Žiguljovsko pivo je već skoro 100 godina najpopularnije u Rusiji. Prvi put je proizvedeno u gradu Samari na Volgi. I pored toga što se masovno koristi i ima „sovjetski imidž“, ovaj napitak je direktan potomak meksičkih vrsta piva „Dos Ekuis“ i „Negra Modelo“ koje su u cijelom svijetu veoma cijenjene među ljubiteljima noćnog života. Ispostavlja se da je najpopularnije pivo u Rusiji zapravo vrsta koja je odavno nestala u Evropi i sačuvala se samo u Meksiku.
Sve je počelo kada je u 19. vijeku u Rusiju došao Alfred Jozef Marija Riter fon Vakano, austrijski aristokrata mađarsko-njemačkog porijekla. On je 1880. otvorio Žiguljovsku pivaru u gradu Samari na Volgi. Fon Vakano se pokazao kao izvanredan proizvođač piva i genijalan trgovac. Kada je postao vlasnik male polumrtve pivare trebalo mu je samo nekoliko godina da od nje stvori najbolju fabriku piva u Rusiji, fabriku koja ni po čemu nije zaostajala za zapadnim pivarama. Imala je sopstvenu električnu centralu i tada još uvijek rijetke električne frižidere, sopstveni željeznički i rječni prevoz i stroge higijenske standarde.
Kao i svaki Austrijanac, gostujući fabrikant je i pored sve svoje pragmatičnosti bio sentimentalan i romantičan. Svojoj fabrici je dao ime po živopisnim Žiguljovskim liticama na Volgi za koje je vezano ime ruskog buntovnika Stjepana Razina, svojevrsnog ruskog Robina Huda.
Fabrika je proizvodila nekoliko vrsta piva, među kojima je naročito bio popularan ovdašnji bečki lager. Ta vrsta piva je danas u Evropi skoro potpuno zaboravljena. Bečki lager je sličan čuvenom pilsneru (to je svijetlo pivo koje sazrijeva u hladnom stanju, tj. fermentacija se vrši na niskoj temperaturi), ali je gušće i ima jaču boju, od boje ćilibara do crvene, sa veoma izraženom gorčinom hmelja. Pivo Alfreda fon Vakana se krajem veka točilo u svim najboljim restoranima bogatog volškog regiona, a izvozilo se i u inostranstvo. Odličan ukus je dobijen zahvaljujući sirovinama visokog kvaliteta, provjerenim standardima proizvodnje i volškoj vodi koja je inače bila čuvena po svom ukusu i u to doba još uvijek nije bila zagađena.
Sovjetska vlast nije uništila životno djelo Fon Vakana, koji je na prelomu vjekova primio rusko državljanstvo. Boljševici su nacionalizovali njegovu fabriku i sačuvali kulturu proizvodnje, ali su njega, kao industrijalca stranog porijekla, prognali u otadžbinu, gdje je umro u siromaštvu. Žiguljovsku fabriku je početkom 1930-ih posjetio Staljinov ministar prehrambene industrije Anastas Mikojan i vrlo pozitivno ocijenio ukus i dejstvo „bečkog piva“, ali je naredio da se odbaci „buržujski“ naziv. Brzo je donijeta odluka da se pivo nazove po samoj fabrici i tako je nastalo čuveno “žiguljovsko”.
Ubrzo je receptura “žiguljovskog” postala standard za cijelu zemlju. Preko 700 pivara u SSSR-u proizvodilo je pivo sa tim nazivom, a i sada ga proizvodi nekoliko stotina fabrika piva, i to na čitavoj teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza. Pa ipak, pravo žiguljovsko je samo ono koje proizvodi Žiguljovska pivara.
Fabrika piva u Samari
O kvalitetu tog napitka najbolje govore dva podatka: ono se u Moskvi toči samo u nekoliko restorana, i mada je ta vrsta od samog nastanka bila jeftina i demokratična, “žiguljovsko” tamo košta isto kao i uvozni engleski “ale”. Pravo “žiguljovsko” ne trpi prevoz u flašama, jer je to „živo“, nepasterizovano pivo.
A kakve Meksiko ima veze sa tim? Ima veze, jer kada je Fon Vakano bježao iz Rusije u Austriju, nekoliko austrijskih proizvođača piva je iz izgladnjele Evrope otišlo u Meksiko i tamo pokrenuo proizvodnju bečkog lagera, tj. sada već čuvenih piva „Dos Ekuis“ i „Negra Modelo“. Zanimljivo je da je u 20. vijeku ta vrsta piva nestala čak i u Austriji, a pivara u kojoj je to pivo nastalo sada proizvodi pilsner, tako da se bečki lager sačuvao samo u Rusiji i Meksiku. Doduše, Rusi smatraju da je žiguljovsko autentičnije od meksičkog, jer se kao i nekadašnji prototip proizvodi od gorkog evropskog hmelja, a ne od američkog koji je nešto slađi.
Bonus video:
