Na italijanskom tržištu nekretnina godinama vlada jedan trend - kupovina koliba koje izgledaju kao da su iz „Gospodara prstenova“.
Truli (množina od trulo) su zaštitni znak Pulje – ne postoje nigdje drugo izvan regiona dolina Itrija. Ove kamene građevine sa kupastim krovovima - same ili u grupama, sa jednim ili čak desetak krovova - djeluju kao minijaturni rustični dvorci iz bajki.
Bez cementa, velike kamene ploče zvane ćankarele pažljivo se postavljaju da bi se napravila savršena struktura koja ne propušta vodu
Iako je njihova prvobitna namjena bila za ostavljanje alata ili smještaj stoke, napravljene su tehnikom „suvog” slaganja kamenih ploča na isti način kao niske zidine koje čuvaju stabla maslina.
Bez cementa, velike kamene ploče zvane ćankarele pažljivo se postavljaju da bi se napravila savršena struktura koja ne propušta vodu.
Priča se da su 1600-ih, kada je uveden porez na nove građevine, mještani gradili truli, koje bi rastavljali dok ne prođu inspektori i onda ih ponovo gradili.
Prema riječima Alesandra Melpinjana, truli su postali popularni od kada se Truli di Alberobelo našao pod zaštitom UNESCO 1996.
„Tada je tržište eksplodiralo“, objasnio je za BBC. Trend su započeli Njemci, kojima su ubrzo zasmetale česte provale. Uslijedili su Britanci.
„Ali oni su ostali“, dodao je Melpinjano. „I dalje ih kupuju. Tome su znatno doprinijeli jeftini letovi do Barija i Brindizija“.
Truli moraju da se renoviraju svakih 100 do 150 godina. Da bi se izgradila krovna struktura potrebno je mjesec dana i oko 15.000 eura. U Italiji postoje i stručnjaci za renoviranje i gradnju truli. „Zovemo ih trulari. Znam jednog stručnjaka za trulo“, kazao je uz osmijeh.
I sam trular Đovani d'Eriko djeluje kao da je izašao iz „Gospodara prstenova”, jer, piše BBC, veoma liči na hobita.
Od malih nogu je zavolio truli, ali ističe da tada niko nije brinuo u njima. „Uglavnom su to bile napuštene ruševine. Ljudi su na njih gledali kao na kolibe za siromahe“.
„Postao sam trularo prije 20 godina. Kada sam počinjao bio je samo još jedan trularo u regionu. To je bio zanat u izumiranju. Sada nas ima dosta“.
Na pitanje da li turiste koji se zaljubljuju u trulo smatra ludima, D'Eriko odmahuje glavom. „Dali su nam mogućnost da radimo i vratili su u život naše napušteno tlo. Uprkos tome što je njihova prodaja usporena zbog recesije i visokih poreza, naša profesija i dalje raste.
Nisam se od ovoga obogatio, ali volim svoj posao. Zaista je lijepo što svi žele da imaju trulo“.
Đuzepe Mikolis potiče iz porodice trulara. „Sa tri godine sam počeo da se igram sa kamenim pločama. Sa 14 sam počeo da radim“. Svoj zanat smatra umjetnošću i svojom strašću.
Mikolis je nezadovoljan sadašnjom situacijom. „Nisu u pitanju samo neobučeni samozvani trulari, tu su i ljudi koji nezakonito grade trulo i ne vode računa o okolini“.
Štaviše, Đuzepe je odlučan u namjeri da sačuva svoj obožavani tradicionalni zanat. Počeo je da vodi učesnike na izlete, tokom kojih posjećuju stare trulie a on im objašnjava i pokazuje kako se oni grade.
„Nadam se da ću inspirisati ovdašnju djecu da razviju strast koju je meni usadila moja porodica“.
Galerija
Bonus video:
