Dok sjedi u kontrolnoj sobi ugašene elektrane u srcu Berlina, američki avangardni umjetnik Toni Konrad daje bitan savjet u vezi sa konzumiranjem droga. "Jedna trećina smrtonosne doze je najbolja količina za uzeti", ističe ovaj 75-ogodišnjak dok upire prstom ka nebu.
Konrad je svoj životni vijek proveo udarajući kontru umjetničkom svijetu. Na svoj put krenuo je nakon diplome na Harvardu 1962, kada je shvatio da mu matematika nije toliko uzbudljiva kao avanture koje su mu obećali Džon Kejdž, Henri Flint i La Monte Jang, eksperimentalni muzičari u čiju orbitu je uvučen kada se preselio u Njujork.
"Djelovalo je kao da će Kejdž uništiti muziku. A naša misija je bila da uništimo Kejdža", priča on za "Gardijan".
"Ideja koja mi je bila interesantna je uništenje cijelog koncepta zapadnjačke kompozicije. Osloboditi se kompozitora i stvoriti zvuk dostupan u bilo kojoj formi koji bi mogao da sluša bilo ko", prisjeća se on.
Tako se Konrad bacio na posao, a Kejdž je bio katalizator.
"On mi je kazao da svoje note piše nasumično, a da ako mi se to ne sviđa moram da poradim na tome. Najinteresantnija iskustva sam imao kad mi se nije sviđalo ono što sam čuo ili vidio, pa sam radio na tome. I onda kad se predomislim u vezi sa nečim to je bilo otkrovenje. Eksplozija unutrašnjih uvida i emocija", priča on.
U elektrani Kraftwerk gdje sjedimo održano je kultno izvođenje albuma "Outside the Dream Syndicate", koji je 1972. Konrad snimio sa njemačkim bendom “Faust”. Avangardni kompozitor je sa Jangom i Džonom Kejlom osnovao grupu “Theatre of Eternal Music”, koja je pomjerila granice muzike kakvu poznajemo.
"Prvi smo pravili muziku od zujanja. Ne! Zapravo bih rekao da je u pitanju prva zujačka zapadnjačka muzika bez pomoći gajdi. Ali su ljudi bili skeptični jer nikad ništa slično nisu čuli. Mnogi su mislili da smo bili nadrogirani. I jesmo, naravno. Ali iskreno, iskustva sa drogama su lična, a kulturna iskustva su društvena. I mislim da su ova društvena bolja. Možeš uzimati drogu, ali ne previše", smatra muzičar.
Džon Kejl je napustio “Theatre of Eternal Music” kako bi oformio “Velvet Underground”, a bend je ime dobio po naslovu knjige iz Konradovog stana, Majkl Ligovoj studiji seksualne devijacije. Bend je "drone" zvuk (zujanje) prenio u pop i izazvao šokiranost publike.
"Ti ne znaš ko sam ja, ali si indirektno pogođen stvarima koje sam radio. Ne marim za to što sam anoniman. Mrzim selebriti kulturu. Kad ideš ulicom i ljudi žele da znaju o tebi ovo i ono, to je užasno", mišljenja je Konrad.
On je svoje destruktivne impulse okrenuo ka drugom mediju - filmu. Endi Vorhol je eksperimentisao sa ultra dugačkim filmovima, pa je osmočasovni "Empire" sadržao saundtrek koji su radili Konrad, Kejl i gudački orkestar. Konrad ipak nije pretjerano oduševljen herojem pop-arta.
"U početku sam mislio da on samo kopira tuđu umjetnost. Eksperimentisali smo sa zvukovima, a on je to onda prenosio u sliku. Mnogi su bili privučeni Endijevim radom, ali to nije bilo nešto što sam ja želio da radim", ističe on.
Konrad je želio da napravi film koji će trajati cijelu vječnost. Tako je nastao rad poznat kao "Yellow Movies" - na platnu je nacrtao ivice filmskog platna, a platno je ispunjeno jeftinim bojama koje su žutile i tamnile tokom godina, kreirajući neku vrstu antiakcionog filma. Na pitanje da li se taj film i dalje negdje "prikazuje", Konrad kaže da je to tajna.
"U svakom slučaju, 1973. su ljudi to tretirali kao šalu, ali danas taj projekat shvataju ozbiljno. Odjednom sam postao umjetnik. Ali mene briga za to. Nikad nisam stvarao proizvode koje će kupci konzumirati i izlagati kao ceremonijalne objekte", objašnjava on.
Nakon toga, Konrad je započeo saradnju sa njemačkim bendom “Faust”. Saradnja je bila uspostavljena na jednom pravilu: jedna nota, jedan udar ritma, jedan sat. Ipak, njegov omiljeni projekat stvorio je 1995. u Bafalu, gdje danas predaje kao profesor medija. U pitanju je digitalni bilten za siromašnu školsku djecu, nešto što je vrlo teško riječima opisati.
"Na primjer, na kanalu se pojavi ime djeteta. I to je možda jedini put da se ime tog djeteta pojavljuje na TV-u ikad. A to se ne dešava zato što je ono ubilo nekoga ili je uhapšeno ili je bilo dobro na sportskim priredbama, već zato što se dijete pokazalo kao pametno u školu", objašnjava Konrad.
On je danas daleko od avangarde Menhetna, na ulici među običnim ljudima. Kaže da to što je radio nije bilo umjetnost ni predavanje, nije bilo ništa.
"Moj cijeli životni projekat je otišao u neku crnu rupu. Kad osjećam dok radim da zalazim u neku teritoriju koju ne mogu jasno da identifikujem, to me ohrabri. Jer to znači da sam našao način da radim nešto bitno što još nije prepoznato", objašnjava svoj status danas.
Bonus video:
