"Mi smo Kanađani, zato jer nismo Amerikanci!", najčešće se čuje kao odgovor kada se stanovnike te zemlje pita ko i kakvi su oni zapravo?
Vjerovatno postoje bolji i tačniji odgovori, ali se ovaj nekako najčešće javlja, takođe uz onaj da je Kanada "negdje između Amerike i Evrope". Ipak, čini se da ova država sve više postaje poput svog južnog susjeda.
Jedna stvar je činjenica, to je jedna ogromna zemlja! Avionski let iz Vankuvera na zapadnoj obali, do Toronta (koji, bajdvej, i nije na samom istoku zemlje, već negdje na drugoj trećini puta u tom pravcu) traje – pet sati!
Tek da stvorite sliku koliko je to prostranstvo, jedan toliko dug let iz bilo kojeg od naših gradova, iako ih na žalost više i nema, odveo bi nas poprilično duboko i u Aziju i u Afriku ili bez problema prebacio preko Sjevernog pola…
Vankuver je veliki grad londonske klime, što rezultira velikim brojem beskućnika koji su se tu slili zbog blage klime, ali ujedno ga stavlja među vodećim gradovima po broju samoubistava.
Savršeno mjesto za odličnu komediju! Ovaj treći grad po veličini u Kanadi ima stand up scenu koja je među vodećima na kontinentu. Svakoga dana u nedjelji događa se po nekoliko comedy večeri, a ja sam imao sreće (više nego prema zasluzi!) da upadnem na jednu od boljih – Comedy on the Corner.
I upravo tu se odmah osjetila razlika u reakciji na "I'm from…" između američke i kanadske publike. Oni znaju odakle sam. Nakon mog nastupa mi je prišlo nekoliko ljudi koji su ili prva generacija naših zemljaka ili su im deda i/ili baka iz naših krajeva. Iako mi je to pomalo ubilo "opening joke", bilo mi je drago da ih upoznam.
A onda – Toronto… Grad koji bukvalno raste iz dana u dan. U zemlji koju je recesija tek okrznula i koja ima stabilan bankarski sektor, sliva se jako puno instranog novca i to najčešće u – građevinarstvo.
Ogromni neboderi niču na sve strane i u samom centru grada i na periferiji, mijenjajući pejzaž gotovo do neprepoznatljivosti. CN Tower koji je nekada štrčao sam, uskoro će dobiti konkurenciju po visini.
Na sve strane su kranovi i dizalice, i samo po sebi se nameće pitanje – a ko sve to plaća? Odgovori idu ovih redosljedom: Kinezi, Arapi, Rusi, Indijci, a doskora tj. do sankcija i – Iranci! Investiraju tamo gdje misle da je sigurno. A ko će živjeti u svim tim silnim zgradama, čiji je rast doveo do ogromnog rasta cijena nekretnina…?
Ima ko. Zaista, za razliku od bilo kojeg drugog velikog grada na svijetu, ovdje čuti različite jezike izgovorene od strane ljudi svih nijansi boje kože, potpuno je normalna stvar.
Dok su u drugim takvim megapolisima imigranti poprilično (samo)ograničeni na svoje djelove grada, ovdje žive i kreću se posvuda. Da li se zbog toga bune "oni pravi" Kanađani?
Možda i bi, kada bi se takvima i osjećali. Naravno da i u ovoj zemlji postoje oni koji sebe smatraju čistokrvnim starosjediocima, ali je takvih toliko malo i razbacani su po ovim prostranstvima, da ne čine najvažniju društvenu grupu. Ova zemlja, a naročito Toronto, žive svoju raznolikost, sa sve dobrim i lošim stranama iste.
To se vidi i prema komičarima. U nekoliko nastupa koje sam imao u ovom gradu nagledao sam se njih svakakvih: jedini crnac u svom malom gradu u provinciji Alberta, HIV pozitivni gej koji je iz katoličanstva prešao u judaizam, latino koji to zaista i želi biti - ali mu to niko ne priznaje, mršavi i niski štreber koji izgleda kao psihopata koji samo što nije ubio prvog zgodnog muškarca (ili ženu!), gluva komičarka koja izgleda kao sex bomba…
Dok sam u Sijetlu dane provodio u društvu onih najboljih i najiskusnijih stand up komičara, ovdje sam se družio s onima koji su "običniji" i koji su negdje na sredini puta svoje karijere…
Ovakva sredina je izrodila svjetske komičarske zvijezde kao što su Džim Keri, Den Ekrojd, Lesli Nilsen, Džon Kendi, Martin Šort… ali, su svi oni odavde morali za Holivud.
I dan danas je Toronto manje-više odskočna daska za one talentiovane koji žele više. "Doći će tu kod nas i Izzard i Louis CK", ali samo kako bi u nekom malom klubu pred sto ljudi isprobali novi materijal ili pak rasprodali najveću dvoranu u gradu!", kaže Vojtek, moji dobri duh domaćin, ujedno i komičar. "Iako smo veliki, nismo toliko veliki!"
Balkanski komičar u Torontu – nikakva senzacija. Sva moja iskustva pred domaćom publikom i komičarima, bila su sjajna. Možda mi je upravo i najdraže bilo veče komičara-za-komičare (i par zbunjenih gostiju) u malom kafiću "Full of Beans", gdje se osjetio taj duh zajedništva zaljubljenika u ovaj žanr komedije.
Izvodile su se nove šale, improvizovalo i gotovo kod svih iskoristila prilika da se prije nastupa pozdravi kolegu iz inostansttva. Fini ljudi, ti Kanađani!
Nastupio sam i dva puta na večerima gdje je bilo više komičara nego publike, ali važno je da se radi. Što veći broj "utakmica u nogama" geslo je svakog ovdašnjeg komičara. Trebalo bi nekako tako biti i kod nas…
Zato sam iskoristio priliku da, kad sam već tu, za odraditi jedan (rasprodat, pa je bio još jedan!) nastup u prostoru pod imenom "Rakia Bar".
Iz imena naslućujete što je u ponudi, a vjerujte mi, kao dijete iz šljivarskog kraja, osjetio sam se posramljenim svojim neznanjem o varijacijama na temu – rakija! Kad uz to još dodate odlična hrvatska vina…
A naši ljudi? Ima nas sa svih strana i iz svih vremena dolaska od prošlog vijeka na ovamo… Ali, jasno odvojenih zajednica. Samo u pojedinačnim slučajevima će Srbi, Hrvati i Bošnjaci živjeti i raditi zajedno, ili se barem družiti.
Ne postoje nikakvi sukobi, ali ni neka pretjerana komunikacija. Grad je dovoljno velik, a iskustva iz zavičaja dovoljno loša. Naglašavam "dovoljno", jer su interpretacije naše balkanske realnosti, nerijetko puno gore među dijasporom. Ipak, tako je kako je.
Upravo zato, epizode poput koncerta "Tribute za Indexe", koji su više mjeseci pripremali i na kraju realizovali ljudi iz BiH i njihovi prijatelji, a na koji su došli i ostali iz regije, bio pravi i veliki uspjeh! U videu pogledajte i osjetite atmosferu…
U ovom videu, koji je kao i prethodna četiri, snimila Nokia PureView 808 - takođe ću iskoristiti priliku zahvaliti se i sponzoru ovog mog velikog putovanja, proizvođačima najbolje svježe tjestenine u ovom djelu svijeta! Hvala vam, Aurelia!
I da, na kraju, gradonačelnik Toronta, i inače ne previše popularan, dobio je otkaz (samo) zato što je tri hilade dolara gradskog budžeta preusmjerio prema malom fudbalskom timu čiji je vlasnik.
Tri hilade dolara, što je u našim parama nešto više od dvije hilade eura? Zamislite da se takvo nešto dogodi kod nas? Eh, gdje smo mi, a gdje je Kanada…
Galerija
Bonus video:
