Zijo Rizvanbegović, frontmen benda “Valentino”, iza sebe ima veliki broj hitova, a nedavno je fanovima podario još jedan. Novi singl “Lisice” pušten je u etar bez ikakve pompe, a zasad se vrti isključivo na radio stanicama, jer kaže, vjeruje da radio još pravi hitove.
“Uvijek smo bili prvenstveno radijski bend, čak i kad smo bili 'mladi i lijepi'. Uvijek smo radili muziku za slušanje, pjevanje i poneku suzu. A što se tiče gledanja, nismo nikad nudili silikone ili previše mišića u našim spotovima, tako da se tu nije imalo bog zna šta lijepo i veliko vidjet”, priznaje Zijo.
Naziv "Lisice" mnoge će, prije nego što preslušaju pjesmu asocirati na lukavstvo.
“Lisice mogu asocirati na lukavstvo, na seksualna pomagala, na policijske igračke ili čak na onu željeznu skalameriju koju ti nabiju na točak umjesto pauka, ali u našem slučaju to je jedna tipično ljubavno-Valentino metafora”, objašnjava Zijo, a na pitanje da li se u ljubavi mora pribjeći lukavstvu, odgovara:
“U ljubavi se ne smije biti lukav, jer to onda nije ljubav, već prevara. Dovoljno i poželjno je biti strpljiv, mudar, popustljiv i diplomata da bi sačuvao nešto ili nekog koga vrijedi voljeti”, Zijov je recept za ljubav.
Grupa “Valentino” već više od 35 godina djeluje na sceni, a za svoju karijeru Zijo kaže da je imala “uspone i ateriranja uzrokovana turbulentnim ratnim godinama”.
“Pjesme su držale visoki nivo inspiracije i iskrenosti. Ubijeđen sam da nijednog trenutka nisam izgubio inspiraciju. Ponekad me drma kao da imam 20 godina. A i ljude, emociju i žene uvijek shvatam veoma ozbiljno”, priznaje on.
Za sve ove godine grupa Valentino nije bila prepoznatljiva samo po hitovima, već i po tome što nijedan njihov album nije nosio ime neke pjesme, već su svi bili obilježeni brojevima “No1”, “No2”....
“To je bio naš imidž, mada mi se znalo desiti da negdje i dopišem neki stih u naslovu. 'Valentino 5' se zvao i 'Ponekad noću dok spava grad', a 'Valentino 7 - Sve su se moje cure udale'. To su bili podnaslovi. Prvih nekoliko albuma bili su bez slike benda na omotu. Tek kasnije smo počeli pokazivati naše bijele zube kroz osmijehe sa naslovnica. Takođe sam se dosjetio, pa smo prvi stavili ime grupe kao prezime, tako da smo se porodično zvali Zijo Valentino, Jaka Valentino, Emcika Valentino, Nikša Valentino... kao braća. Danas su tu foru svi prepisali”, pohvalio se on.
Zijo je autor svih pjesama grupe “Valentino” i tvrdi da su sve te priče proživljene, samo su periodi diskutabilni.
“Nekad sam u najluđim rokerskim momentima, totalnog ludila, znao napisati najromantičnije i najtužnije pjesme. Samo bih iz sjećanja izvukao neku sličicu nesrećno zaljubljenog dječaka, i nastajale bi lijepe sjetne balade. Što se tiče mojih ljubavnih jada i patnji, imam slonovsku memoriju - sve, nažalost i na sreću, pamtim. Tako da neke cure koje su me emotivno ranile i ne znaju da su pjesme posvećene njima. A ima i primjera, kao recimo kod, 'Oka tvoja dva', gdje su se Suzane masovno uvrijedile kad sam zvanično otkrio da je originalni stih ustvari 'suzama ne daju da teku', a ne 'Suzana ne daju da teku' kao što su mnogi pjevali”, kroz smijeh se prisjeća Zijo.
Na početku karijere je sa svojim bendom svirao ispred mnogih, kako kaže “starijih velikana”, a imali su priliku da sarađuju sa Goranom Bregovićem i Milićem Vukašinovićem.
“Kao mlađi sam čak i putovao sa 'Dugmetom' i volonterski radio kao tehničar rasvjete, samo da bih bar malo mogao da stanem na binu za vrijeme koncerta, pored pokojnog bubnjara Ipeta Ivandića i da upijam masu i energiju iz publike. To su bila velika iskustva, čast i zadovoljstva. Milić Vukašinovic je stari drug, i sve pjesme sam mu nosio na preslušavanje. Svaka kritika mu je bila 'ka u Njegoša', dok je Brega drugarski uskočio kad smo snimali prvi album. Kad je čuo 'Volim te još' nije mogao da odoli, dohvatio je bas gitaru u studiju i iz prve odsvirao masterpeace dionicu. Nekoliko puta je gostovao gitaristički u pjesmama”, otkriva on.
Danas se za muzičare često kaže da su sujetni i da bez dobrog honorara nijesu spreni da "pomažu jedni drugima", a kako je bilo nekad Zijo priča:
“Sujeta je vrlo često tinjala, ali nije bila epidemija k'o danas. Svi smo sa zadovoljstvom dolazili kod kolega u studio i tuđa dobra pjesma nam je bila najveći gas i inspiracija da pokušamo sami napraviti svoju. Pjesme su bile naši mišići i municija, a bina bojno polje”, sa sjetom priča Zijo.
Rizvanbegović voli da se prisjeti i perioda kad je bubnjar u bendu bio Đino Banana (Kultur Shock).
“On je sa nama svirao na samom početku. Pred samo snimanje prve ploče je došao na probu bez bubnja. Na moj upit gdje mu je instrument, on me je izveo na ulicu i rekao: 'Evo ga', pokazavši na polovnog crvenog fiću. Mijenjao je bubanj za staro auto. Tako da smo na ulici i završili sa saradnjom, ali i učvrstili dugogodišnje prijateljstvo. Često mi je pomagao u studiju kao bek vokal. Danas je vrlo popularan u alternativnoj muzici u svijetu”, ponosan je Zijo.
No, nije Đino jedini danas poznati muzičar koji je nekad bio član Valentina. U Zijovom bendu je svirao i hrvatski muzičar i producent Nikša Bratoš.
“Nikšu sam prvi but vidio početkom 80-ih na bini u klubu Elektrotehničkog fakulteta koji je i studirao. Osvojila me je njegova muzikalnost i umijeće. Na prvoj ploči i turneji je svirao saksofon, a onda postaje prva gitara i vremenom producent grupe. Zadnji zajednički album je bio 'Valentino 4', a posljednji put smo sarađivali prije petnaestak godina. On je rastao sa bendom i zaista je sjajan muzičar i producent”, tvrdi Zijo.
Sarajevo je 70-ih i 80-ih godina bilo centar muzičkih dešavanja, a neka od najvećih imena tadašnje muzičke scene dolazila su iz tog grada.
“Iz Sarajeva je početkom 70-ih godina izbio prvi veliki talas bendova predvođenih genijalnim 'Indeksima'. Poslije nekoliko godina zatišja pojavljuje se 'Bijelo dugme' i osvaja Jugoslaviju, a kad su oni nakon nekoliko godina otišli u vojsku i na radne akcije, nastupio je vakuum. Valentino je predvodio treći veliki, možda i najveći talas. Mi smo otvorili vrata, a onda su svi ti talentovani bendovi izjurili k'o zahuktale lokomotive. To je bilo ogromna koncentracija talenta, prevelika za taj slatki mali grad i to je moralo da se izlije van. Iskipile su pjesme po cijeloj Jugoslaviji”, priča Zijo.
Kad se prisjeća “kako je to bilo nekad”, ne može da zaobiđe priču o turnejama za koje kaže da su bile slične onima koje su imali veliki svjetski bendovi.
“Kamioni, razglasi, velike ekipe, sportske sale. Sviralo se 150-200 koncerata godišnje. Za to smo živjeli i pare nismo brojali nego kilometre. Danas toga nema, svira se vikendom po klubovima. Samo me ljetnje, velike svirke na trgovima podsjete na zlatne godine muzičke YU scene”, kaže on.
Zijo je sa svojim bendom svirao po Evropi, Americi i svim kontinentima, a u martu i aprilu nastupaće po Australiji, Novom Zelandu i Kanadi.
“Ta daleka gostovanja me najviše raduju, ne samo zbog atraktivnih putovanja i vrlo često sjajnih koncerata, nego zbog susreta sa ljudima iz bivše Juge, koji žive daleko, rijetko dolaze nazad i broje dane do koncerata”, priznaje on.
Zijo je autor mnogih hitova, a posebno je ponosan što je jedan od rijetkih autora kojeg nikad nisu optuživali za plagijat.
“Danas nas pobiše takozvani DJ-evi, pa MC-jevi i slične štetočine, a posebno kompozitori koje su opustošili svo muzičko nasljeđe od Turske, Grčke, Azerbejdžana. Svake godine se pomjeraju s plagijatima dalje na istok. Probiće još malo i do Kine, valjda će se tu zaustaviti, da nas malo odmore. Krađa autorskih djela i prava je isto što i pljačka banke, samo što se ovde lopov zove moderni kompozitor, a žrtva je skrivena u pustinji”, oštar je Zijo.
I pored dugogodišnjeg iskustva, svaku pjesmu radi, kao da mu je prva i posljednja, pa bi mu mnogo značilo da nove numere “stanu u red i vrstu sa starim hitovima” jer bi to bila potvrda da najbolju pjesmu još nije napisao.
“Danas albumi imaju po jednu ili dvije pjesme, ostalo su zakrpe. Zato publika to površno čuje, a pjesme odlaze u koš. Pošto želim da svim pjesmama dam šansu da zažive, radim jednu po jednu i na svaka četiri mjeseca ću da ih izbacujem u javnost. Ko voli Valentino, mislim, da će da se obraduje”, zaključuje on.
Publika je ubjedljivo najbolji pjevač grupe “Valentino”
Iako od početka radi pjesme za bend, ulogu pjevača preuzeo je tek poslije mnogo godina, a prije Zija u grupi su pjevali Suad Jakirlić Jaka, kojeg su našli preko oglasa u “Oslobođenju” i Gogo Prusina.
“Mnogi nepoznati momci su prošli audicije i probali da pjevaju. Jaka i Gogo su pjevali na ranim pločama i ubilježili svoje glasove u istoriju grupe. I publika je rasla sa tim pjesmama u njihovoj interpretaciji. Tih godina nisam bio zainteresovan za pjevanje, jer smo se mi rokeri kolektivno ložili na gitariste. Svjetski pjevači su bili pomalo ženskasti, kao Robert Plant, Mark Bolan, Dejvid Bouvi, pa nam je bila fora mahat kosom i gitarom i stiskat zube u maratonskim solima, kao da te struja drma”, priča o tome periodu Zijo i otkiva kad je odlučio i sam da preuzme poziciju vokala.
“To se desilo 90-ih. Mislim da kao autor pjesama, mogu vrlo sugestivno da ispričam priču, i najautentičnije prenesem autorske emocije na slušaoca. Inače, nakon svih ovih godina, moje pjesme mi je publika otela, na moje veliko zadovoljsto. Tako da je ona najbolji pjevač grupe 'Valentino'. Poslušajte i koncertni album Valentino 'Live - Samo sklopi okice'. Ili dođite na neki naš koncert da zapjevamo zajedno... Sve će vam se kazati”.
Dom je u zagrljaju žene i ručici djeteta
Zijo je jedno vrijeme živio u Amsterdamu, pa u Njemačkoj, a na pitanje da li je i dalje njegova kuća putujuća, odgovara:
“Muzičar, posebno rok muzičar je dijagnoza. Kao da sam rođen na biciklu, bez točkova ne mogu. Moram da putujem da bih disao, komponovao i pjevao. Teško mi je reći da sam se negdje geografski definitivno skrasio. Uživam kad kaput okačim na vješalicu i u Sarajevu i u Beogradu i u Amsterdamu i po cijelom svijetu. Ali uživam i kad ga obučem i pritisnem gas i vozim ka horizontu. Home sweet home nosiš sa sobom u srcu. Dom je u toplom zagrljaju žene i u nevinoj, stisnutoj ručici tvoga djeteta".
Rat je brat hulja i profitera
Rat 90-ih uticao je na muzičku scenu, pa su zbog toga mnogi bendovi i muzičari, posebno iz Bosne i Hercegovine prestali sa radom. Zijo je jedno vrijeme tokom rata bio u Bosni I Hercegovini, a kako danas gleda na ta dešavanja, kaže:
“Rat nije ni na koga dobro uticao, osim na hulje, profitere i logističare. A posebno ne na umjetnike. Mi smo ljudi tananih emocija i izraza. Naše žice na gitarama su tanke, a rat nije naše igralište. Naše generacije se teško emotivno oporavljaju, a i naše ljubavne poruke su u tim vremenima letjele u vjetar”, sa sjetom priča on.
Galerija
Bonus video:
