Malo koje dijete, bar muško, impresionirano raznim crtanim i igranim filmovima, od Konana do Kamelota, video igrama, nije željelo da se bar ponekad nađe u svjetlucavom viteškom oklopu, zamahne mačem i ubije aždaju kako bi spasao princezu ili svoje selo.
Od malih nogu mnogi su se igrali tako, mačevi su bili od drveta, ali ostatak opreme stvarala je imaginacija, budući da nije lako ni nešto približno slično napraviti. Luka Vušurović, 20-godišnji Podgoričanin, nije odustao od ove fantazije kad je odrastao, već ju je pretvorio u stvarnost. On je postao oklopar, opredijelio se za zanimanje za koje je vjerovatno većina mislila da je nestalo sa ovih prostora prije više vjekova. Slučajni prolaznik mogao je pomisliti da se nekako vratio kroz vrijeme, kao u popularnom francuskom filmu “Posjetioci”, ako je prolazio kraj ruševina nekadašnje Duklje i vidio viteza u punom oklopu. Ali ne, bio je to Vušurović, koji je svoj talenat predstavljao u okviru projekta Centra za afirmaciju i razvoj mladih. Od kacige normanskog tipa, preko lamelarnog oklopa prvenstveno pravljenog za konjanike, do “suza” štita i metalnih ploča na nogama i jatagana u rukama, student UDG-a sav je bio prekriven djelima njegovih ruku.
“Oklopi, Srednji vijek, vitezovi i ostale stvari koje nas asociraju na, pogrešno zvano, Mračno doba privlačili su me upravo svojim misticizmom, kao i ruševinama i pričama iz tog perioda. To je vremenom učinilo svoje i navelo me da još dublje i posvećenije istražim i približim sebi to razdoblje naše istorije. Budući da su me mnogi dokumentarci posebno zainteresovali za način na koji su vođeni ratovi kroz istoriju, uskoro sam se počeo pitati zbog čega su i zašto baš tako pravljeni oklopi koji su toliko dugo bili korišćeni. Tada sam saznao da o oklopima ne moram učiti isključivo iz knjiga i dokumentaraca, već da je to moguće i praksom, tj. izradom oklopa na način na koji se to radilo od vajkada”, počinje Luka priču za Magazin.
Od velikog značaja bio je njegov boravak u Sjedinjenim Američkim Državama. “Tamo sam često sa mojim host-ocem radio na raznim projektima, od drveta, metala i sl. U jednom trenutku je odlučio, budući da je prepoznao moju ljubav i interesovanje prema Srednjem vijeku, napraviti kacigu poput one kakva je bila nošena od 9. do 13. vijeka. Tada sam uvidio da mogu u potpunosti predstaviti izgled jednog ratnika Srednjeg vijeka što sam po povratku u Crnu Goru i učinio. Shvatio sam da je to hobi iz snova i da je to, u neku ruku, vremenska mašina koja me vodi u Srednji vijek”, objasnio je Vušurović.
Budući da, bar koliko je njemu poznato, u Crnoj Gori nema ljudi koji se bave ovim zanatom, mladi Podgoričanin nije imao od koga da nauči iz prve ruke. Postao je ekspert u svom poslu potpuno samouk, konsultujući internet, na kojem se danas, na njegovu sreću, može naučiti gotovo bilo što.
“Srećom, oklopara ima širom svijeta i mnogi od njih, uprkos svom staromodnom zanimanju, idu u korak sa vremenom i svoje znanje, talenat i proizvode dijele sa svijetom putem društvenih mreža poput Instagrama, Pinteresta, ali i najkorisnijem od njih u ovom slučaju Jutjuba. Manuskripti, crteži, kipovi i umjetnost Srednjeg vijeka pružili su teorijsku osnovu, dok su oklopari današnjice omogućili praktično sprovođenje te iste teorije. Ubrzo sam počeo da pratim rad tih oklopara, entuzijasta za istoriju i Srednji vijek, poput Lindybeigea, Metatrona, Shadiversitya, Andreja Galevskog i Knyght Erranta koji su bacali svjetlo istine na popularne predrasude, mitove i slike tog doba”, dodaje on.
Tako je okloparstvom ozbiljno počeo da se bavi prije četiri godine, kada je započeo izradu svog prvog, lamelarnog oklopa, ali priznaje da nema vremena da mu bude konstantno posvećen, jer mu je okloparstvo hobi. Da osim velike želje posjeduje i talenat za ovaj posao pokazuje i to što je osnove naučio brzo, ali Vušurović mudro ističe da učenje zapravo nikad ne prestaje i da je za stvaranje oklopa potrebno znati baviti se i nekim drugim zanatima. “Takođe, u okloparstvu, barem po mom mišljenju, ne postoje opšte osnove već one zavise od vrste oklopa, perioda iz kojeg potiče oklop i tako neki oklop zahtijeva osnove šivenja, saračkog zanata, kovanja, dok drugi zahtijevaju samo strpljenje i volju”, ističe on.
S obzirom na ovo njegovo nesvakidašnje interesovanje, ne čudi što je Vušurović veliki ljubitelj trilogije “Gospodar prstenova”, i to ne samo filmova, već i originalnih Tolkinovih knjiga, čiji stil pisanja posebno hvali. Osim toga, kao velika inspiracija su mu poslužile i video igre “Total War” i “Mount and Blade”. I naravno istorija.
“Umnogome me privukao način razmišljanja tadašnjih ljudi sa ciljem prevazilaženja problema i zadovoljenjem raznih ljudskih potreba i sve to sa oskudicom mnogih stvari koje mi danas smatramo suštinskim za ljudski život. Jedna od tih jeste i način na koji su pokušavali da se zaštite od svojih protivnika ili da iste usmrte. Praćenjem razvoja oklopa kroz vjekove mogu se uočiti konstantan napredak i prilagođavanje kako nosiocu, tako i oružju koje se isto tako razvijalo sa ciljem prevazilaženja prepreke koju su oklopi predstavljali. Tako možemo uočiti promjene u obliku oklopa, strukturi, materijala, svrsi određenih djelova oklopa, i bezbroj drugih, na prvi pogled, neznatnih promjena koje su nekome sačuvale glavu. Kao što ste do sada mogli i primijetiti, velik sam ljubitelj istorije, a samim tim i svega što sa istom ima dodirnih tačaka bilo to romani, filmovi, video igrice i slično”, kaže mladi oklopar.
Širom svijeta fanatični zaljubljenici u istoriju i Srednji vijek okupljaju se sa svih meridijana, upravo u oklopima kakve Luka pravi, kako bi rekreirali slavne bitke poput onih na Hejstingsu, Azenkuru, Vizbiju, a prirodno, Vušurović bi volio da jednom učestvuje u takvom događaju i siguran je da bi nešto slično, da se održi u Crnoj Gori, privuklo veliki broj ljudi.
“Tu se okupljajune samo ljubitelji istorije i Srednjeg vijeka, oklopari i istoričari, već i ljudi potpuno nevezanih profesija isključivo zbog zabave. Zamislite da se sjutra rekreira bitka na Tuđemilu, poprilično sam siguran da bi se mnogo ljudi okupilo i uživalo u takvom događaju. Nažalost nikad nijesam imao priliku da učestvujem, ali imam želju da i to probam i nađem se u zidu od štitova i osjetim adrenalin bitke”, priča on.
Mada mu je to hobi, Vušurović tvrdi da se od okloparstva itekako može zarađivati na život, ali ne na našim prostorima, gdje je interesovanje za takve stvari malo.
“Sa razvojem Međunarodne federacije srednjovjekovne borbe (IMCF), kao i manifestacije Bitka macija, okloparstvo se razvija mnogo brže, budući da se reprezentacije sa do 21 borcem sukobljavaju oklopljene od glave do pete, zbog toga što zahtijeva nove oklope, popravke, održavanje oklopa i slično. U zavisnosti od tipa oklopa, cijene mogu varirati i neki mogu vrijedjeti pravo bogatstvo. Uzmimo za primjer upravo oklope kakvi su korišteni na takmičenju Bitka nacija. Imajući u vidu da je prioritet bezbjednost boraca, ti oklopi moraju biti u skladu sa standardima IMCF-a, a to znači da moraju biti od jakog, ali fleksibilnog čelika, debljine koja pruža najviše zaštite, a najmanje uskraćuje pokrete nosioca. Kada znamo ovo, možemo uočiti na koliko detalja mora obratiti pažnju jedan oklopar pri izradi oklopa, koji zbog svega toga vrijedi minimum 1000 dolara, a ponekad i po nekoliko hiljada”, otkriva Podgoričanin. On se nada da će u Crnoj Gori uskoro naći kolege, kao u regionu gdje ih, koliko je njemu poznato, nema osim u Srbiji.
“Sa razvojem pomenutih manifestacija i njihovim širenje
m na Balkan (Bitka nacija se već održala u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji) vjerujem da će bar malo života biti vraćeno u ovaj stari zanat i na našim prostorima”, nada se on. Njegova porodica i najbliži prijatelji potpuno ga podržavaju i razumiju njegovu ljubav prema ovom hobiju, za razliku od nekih koji nisu bili toliko oduševljeni. “Bilo je i ljudi koji su smatrali da je ovo beskorisno, dosadno, za malu djecu, zastarjelo, bilo je onih koji su htjeli da znaju više, a i onih koji su bili apsolutno oduševljeni. Sve to zavisi od ličnosti, neko je otvoreniji prema rijetkim pojavama, neko ne želi da zna više, kao što znate svi smo različiti i nikoga ne bi trebalo zbog toga osuđivati”, uz puno razumijevanja priča mladi oklopar. Želja mu je u skorijoj budućnosti da radi oklope za serije, filmove i predstave, a nada se da će i što više oklopa dodati svojoj kolekciji koja nije velika upravo zbog komplikovane izrade, mada po Lukinim riječima mnogi to previđaju i misle da ima na desetine oklopa.
“Do sada sam napravio tri oklopa (dva verižna i jedan lamelarni), ali će se to uskoro promijeniti jer sada, imajući u vidu situaciju u svijetu, imam više vremena da se posvetim i planiram da napravim još jedan verižni oklop i jedan krljuštni. Lamelarni oklop mi je ubjedljivo najzanimljiviji, jer se mnogo lakše pravi, a pruža mnogo mogućnosti za dekoracije i uljepšavanje. Doduše ovo je bio moj prvi oklop i mnoge stvari sam naučio u toku izrade. Svoje oklope nijesam planirao da prodajem, međutim ako se ukaže prilika rado bih iznajmljivao svoje oklope, dok izrada oklopa po narudžbi još uvijek nije nešto o čemu sam razmišljao, ali ni to nije nemoguće”, kaže on.
I dok je u mogućnosti da sebi napravi cijeli oklop i “pretvori” se u srednjovjekovnog viteza, jedino što mu nedostaje je izrada mačeva, kojom se bavi jer niti ima uslova niti znanja kada je u pitanju kovanje, ali se nada da će i to naučiti.
“Budući da za moj talenat i zanat do skoro nije znao niko osim užeg kruga porodice i prijatelja, nijesam imao ni priliku da svoj rad negdje izložim, ali zahvaljujući Centru za afirmaciju i razvij mladih i njihovoj inicijativi Mladi talenti kroz serijal „Mojih 5 minuta“ imao sam priliku pokazati ljudima kako su izgledale vojske na Balkanu, istoriju oklopa i mnoge druge stvari koje ovdje nijesu poznate”, priča 20-godišnjak koji ima još jednu strast pored okloparstva - crtanje i slikanje.
Vušurović kaže da je bio u prilici da izlaže svoje radove nekoliko puta u školi, a jednom i na takmičenju dok je boravio u Americi, gdje je osvojio prvo mjesto u kategoriji pastela. Ljubitelj je i nekih, kod nas ne toliko popularnih sportova, koji su opet donekle vezani za njegovu ljubav prema vitezovima. “Bavim se konjičkim sportom već šest godina. To predstavlja spoj fizičke aktivnosti i moje ljubavi prema prirodi i životinjama. Već dugo se bavim i streličarstvom, mada sam samouk, ali je to takođe jedan od proizvoda mog interesovanja za drevno oružje i ratovanje”, otkriva student druge godine Humanističkih studija na smjeru međunarodni odnosi i diplomatija.
Lekcija o tipovima oklopa
Vušurović kaže da izrada oklopa umnogome zavisi od tipa, a njih je mnogo i on je probao da objasni kakvi sve postoje i po čemu se razlikuju.
“Na primjer imamo lamelarni, verižni, krljuštni, kombinacija metalnih pločica i lanaca, oklopi od velikih metalnih ploča oblikovanih tako da pružaju najviše zaštite, ali i mnogi drugi. Budući da je meni najinteresantniji period do 12. vijeka, tj. period kada je Duklja bila na vrhuncu moći pod Bodinom, govoriću o verižnom, lamelarnom i krljuštnom tipu oklopa koji su se i koristili na ovim prostorima. Verižni oklop ili verižnjača, ponegdje i lančara, je tip oklopa koji se prvi put pojavljuje kod drevnih Kelta odakle ga preuzima Rimsko carstvo i odakle se dalje širi cijelom Evropom. Ovaj tip oklopa sačinjen je od malih metalnih prstenova koji su međusobno spojeni vezovima - 1 u 4 ili 1 u 6 tako da stvaraju nešto poput metalne košulje, koja je fleksibilna i ne ograničava kretanje ratnika, a istovremeno pruža vrhunsku zaštitu protiv posjekotina, zbog čega se koristi čak i dan-danas, na primjer kod ronilaca sa ajkulama koji nose odijelo slično verižnom oklopu.
Verižni oklopi nijesu bili dostupni svima, iako filmovi i serije prikazuju vojske u potpunosti opremljene ovim oklopom, već su bili dostupni isključivo onim imućnim i plemićima. Izrada ovog oklopa je duga i zahtijeva mnogo strpljenja, izrada jednog može trajati i do tri mjeseca. Lamelarni oklop je tip oklopa koji se najčešće koristio među konjanicima upravo zbog načina na koji je napravljen. Pravi se od mnogo malih pločica spojenih međusobno kanapom, kožom, svilom i sličnim materijalima na taj način da se pločice preklapaju nagore tako da svi napadi koji dolaze sa niže visine budu odbijeni u stranu i sačuvaju ratnika od povreda ili smrti. Ovaj oklop je, za razliku od verižnog, bio mnogo lakši za izraditi, zahtijevao je manje vremena i mnogo se lakše popravljao dok je istovremeno pružao skoro pa jednako zaštite. Mnogo je bolje funkcionisao protiv tupog oružja poput maljeva, buzdovana, ratnih čekića, toljaga i slično, kao i protiv probijajućih napada koje bi mogla proizvesti koplja, strijele i drugo oštro oružje. Lamelarni oklop je bio veoma popularan među Slovenima, nomadskim narodima azijskih stepa poput Mongola, kao i među Kumanima, Kipčacima, Mađarima, kao i narodima na Bliskom istoku poput Sirijaca, Iranaca i drugim.
Krljuštni oklop je kao što mu ime i kaže, oklop koji je napravljen da bude nalik krljušti gmizavaca ili riba. Za razliku od lamelarnog, pločice se nijesu vezivale jedne za drugu već su se ušivale u podlogu od vune, lana, svile i sličnih tekstila. Takođe su se umjesto nagore, pločice preklapale nadolje tako da su napadi sa visine bili uzaludni međutim, budući da su pločice praktično visile, svi napadi odozdo predstavljali su veliku opasnost po nosioca što je ujedno bio i razlog opadanja popularnosti ovakvog tipa oklopa. To, doduše, ne važi za sve, u Kijevskoj Rusiji i kasnijim kraljevstvima na tim prostorima se razvio poseban tip krljuštnog oklopa koji je nitnama u sredini pločice sprečavao prolazak oštrice ispod pločica, a ista tehnika primijenjena je još u Rimskom carstvu”, ispričao je Vušurović.
Bonus video:
