Možda su duboko zagazile u sedmu deceniju života, ali ove bivše burleskne plesačice nisu izgubile harizmu koja ih je činila željenim i voljenim svojevremeno. Bilo da su u pitanju zavodničke, senzualne poze ili nešto zabavno, kao igra, jasno je da ih nije strah da budu smjele pred kamerama.
“Zaista sam uživao u njihovom društvu. Otkrio sam da znaju mnogo o životu, ali i o ovom poslu. Veoma su samodovoljne”, kazala je fotografkinja Mari Barone koja je plesačice dokumentovala u svojoj knjizi “Legends: The Living Art of Risque”.
Sve žene zastupljene u pomenutoj knjizi nekada su plesale u pozorištu burleske, zavodeći publiku svojim striptiz šou programom.
“Burleska je zanimljiva jer je to prostor gdje žene svih vrsta, u fizičkom smislu, mogu da se pojave na bini. Moraju da imaju ličnost i ritam, da znaju da plešu, ali i da imaju osjećaja za umjetnost jer moraju da se brinu za kostime i koreografiju”, priča Barone.
Burleska je davala moć mnogim ženama, pogotovo u Americi koje su nastupale prije seksualne revolucije 60-ih godina prošlog vijeka.
“Striptiz je za njih bio način da otkriju svoju zemlju, ali i da putuju vani. Imale bi svoje menadžere, ugovore”, ističe Barone.
S vremenom je burleska ipak izgubila popularnost u SAD, a striptiz klubovi su preuzeli tron.
“Osamdesetih je glamur nestao, a publika je htjela više mesa. Sve ove žene su intervjuima objasnile kako je za njih bila teška tranzicija iz 70-ih u 80-e, kada je glamur nestao, a vlasnici klubova su tražili da se oslobode kostima i da pokažu više. A one su tada već imale po 40, ponekad 50 godina. Bile su i dalje lijepe, ali u tim godinama neke su možda željele da počnu da se bave nečim drugim. Ni novac nije bio isti, nekada su zarađivale mnogo više”, otkriva fotografkinja.
Barone se zainteresovala za burlesku tokom putovanja u Las Vegas 2011, kada je upoznala legendarnu plesačicu Diksi Evans. Kasnije ju je fotografisala na tradicionalnom festivalu burleske u pomenutom gradu. Preko kontakata koje je tamo ostvarila upoznala je brojne bivše burleskne plesačice i pitala ih da ih posjeti i fotografiše.
“Htjela sam baš da posjetim njihove domove, a ne da idemo na neko neutralno mjesto, jer sam željela da osjetim atmosferu u kojoj žive”, priča ona.
Žene zastupljene u njenoj knjizi najmanje su stare 65, a najviše 90 godina.
“Napravili bismo kostime i šminku, kosu i svjetla i odjednom one su tačno znale što da rade, kako da se pokreću. I sviđalo im se to. Mislim da u njima ima nekog egzibicionizma. One vole da se pokažu, da plešu i zavode muškarce”, smatra Barone.
O pozama su zajedno odlučivale, dodaje ona, ali je autorka knjige imala svoju viziju od starta.
“Nisam željela da rade nešto što su radile mnogo puta tokom godina, nešto što bi od njih željeli tipični muški fotografi. Ponekad bi mi dale baš to, ali bih ja tražila nešto drugo, rekla bih im da je to već viđeno”, ističe ona.
Mada burleska nije potpuno mrtva, čak doživljava i neku vrstu renesanse danas, ove žene predstavljaju davno prošlo vrijeme. Barone im je omogućila da se nađu u centru pažnje još jednom.
“One su svjedočile vremenu koje je potpuno iščezlo, usavršile su umjetnost striptiza na specijalan način, a nikada nisu dobile priznanje za to, kaže ona.
Galerija
Bonus video:
