Prije 75 godina, u tada fašističkoj Italiji, grupa gej muškaraca nazvana je “degenericima”, izbačena je iz kuća i poslata na ostrvo.
Bili su zarobljenici, ali su neki od njih pronašli slobodu u prvoj gej zajednici u toj zemlji.
Svakog ljeta turisti su privučeni ljepotom stjenovitih ostrva u Jadranu. Ipak, nedavno je veliki broj njih došao na Tremiti arhipelag, ne radi uživanja, nego odavanja počasti ljudima koji su ga naseljavali.
Iako Musolini nije proglasio nikakve diskriminatorske zakone, stvorena je klima u kojoj se otvoreno pokazivanje homoseksualnosti žestoko kažnjavalo
To su bili aktivisti za prava gejeva, lezbijki i transrodnih osoba.
Održali su malu ceremoniju u znak sjećanja na strašnu istoriju ovog ostrva, piše BBC.
Naime, dalekih tridesetih godina prošlog veka, ovaj arhipelag igrao je važnu ulogu u planu Benita Musolinija da u Italiji iskorijeni homoseksualce.
Gejevi su podrivali imidž koji je ovaj diktator želio da pošalje u svijet.
Iako Musolini nije proglasio nikakve diskriminatorske zakone, stvorena je klima u kojoj se otvoreno pokazivanje homoseksualnosti žestoko kažnjavalo.
Na posletku je jedan upravnik policije iz sicilijanskog grada Katanje u potpunosti iskoristio takvu društvenu klimu.
Danas je društvena klima drastično drugačija (FOTO: gaywaveit)
“Primjetili smo da se na mnogim javnim igrankama, plažama i mjestima u planinama okupljaju ovi bolesni ljudi i da mladi iz svih društvenih klasa traže njihovo društvo”, napisao je on.
Rekao je da je bio odlučan da “spriječi širenje degeneracije” u svom gradu, “ili barem ono što vrijeđa moral i uništava javno zdravlje i napredak rase”.
“Ovo zlo mora biti napadnuto i spaljeno do korijena”, napisao je.
Tako je 1938. oko 45 ljudi za koje se vjerovalo da su homoseksualci, prognano na ostrva Tremite.
Cio događaj potpuno je zaboravljen, a čak se vjerovalo da niko od prognanih nije više među živima.
Međutim, u knjizi “Ostrvo i grad” istraživača Đanfranka Goretija i Tomasoa Đartosija, autori razgovaraju sa desetinama muškaraca o strašnim uslovima na ostrvu. Na njega su dolazili u lancima i smještani u velike spartanske spavaonice bez struje i vode.
“Bili smo radoznali, jer su ih zvali ‘djevojčicama’”, kaže Karmela Santoro, ostrvljanka koja je u to vrijeme bila dijete.
Drugi ostrvljanin, Atilio Karduči sjeća se kako je svakog jutra u osam sati zvonilo zvono, posle kog muškarci nisu smjeli da izlaze napolje.
“Bili su zaključani u spavaonicama i pod nadzorom policije”, kaže on, prenosi b92.
“Moj otac nikad ništa ružno nije o njima rekao, a bio je među Fašistima”.
Zatvorenici su znali da bi razotkrivanje njihove homoseksualnosti bacilo sramotu na njihove porodice u konzervativnim gradovima i selima.
Neko od tih raspoloženja zabileženo je u pismu sina sicilijanskog seljaka, koji je išao na obuku za sveštenika kada je uhapšen.
Moleći sudiju da ga pusti, napisao je: “Zamislite, Časni sude, bol mog voljenog oca. Kakva sramota za njega! Interni petogodišnji egzil Poludim i od same pomisli na to”.
Zatvorenik identifikovan samo kao Oracio L. molio je za šansu da mu sud dozvoli napuštanje ostrva i “službu otadžbini” u vojsci.
“Da postanem vojnik i vratim se učenju u penziji – to je jedini način da popravim skandal i skinem ljagu s moje porodice”, napisao je on.
“Na ostrvu, s druge strane, mogli smo da slavimo naše svece ili dolazak nekog novog... Osmišljavali smo predstave i mogli da se oblačimo kao žene, a da nam niko ništa ne kaže”
Međutim, neki zatvorenici smatrali su da život na ostrvu nije tako loš.
Naime, fašisti su nesvjesno stvorili dio Italije u kom se od svih očekivalo da budu otvoreno gej.
Po prvi put u njihovim životima, ovi muškarci su mogli da budu ono što su, oslobođeni stigme koja ih je okruživala u izraženo katoličkoj Italiji tridesetih godina.
O tome govori i jedan od veterana egzila Đuzepe B. u rijetkom intervjuu objavljenom u gej magazinu Babilonia prije mnogo godina.
“Tih dana, ako ste bili femminella (sleng u Italiji za gej muškarca) niste mogli čak ni da napustite kuću – policija bi vas uhapsila”, rekao je on o svom gradu blizu Napulja.
“Na ostrvu, s druge strane, mogli smo da slavimo naše svece ili dolazak nekog novog... Osmišljavali smo predstave i mogli da se oblačimo kao žene, a da nam niko ništa ne kaže”.
On kaže da je čak bilo i ljubavi i svađa.
Neki zatvorenici su plakali, pričao je Đuzepe, kada je početak Drugog svjetskog rata okončao postojanje egzila San Domino, jer su muškarci vraćeni u kućni pritvor u mjestima iz kojih potiču.
Galerija
Bonus video:
