Pahulja je kristal leda. O pahuljama su u 17. vijeku pisali filozof i naučnik Rene Dekart i Johan Kepler.
Dekart je u knjizi “Meteori” (Les Météores) 1635. godine dao precizan opis morfologije kristala snijega, koje je posmatrao golim okom. Zaključio je da tako nešto precizno, čovjek ne može da stvori.
I on i Kepler su utvrdili da kristali leda imaju približan šestougaoni oblik i da nisu savršeno simetričn
Prvi čovjek koji se posvetio fotografisanju pahuljica bio je Vilson A. Bentli. Sa fotografisanjem je počeo 1885, a završio 1931. godine kada objavljuje katalog "Sniježni kristali" sa 2.000 fotografisanih pahulja (napravio je 6.000 snimaka). Bentli je utvrdio da je svaka pahulja jedinstvena i ima svoj poseban oblik, koji zavisi od temperature na kojoj je nastala. Na primjer, pahulje na temperaturi od -2°C imaju neobičan trouglasti oblik. Najljepše oblike imaju kada kristali leda brzo izrastu, npr. pri prolasku vodenih kapljica kroz olujni oblak.
Englez Robert Huk je prvi pomoću povećala otkrio kompleksnu strukturu pahulja, dok je sredinom 20. vijeka Japanac Ukikiro Nakaja sproveo prvo sistematično istraživanje. U svojoj laboratoriji je čak proizveo vlastite snježne pahulje.
Godine 1952. uvedeno je sedam službenih kategorija snježnih pahuljica koje je popisala Međunarodna komisija za snijeg i led. Ali, Nakaja je pahulje podijelio u više od 40 morfoloških oblika, a njegovi nasljednici su otkrili čak 80 različitih vrsta. Uprkos velikoj različitosti sve pahulje imaju šestougaoni oblik jer se molekule uvijek spajaju pod uglom od 120 stepeni.
Najveća izmjerena pahulja pala je 1887. godine u Montani, bila je široka 38 cm.
A kako nastaju pahulje? Pogledajte ovaj kratak video koji je na YouTube servisu za desetak dana skupi više od 160.000 pregleda.
Bonus video:
