Kokni, starosjedooci Londona, traže da njihov dijalekt bude priznat kao zvanični jezik tog grada čiji stanovnici govore 126 jezika.
Oldučili su da na svoj slučaj ukažu novinarima koji stižu pred Ljetnje olimpijske igre na kojima će se propagirati dvjestotinak zemalja, ali ne i londonski starosjedioci.
Tako su samostalno preduzeli akciju. Izvještače iz svijeta su doveli u svoj kraj, objasnili im svoju istoriju i ponudili svoja jela: jegulju u želeu i pitu od mesa.
Kokni su vjekovima ponosni stanovnici londonskog Ist enda i žele da osiguraju da svijet to sazna.
Po tradiciji, Kokni je svako "ko je rođen u dometu zvuka zvona crkve Sent Meri le Bou u srcu srednjevjekovnog Londona".
Lingvista sa londonskog univerziteta, Sju Foks kaže da ime dolazi od srednjeengleske riječi za "pijetlovo jaje", što predstavlja "malu, stvar nakaznog oblika... nekoga ko se ne uklapa u društvo".
Neka vrsta neprilagođenosti uvijek je bila karakteristika koknijevskog karaktera.
Kokni govore specifičnim akcentom, koji obilježavaju produženi vokali, nečujno "h" i grleni prekidi, i koriste poseban oblik rimovanog slenga.
Koknijevska tradicija cvjetala je u tijesno povezanim zajednicama londonskog Ist enda, ali ta oblast se promijenila od Drugog svetskograta, kada su hiljade kuća uništene i hiljade ljudi umrle u njemačkom bombardovanju.
Poslije rata, mnogi stanovnici Ist enda odselili su. Ta oblast je postala magnet za pridošlice, zbog njene blzine gradskim dokovima.
Današnji Ist end je klasičan kulturni mozaik, gdje se tradicionalni pabovi nalaze uz halal restorane (meso pripremljeno na muslimanski način), umjetničke galerije i štandove sa voćem i povrćem. On je takođe magnet za mlade.
Bonus video:
