Kad god me život stisne, sanjam revije i uživam

Prije desetak godina nijedan modni događaj u Srbiji nije mogao da se zamisli bez manekenke Jelene Trninić danas Vukić. Na pisti je kako i sama kaže rasla, a onda je u jednom trenutku odlučila da se povuče iz tog svijeta, uda se, preseli u Bar i bavi drugim poslovima koji nemaju dodirnih tačaka sa modom.

No, modni sladokusci je nijesu zaboravili, ali ni organizator nedavno završenog Fashion Weeka u Beogradu Nenad Radujević koji je riješio da za jubilej - 25. godina manifestacije okupi neka poznata lica iz tog svijeta. Poziv je dobila i Jelena koja se zahvaljujući učešću na manifestaciji makar nakratko vratila svojoj davnoj ljubavi modi. Reakcije su je iznenadile, te su joj pokazali da je nisu zaboravili, a o svemu tome Trninić Vukić priča za Vijesti...

Za period života gdje si se bavila manekenstvom rekla si da je “najljepši period tvoje mladosti”. Napravila si dugu pauzu, kako je bilo opet vratiti se na pistu i u te dane?

I dalje to mislim! Ja sam počela da radim sa 17 godina i doslovno sam rasla na pisti, uz mnoge fenomenalne ljude, od Jelene Mladenović i Nenada Radujevića i mojih koleginica/drugarica, do modnih kreatora. Koliko se samo kontrolnih spremalo između proba, šminke i frizure! Svi smo u stvari stasavali zajedno, i oblikovali se sve te godine. Sigurna sam da je odrastanje u takvom okruženju umnogome uticalo na moj modni ukus i estetiku generalno. Srećna sam što sam imala tu privilegiju u životu i to sad sa ove distance još jasnije vidim.

Pauza je bila dugačka i prirodna. Prestala sam da radim u trenutku kada je moj život dobio neki novi pravac i bilo mi je logično da se povučem i ne pojavljujem. Međutim, ovo je bio specijalan povod, jedan jubilej koji je morao da se obilježi, mada sam se i sada nećkala (smijeh). Drugarice su me natjerale, moram da priznam.

Povratak je bio potpuno prirodan i to me jako iznenadilo! Mislim da smo se sve tako osjećale. Kao da se poslije te tačke od prije desetak godina samo sve nastavilo gdje je stalo, potpuno lagano. Uživala sam u cijelom tom haosu i pripremama, i atmosferi koja je bila dio mog života jako dugo. I onda kao šlag na sve, publika koja te dočeka ovacijama. Zamalo da zaplačem!

Kada si dobila poziv da učestvuješ na Fashion Weeku, kako si reagovala?

Rekla sam - Nema šanse! (smijeh) I to sam zaista i mislila. Čudan osjećaj, ne umijem da objasnim. Izlazak iz zone komfora, vraćanje u nešto što je davno precrtano, bukvalno kao putovanje kroz vrijeme. Djeluje primamljivo ali, neka hvala… Međutim… Nisam odoljela pritisku mojih koleginica, moje kume Adriane Čortan Simić i Aleksandre Komadinić, koje su me udružene ipak natjerale da se predomislim, i hvala im na tome!

Pretpostavljam da ti je ovo učešće vratilo mnoge uspomene. Sada, kada si imala to nezaboravno iskustvo, jesi li shvatila da ti je pista svih ovih godina nedostajala?

Sama atmosfera me je vratila u davno bezbrižno vrijeme mladosti ludosti! Bekstejdž krcat raznim ljudima, svi nekud jure, jedni peglaju modele, drugi šminkaju ili se šminkaju, treći probaju model, muzika svira, sve je užurbano i ludo. E, onda smo se svi sjećali kako nam je bilo, svako je pričao neku svoju anegdotu, bilo da je model ili kreator! Pa zamislite vi kada je meni Zvonko Marković rekao: “Ti si bre Trno otvorila moju prvu reviju! The Zvonko!” Prelijepe uspomene. Sreća, ponos i radost što smo svi opet zajedno.

Ja se inače podsvjesno vraćam u to bezbrižno vrijeme. Kad god me život stisne, sanjam revije i uživam, ali taj bijeg u prošlost zaista traje koliko i san, sekund ili dva. Uspomene su zapisane u mislima, srcu, fotografijama i tu i treba da budu. Volim gdje sam i ko sam sada, jer na tome vrijedno radim svih ovih godina, i za mene nema veće sreće kada se sa puta ili posla vraćam svojoj kući i mojim momcima.

Mnogi top modeli u svijetu poput Naomi i dalje se pojavljuju na revijama u ulozi manekenki. S obzirom na to da ste vas nekoliko zaista bili velika imena na našoj sceni, može li se i od vas očekivati da s vremena na vrijeme prošetate pistom?

Uh, pa ne možemo se baš porediti sa Naomi! Ali hvala. Što se mene tiče, ovo je bilo “jednom u sto godina” jer sve više od toga nema smisla iz mnogo razloga. Mislim da bi sve moje koleginice rekle istu stvar. Vrijeme je prošlo, bavimo se drugim stvarima, i kao što pista nema potrebu za nama, dolaze nova lica, tako ni mi nemamo potrebu za njom. Osim evo u ovako specijalnoj prilici.

Da li danas ljudi iz modnog svijeta prepoznaju Jelenu Trninić?

Moram da priznam da sam se jako iznenadila koliko! Toliko dugo sam van modnih tokova i javnog života uopšte, da sam prosto mislila da su me svi zaboravili, što bi bilo potpuno prirodno i normalno. Međutim! Kada sam ušla u bekstejdž samo sam čula Trno, Trno, Trno, sa svih strana. Mislila sam da mi se priviđa, i prvih sat vremena se na ivici suza grlila sa svim tim ljudima koji su zajedno sa mnom gradili svoja imena i svoje karijere. Moram da pomenem neke od njih: Zvonko Marković, Dijana Macura, Ana Ljubinković, Budislava Keković, Sonja Krstić, Peđa Nerić, Katarina Puzić, od modela Ana Ostojić, Agneta Azirović, Milica Mihajlović, Nina Reljić, Andrijana Belović, Ivana Jokić, Danijel Stevanović, Vlada Cvetković i mnogi, mnogi drugi. Mnogo smo radili i mnogo smo se družili i to ostaje u svima nama zauvijek.

A izlazak na scenu je posebna priča. Mi nismo to veče tu bili zbog nas, nego zbog Nenada Radujevića koji je stvorio modnu scenu Srbije, koji je zaslužan što danas postojimo na modnoj mapi svijeta. Bili smo svi tu da podržimo ovaj fenomenalan projekat koji odolijeva vremenu, krizama, besparici i jednom opštem društvenom sunovratu. Niko nije ni razmišljao o sebi, revija kao revija. Ali onda izađe Tarlać, ovacije, Ines, ovacije, Zipa Yoma, ovacije, i tamo negdje pred kraj i ja: Ovacije! Wow! Publika koja je to veče bila, je uz Beogradski Fashion Week čitavih 25 godina, ona pamti i nas koje smo dio nekog drugog vremena i to nam je aplauzima jasno stavila do znanja. Srce mi je puno!

Kao neko ko je među prvima imao priliku da isporba kako kreacije domaćih, tako i inostranih kreatora i brendova, kako danas gledaš na modu?

Danas mi je primarno da mi bude udobno pa lijepo, a nekada je bilo obrnuto (smijeh). Modu pratim tek toliko da budem u toku, trendovi me zanimaju na nivou - sviđa mi se, ne sviđa mi se. Volim da imam poneki detalj koji se nosi i to je to. Pratim domaće kreatore, to je mnogo zanimljivije od globalnih trendova, barem meni. Uvijek mi je srce puno kad vidim koliko poznatih stranih ličnosti recimo voli Anu Ljubinković koja je neponovljiva i dalje, koja mi je šila vjenčanicu i čije su revije za sve nas uvijek bile nešto posebno. U tome osobito uživam.

Mnoge manekenke nakon karijere okušaju se kao dizajnerke. Koliko te privlači taj svijet?

Privlači me samo utoliko da podržim sve moje talentovane drugarice, koje su svoje iskustvo i znanje i talenat iskoristile da nastave da se bave modom iz potpuno drugog ugla i jako su uspješne u tome.

Moda je i dalje prilagođena najviše mladima

Dok si se bavila manekenstvom učestvovala si u brojnim kampanjama, reklamama, spotovima... Kakve bi projekte tog tipa danas prihvatala?

Nisam o tome razmišljala… Vjerovatno bih prihvatila nešto u čemu će mi na sve teme biti udobno, a najrađe kampanju koja se bavi ženom srednjih godina ili starijom, jer mi se čini da je moda i dalje prilagođena najviše mladima, a vrijeme se promijenilo. I mi žene 40+ ili 50+ itd., volimo lijepo da izgledamo (smijeh). Zrelih žena, normalne građe u reklamama i na revijama nema baš mnogo. Zato, recimo, jako volim Vivijen Vestvud. Ona slavi žene svih godina i to je jako hrabro i prije svega potrebno.