Novinar i urednik informativnog programa televizije Al Jazeera Dragan Sjekloća večeras će u Sarajevu imati svoju prvu izložbu fotografija. U galeriji Akademije likovnih umjetnosti izložiće 20 radova, zajedno sa djelima akademskog umjetnika Ljubomira Borozana. To što je neke situacije posmatrao kroz objektiv, ne znači, ističe, da se povlači iz novinarstva.
“Ha, kakva bi to vijest bila! Naravno za mene i vijest i privilegija. Na žalost, daleko sam od Helmuta Njutona i njegovog kvaliteta, koji bi mi mogli osigurati mirnu starost”, kaže za Vijesti Sjekloća
Od kad se baviš fotografijom i koji je trenutak bio prekretnica da odlučiš da svoje radove javno izložiš?
Umjetost je oduvijek bila u mom fokusu. Kao mladić želio sam da upišem akademiju, i istoriju umjetnosti, ali okolnosti nijesu imale sluha za moje želje. Teške su bile devedesete u kojima sam trebao izabrati put. No, život, srećom, nije škrt, i dao mi je tu sreću da se mogu kreativno izražavati i kroz posao koji radim, ali i kroz ove, takoreći, “fakultativne” aktivnosti. Emocija je pokrenula potrebu da je “strpam” u kadar, i kad sam vidio da je to moguće, krenulo je. Emocija je i sada vodilja, i u svakoj je fotografiji, čini mi se, opipljiva.
Kao čovjeka iz informative, koliko su te za fotografije inspirisale svakodnevne priče iz života, ili si kroz stvaralački dio želio da pobjegneš od aktuelnih tema?
Poslovni izbor je da budem u toku, da bilježim i dokumentujem. Rekao bih da je fotografija, kakava god tema bila, i kakva god bila igra elemenata u kadru, ipak dokument. Vizuelna zabilješka trenutka, emocije, događaja. Imamo sreću da je svijet bogat, pa zato imamo bogatsvo mogućnosti i inspiracije.
Za izložbe često se fogorafije uljepšavaju raznim filterima, jesi li i sam pribjegavao tim metodama?
Nekada je to “uljepšavanje” bila privilegija onih koji su imali kompjuter, te koji su u raznim programima znali da se poigraju sa dobijenim materijalom. Danas je to dostupno gotovo svima koji se bave ovom lijepom igrom. Zato se nijesam libio da se poigram bojom, svijetlom i da tu svoju foto impresiju učinim onakvom kakvom sam je doživio, a ne samo kako je dala mogućnost aparata.
Predstavićeš 20 fotografija, je li u pitanju jedna tema, ili si želio da predstaviš isto toliko trenutaka?
Tema je uvijek život, pa je 20 različitih priča. Svaka odslikava sekvence otrgnute od zaborava. Prije svega mog.
Izlažeš zajedno sa svojim ujakom Ljubomirom Borozanom, koji je istaknuti likovni umjetnik. Jeste li se trudili da napravite zajednički koncept?
Čudesna je ta konekcija umjetnosti, gena, ali i Sarajeva. Ljubomir-Ljubo Borozan, istaknuti akademski slikar, je svoju umjetnost gradio veći dio svog života, baš u Sarajevu. Tom istoim gradu koji je vrata svoje predivne, blagorodne naravi otvorio i meni gotovo 25 godina kasnije. Nije to tematska izložba i neće nam se teme poklapati. Ljubo izlaže 15 slika, ulje na platnu, koje su tematski vezane za Crnu Goru, ili još preciznije za Boku. Riječ je o sjajnoj i možda jedinoj bajkolikoj crnogorskoj ljubavnoj priči o “Trei sorele”, koju, na žalost, ne umijemo da ispričamo na sav glas. To je naša priča o Romeu i čak tri Julije. Navikli smo na junačka prsa, ali vješto krijemo što je u njima. Ipak poklopilo se toliko toga da je tema zapravo Sarajevo, odnosno život koji neumoljivo kreira ono što je zamislio. Tako je i ta naša životna putanja ukrstila kreativnost u najljepšem bosanskohercegovačkom hramu umjetnosti, što daje posebnu težinu i osjećaj privilegije.
Hoćeš li ove svoje fotografije predstaviti i crnogorskoj publici?
Iako je u ovoj fazi življenja objektiv postao potpuni okupator mog slobodnog vremena, više volim reći da se lijepo i radosno igram nego da stvaram, a to je i istina. Veliku zahvalnost dugujem Vijeću nacionalnih manjina Kantona Sarajevo, i Mirzi Redžiću koji je u ime crnogorske manjine sve i pokrenuo, i MIP-u Crne Gore, odnosno Upravi za dijasporu koja je to s lijepom naklonošću podržala. Naravno, ako bude volje i mogućnosti, rado ću iz pokazati što sam radio i u Crnoj Gori.
Svim srcem prihvatio Sarajevo
Sedam godina si u Al jazeeri, koliko se način na koji se radi informativni program promijenio od trenutka kad si došao u Sarajevo?
Čitav svijet se mijenja, tako i novinarstvo. Mijenjaju se prioriteti, fokusi, teme, a naravno i vlasnici. Nije našoj struci pretjerano drago o tome govoriti, ali to je tako. Danas je u fokusu zarada, i da bi se do nje došlo vlasnici, kao i u svakom biznisu, nastoje uzeti što više, često na uštrb zanatskih pravila. Ipak, Aljazeera je kao relativno mlad globalni medijski igrač, 20 godina, morala je svijetu ponuditi nešto drugo. U ovom času to je povratak starom lijepom novinarstvu, u kojem se gaji respekt prema svim sagovornicima u temi koja se obrađuje, gdje se svako slovo i svaka riječ mjeri dva puta. Mogao bih reći da je Aljazeera garant standarda, i da nas to preporučuje.
Koliko ti je vremena trebalo da se privikneš na nov grad, nove ljude i može li se sad već reći da se u Sarajevu osjećaš kao kod kuće?
Može. Izložba u galeriji Akademije likovnih umjetnosti je samo jedna u nizu potvrda. Grad je velikodušno ponudio prijateljstvo, a ja ga svim srcem prihvatio. Došao sam sam bez kontakata i poznanstava, ali i bez predrasuda. Prepoznali smo se, i upoznali.
Ne može se otići od sebe
I pored brojnih obaveza, često si u Crnoj Gori. Znači li to da ipak ne možeš bez svog zavičaja?
Ne može se otići od sebe. Mnogo je razloga za moje česte dolaske, ali svakako najveći je Antonia, moja kćerka. Porodica, prijatelji, sve. Sve je u Crnoj Gori razlog da se od nje ne ode, predaleko.
Galerija
Bonus video:
