Tokom par kratkih godina 70-ih niko nije radio tako sirov fank kao Beti Dejvis, koja je svojim hrapavim glasom otvoreno pjevala o seksu po njenim uslovima, praćena bendom koji je svirao muziku koju je ona napisala, sa karakterističnom afro frizurom i futurističkom, šarenom i sjajnom odjećom. Velika izdavačka kuća Island 1975. objavila na nacionalnom nivou njen treći album „Nasty Gal“, ali je je mejnstrim radio nije prihvatio. Island je prekinuo saradnju i ubrzo nakon toga Beti Dejvis je nestala sa radara javnosti.
Decenije su prošle, a njen glas vratio se tek sada, glas koji doduše ne pjeva, nego priča u novom dokumentarnom filmu „Betty: They Say I’m Different“ koji će premijeru imati u teatru „Bili Holidej“ u Bruklinu ove srijede. Film prikazuje djelove jedinog poznatog koncertnog snimka Dejvisove kada je nastupala 1976. na francuskom rok festivalu. Današnja gospođa Dejvis prikazana je uglavnom otpozadi, njen glas čuje se kao glas naratora u filmu.
Nakon višegodišnjih razgovora ona je pristala da učestvuje u pomenutom filmu reditelja Fila Koksa.
„Shvatila sam da bi bilo bolje da obrade tu priču dok sam živa, nego kad bude mrtva“, objasnila je ona za „New York Times“.
Beti Dejvis ima dugogodišnje fanove još iz 70-ih, ali i one nove koji su je otkrili kroz reizdanja i preko hip hop semplova. Ona je predstavljala verbalno šokantnu i muzički hrabru umjetnicu, koja je imala seksualno eksplicitne tekstove mnogo prije današnje ere kada je to obično.
„Ja sam pjevala o ljubavi, zaista. I o svim nivoima ljubavi, a to uključuje i seksualnost. Kad sam ja pisala o tome, niko nije to radio, a sad svi pišu o tome, to je kao neki kliše“, priča pjevačica iz svog doma u Pitsburgu.
Ona se tokom ranih 60-ih, kad je imala 17 godina, preselila u Njujork gdje je počela da radi kao model i menadžerka kluba. Tamo je otkrila noćni život ovogo grada i upoznala figure kao što su Endi Vorhol, Erik Klepton i Džimi Hendriks. Zapala je za oko legendarnom Majlsu Dejvisu, kojeg je upoznala na plesu, da bi se udala za njega 1968. i razvela poslije samo jedne, ali vrlo turbulentne i nasilne godine.
„Svakim danom koji sam provela sa njim teškom mukom sam zarađivala prezime Dejvis“, kaže ona u filmu.
Njeno lice našlo se na naslovnici albuma „Filles de Kilimanjaro“ Majlsa Dejvisa, koji je 1969. producirao Betina snimanja sa bendom koji su činili muzičari kao što su Herbi Henkok i Vejn Šorter i ritam sekcija Džimija Hendriksa. Nakon razvoda Beti je iskoristila poznanstva sa najboljim muzičarima tada kako bi izgradila solo karijeru, pa će bubnjar grupe Sly and the Family Stone Greg Eriko producirati njen debi album iz 1973. koji nosi ime Beti Dejvis. Ohrabrena podrškom Majlsa Dejvisa, koji ju je uvjerio da ima sve potrebne vještine, naredna dva albuma je sama producirala.
„Nikad se nisam smatrala sjajnom pjevačicom. Mislim da su Čaka Kan i Areta Frenklin bile sjajne pjevačice. Ali ja sam mogla da se povežem sa ambijentom pjesme, mogla sam da projektujem svoja osjećanja i riječi kroz muziku“, prisjeća se Beti.
Ona bi često snimala svoje ideje na kasetofon, a zatim puštala to bendu kako bi im pokazala što da sviraju. Ističe da se nikada nije dovodilo u pitanje ko je glavni.
„Nikad nisam imala neke žensko-muške situacije. Svi su lijepo sarađivali, nisam imala nikakvih problema sa muzičarima. Ali sam svjesna da su moji nastupi izazivali jake reakcije. Izazivala sam napetost muškaraca, ali žene su me uvijek sjajno prihvatale“, prisjeća se pjevačica.
Ipak, pitanje novinara da li je pokazivala feministički stav je ismijala.
„Kako bih mogla da mislim na feminizam sa pjesmama koje sam pisala? Nisam tada mislila da žene imaju ikakvu moć. Imale smo moć u krevetu, ali nismo imale političku moć“, smatra ona.
Album „Nasty Gal“ trebalo je da označi njen proboj u mejnstrim 1975, ali je bio previše radikalan za svoje doba. Ona je snimila i sljedeći album, ali je Island odustao od izdavanja.
„Kad mi je rečeno da je gotov, ja sam to samo prihvatila. I niko drugi mi nije pokucao na vrata“, priča Beti.
Nakon smrti njenog oca 1980. potpuno se povukla iz javne sfere.
„Muzika mi više nije bila bitna, jer sam se osjećala kao da sam izgubila dio sebe. Bila sam očajna“, priznaje ona, mada dodaje da je tokom 80-ih provela godinu dana u Japanu, gdje je povremeno nastupala sa jednim lokalnim bendom i pronašla duhovno otkrovenje kada je upoznala monahe sa planine Fudži.
Njena muzika ipak nije zaboravljena, početkom milenijuma njeni albumi su reizdati, a njen uticaj se proteže na generacije muzičara - od Princa i Rika Džejmsa do Erike Badu i Žanel Mone. Beti ipak isključuje bilo kakvu mogućnost vraćanja na binu.
„Kako stariš, tvoj izgled se mijenja. Ja ne želim da pokvarim sliku koju ljudi imaju o meni. Želim da ih ostavim sa tim“, ističe ona.
Bonus video:
