O Meri Linč ne zna se mnogo osim da je nakon smrti njena koža iskorišćena kao omot za tri medicinske knjige pronađene u u biblioteci koledža “Ljekari Filadelfije”.
Međutim, to nisu jedine knjige čije su korice napravljene od ljudske kože, jer je takva bila i jedna francuska Biblija, nekolicina tekstova o anatomiji koji su bili umotani u kožu čovjeka, ali i priznanja pljačkaša Džejmsa Alena, koji je zahtijevao da se ti spisi predaju jedinom čovjeku kojeg je bezuspješno pokušao da opljačka.
Među takvim knjigama je i kopija “Justine et Juliette” Markiza de Sada, čije su korice, kako je pokazala analiza, napravljena od kože sa grudi.
“Pravljenje korica od ljudske kože najviše se praktikovalo u 19. vijeku. Mada, ima pronađenih knjiga sa istim omotom koje datiraju još iz 15. vijeka”, objasnio je za BuzzFeed, Bet Lender, bibliotekar Historical Medical biblioteke u kojoj su pronađene knjige.
Prema njegovim riječima, ne postoji lista antropodermičkih knjiga (stručan naziv za knjige čiji je omot napravljen od ljudske kože), pa ne postoji ni precizan podatak o tome koliko ih postoji, ali mnogi se pitaju zašto bi i postojale.
“Koža pogubljenih kriminalaca korišćena je za omotavanje spisa sa njihovih suđenja, često iz razloga da bi poslužile kao javno podsjećanje na kaznu zbog njihovih djela. Takođe, ljekari su stvarali knjige umotane u ljudsku kožu često u čast i sjećanje na njihove pacijente”, objašnjava Lender, dodajući da je upravo to slučaj sa Meri Linč.
Tri od pet antropodermičkih knjiga pronađenih u Historical Medical biblioteci, napravljene su od kože siromašne irske udovice Meri Linč, koja je umrla 1869. u 28. godini, ali osim toga o njoj nema mnogo podataka.
“Ne znamo kada je Meri emigrirala iz Irske, a ne možemo sa sigurnošću ni tvrditi da je uopšte bila udata. Meri Linč je prilično često ime u Irskoj, što otežava istraživanje njenog identitea”, dodaje bibliotekar.
Ono što on sigurno zna o Linč je da je hospitalizovana zbog tuberkuloze šest mjeseci prije smrti, mada ta bolest nije bila uzrok kraju njenog života.
Ljeto kada je Meri primljena u bolnicu bilo je znatno toplije od uobičajnih, a prosječna temperatura bila je 30 stepeni. S obzirom na to da je bolnička hrana tada još bila veoma loša, porodica i prijatelji donosili su joj jela od kuće, a najčešće svinjetinu, za koju se kasnije ispostavilo da je inficirana trihinelom.
Meri je dijagnostifikovano trovanje hranom,pa je preminula šest mjeseci kasnije u trenutku kada je bila teška svega 27 kilograma.
Spisi o njoj ne otkrivaju kako se porodica osjećala zbog smrti, s obzirom na to da su oni bili krivi, ali govori o tome da je 23-godišnji ljekar Džon Stokton Hof izvršio autopsiju istraživajući slučaj trihineloze od koje je Meri i umrla.
On je opisao njeno cjelokupno stanje i to objavio 1869. godine u magazinu “American Journal of Medical Sciences”, gdje je otkrio da je Meri postala domaćin za parazite te da je, prije nego što je spaljena u dvorištu bolnice, sa njenog tijela skinuo djelove kože sa butina.
Ne postoje zapisi koji objašnjavaju zbog čega je on izabrao te djelove kože, niti da li mu je ona dala pristanak za to prije smrti, ali se pretpostavlja da nije.
Kasnije je od njene kože doktor obložio korice spisa “Speculations on the Mode and Appearances of Impregnation in the Human Female”, “Le Nouvelles Decouvertes sur Toutes les Parties Principales de L'Homme et de la Femme” i “Recueil des Secret de Louyse Bourgeois”.
Sve tri knjige tiču se zdravlja žena, pa se iz toga zaključuje da je na ovaj način Stokton Hof želio da Meri ostavi svoj trag, nakon smrti.
Bonus video:
