poruka univerzalna…
Pjesma govori o studentu koji pokušava da izazove revoluciju dok je gladnog stomaka. Šta se desi kad se studenti zasite?
Vidite, nema revolucije dok su frižideri puni. Danas realno nije tren za nju, jer još nema dovoljno gnijeva i gladi. Ja sam na ulici svaki dan, 25 godina koliko sam u Beogradu. Šetam, urlam, osluškujem, mjerim to stanje kad god su protesti. Tiče me se, jer to je mladost mog naroda. Ja volim pobunu protiv nepravde, volim taj inspirativni ulični naboj. Prezirem teror manjine nad većinom. Naravno, uvijek su mi smetali neki detalji u svemu tome. Npr. kao u ovoj pjesmi - To što je neko sad mlad i pri kraju studiranja, a nije doživio studentske proteste, to mora da je strašan hendikep. Najglasniji su često i najgori. Takvi pojedinci se ponašaju kao generali bez rata i obično su vrlo agresivni u nastavku karijere. Koliko oni žale zbog toga, toliko ja žalim njih. Jer takav promašaj ostavlja traumu za cijeli život. Takav salonac, kad odraste postaje glavni kamen spoticanja svih budućih revolucija, ostario, zaboravljen predstavnik srednje generacije, što je gro glasačkog tijela u cijelom svijetu. A kad razočarenje obuzme taj najveći dio glasačke populacije koja mora biti garant očuvanja stabilnosti u jednoj normalnoj državi, dešava se apatija u kojoj najbolje rastu diktatori.
Danas uglavnom sve “revolucije” traju koliko i Facebook statusi, pa su ljudi hrabri jedino da kritikuju po društvenim mrežama. Smatrate li to što masa ne izlazi na ulice lijenošću ili nedostatkom hrabrosti?
Kao što rekoh malopre, dok se ne zapali taj gro glasačke mase, nema ništa. Jabuka pada sa drveta tek kad je zrela.
Revolucija često, što su u jednoj svojoj pjesmi rekli “Orthodox Celtsi” “pojela svoju djecu”. Da li se mladi možda zbog toga plaše da budu njeni direktni pokretači?
Mladi se ne plaše ali trenutno nemaju koga da pokrenu. Tu je problem - vrijeme koje je potrebno za to, a vrijeme ide i život prolazi. U tome je sva naša tragedija,
Kako vi zamišljate revoluciju i šta bi ona trebala da donese?
To je ciklična društvena pojava nalik kruženju vode u prirodi. Ima svoje zakonitosti pojavljivanja. Kao Halejeva kometa, svakih nekoliko desetina godina. Ta nepredvidivost i anarhičnost tih trenutaka su odlike koje me najviše i provociraju. Utopistički bi bilo razmišljati o bilo kakvim benefitima od same revolucije, to se nikad neće desiti, zato se ljudi uglavnom i razočaraju jer očekuju nešto od same revolucije, a ne shvataju da je sve u njihovim rukama. A lijenjost je jedna od najvećih mana.
I grupa “Artan Lili” ima društveno angažovane pjesme, a da li je to dovoljno za revoluciju?
Naravno da nije. Mi smo samo rokenrol bend. Ako Lenon, Džeger ili Hendriks nisu uspjeli da zaustave rat u Vijetnamu, zašto bi od nas bilo ko šta očekivao?
Vidite li sebe kao nekoga ko bi i na ulici mogao da pokrene revoluciju?
Ne bih sebe uzimao za tako ozbiljnog igrača. Moja uloga je uloga kritičara, strogo umjetnička.
Dosta je bendova koji kroz svoje pjesme šalju društveno angaživane poruke, međutim izostaje reakcija naroda. Može li se kroz muziku mijenjati svijest ljudi ili se sve ipak završava samo na pjevušenju?
Uticati se može, mijenjati ne! Ne možete sad svu odgovornost prebaciti (u ovom slučaju) na rokenrol. To nije realno.
Do kraja godine izlazi i vaš novi album “New Deal”. Većinu će ove dvije riječi asocirati na uspješne reforme kapitalističkog sistema u prvoj polovini prošlog vijeka u Americi. Kakve će nam promjene donijeti ovaj vaš album?
Mi smo tu da održimo vatru misli u savremenom rokenrolu. Zabava sa sadržajem i porukom. Nadamo se da će svaka iduća pjesma biti povod za novo viđenje na nekom od naših sljedećih koncerata. Dosadašnje objavljene pjesme možete preslušati preko naše Bandcamp strane: https://artanlili.bandcamp.com/
Na koncertima svirate i neke pjesme koje će se naći na novom albumu. Na koju od njih publika najbolje reaguje?
U tom smislu je sigurno najzanimljivija pesma Jutro koja je i sljedeći singl koji ovim putem najavljujem.
Nekoliko puta ste svirali u Crnoj Gori. Kakva je crnogorska publika i hoćemo li skoro uživati uživo uz vaše pjesme?
Tačnije samo jednom smo svirali i to u Kotoru. Vjerujem da je crnogorska publika željna našeg zvuka, jer nam se fanovi stalno javljaju i postavljaju isto pitanje. Naravno, samo ozbiljni organizatori takvih koncerata nas dijele od toga. Njih, na žalost, ima jako malo.
Na Balkanu nikad dosta cenzure
Vaše pjesme svjedoče o vremenu u kojem trenutno svi živimo, u tekstovima ste prilično oštri. Imate li problem zbog direktnosti sa muzičkim urednicima? Ima li onih koji se plaše da emituju neku vašu pjesmu?
Naravno da ima, cenzure na Balkanu nikad dosta, kao i onih koji se plaše za svoju platu i tako sami sebi uvijek daju autogol. To svakako ne utiče na naš rad. Prosto smo navikli na rad u nekom zapećku. To je naša odluka i naš zalog da bi se bavili ovim privilegovanim poslom.
Volim i Lenona i Džegera
Član ste i benda "Stuttgart Online". Kada biste morali da birate između ta dva benda, na čiji tas bi vaga prevagnula?
“Sofijin izbor”, sećate se tog filma? Nikada ne bih mogao izabrati, jednako su mi dragi i Lenon i Džeger.
Bonus video:
