Mirela Borović: Džidža i ja imamo isti kolorit

U Kini broševi predstavljaju vječnu ljubav, u Japanu su simbol apsolutne ženstvenosti, a Indijanci kažu da broševi šapuću najdublje želje leptirima, koji će osigurati da se one i ostvare

14815 pregleda 112 reakcija 2 komentar(a)
Borović, Foto: Privatna arhiva
Borović, Foto: Privatna arhiva

Za sve modne sladokusce detalji su “tačka na i”. Nakit je odavno postao obavezan dio outfita koji upotpunjuje odjevnu kombinaciju, a sve više je onih koji se odlučuju da detalj koji je je osvježiti bude broš.

U Kini broševi predstavljaju vječnu ljubav, u Japanu su simbol apsolutne ženstvenosti, a Indijanci kažu da broševi šapuću najdublje želje leptirima, koji će osigurati da se one i ostvare. Broševi su do 50-ih godina prošlog vijeka bili obavezan detalj koji je krasio nošnje, ali i balske haljine, međutim dolaskom hipi pokrete ovaj nakit je proglašen za “modni detalj za starije dame”. Ipak, broševe je obožavala Koko Šanel, no i danas ima onih koji se rado odlučuju za ovaj modni detalj. Među poznatim ličnostima koja najviše voli broševe, svakako je i Medlin Olbrajt koja je prije deset godina predstavila svoju kolekciju od 200 komada. Ipak, broševi više ne krase samo revere majki i baka, u posljednje vrijeme sve je više mladih djevojaka koje se odlučuju za ovaj modni detalj. Porast popularnosti broševa na tržištu iskoristila je i Mirela Borović, čiji je brend “Džidža” došao do izražaja na tržištu i to zahvajujući brošu na kojem je lutkica. O tome kako je došla na ideju da svoj stalni posao zubnog tehničara zamijenim ručnim radom, za “Magazin” priča:

“Bila mi je potrebna promjena. Željela sam da radim nešto što volim i što će više biti hobi, nego ozbiljan posao. Upisala sam kurs šivenja i ponovo sjela za šivaću mašinu. Pravila sam ukrasne jastuke, kupatilske stazice, torbe... jednom riječju eksperimentisala. Kada se u mojoj radionici rodila džidža, reakcije su me prijatno iznenadile i logičan slijed je bilo otvaranje profila na Fejsbuku i Instagramu”, priča Borovićeva kako je nastao njen brend “Džidža”.

Ona radi ogrlice, rajfove, međutim, broševi su nešto što je brend “Džidža” izdvojilo od ostalih žena koje se bave na sličan način ručnim radom. Male lutkice koje na broševima osvojile su tržište.

“Nije to moja ideja. Na internetu sam naišla na ogrlicu, koja je na privjesku imala ženu i mnogo mi se to svidjelo kao koncept. Malo sam iskombinovala tu ideju, prebacila tu ženu sa privjeska na broš, napravila je od drugih materijala i dobila originalan izgled. Zašto žena? Dovoljno je da malo prošetate po gradu i primijetićete da je svaka žena koju vidite, posebna na neki način. A onda sretnete te iste žene poslije mjesec dana i primijetićete da nijedna više nije ista, ali je i dalje posebna. Svaka je unikat, koji se stalno mijenja”, smatra Borovićeva.

Njene žene sa broševa uvijek su veselih boja i zrače nekom pozitivnom energijom, a sagovornica “Magazina” priznaje da nije teško uklopiti boje da to ipak ukusno izgleda.

“Nije mi nimalo teško da uklopim boje, jer je to izraz mene, onakva kakva sam. To je jednostavno stvar ukusa. Sa nekim ženama imam sličan ukus, pa se njima sviđaju moje džidže. Sa druge strane, sigurno ima mnogo i onih kojima se moje džidže ne dopadaju, što je stvar ukusa i to je normalno. Meni je veoma drago da ima mnogo žena kojima se dopada moj rad, što me ohrabruje da nastavim da radim ono što volim”, kaže Borović.

Žene na broševima (Džidže) na sebi imaju i neke neobične kreacije i kombinacije, a na pitanje da li je to nešto što bi i sama možda voljela da imaš u svom ormaru, Borović odgovara:

“Džidža i ja imamo isti kolorit, ali je stil različit. Ona je osmišljena kao jedna fina damica, koja će svojim prisustvom da uljepša komad garderobe na koji je zakačena, a samim tim i opšti utisak. Neke njene kombinacije su ‘nosive’ i za moj stil oblačenja, pa ne bih imala ništa protiv da se nađu i u mom plakaru. Ali generalno, ne vodim računa o tome, već mi je bitno da može da se uklopi u garderobu drugih stilova”.

Jedno vrijeme, kad su u pitanju broševi ručno napravljeni, tržište su preplavili oni ukrašeni raznim kamenčićima - cirkonima, poludragim kamenjem... No, džidže su ipak drugačije. Ipak kako bi odgovorila na sve zahtjeve tržišta, Mirela radi i broševe sa kamenčićima iako su oni sa ženama ipak mnogo traženiji.

“Volim da isprobavam nove i meni interesantne stvari. Ne bježim od takvih ukrasa, samo zato što ih neko drugi radi ili što želim po svaku cijenu da budem drugačija od drugih. Jednostavno, džidža je najtraženija, tako da nemam vremena za druge stvari. Mada, moram priznati da ponekad nemam vremena ni za džidžu”, kroz smijeh priznaje Borovićeva.

Spretnim Mirelinim rukama treba oko sat i po u prosjeku da napravi jednu džidžu, no ima i onih broševa za koje joj treba više vremena. Mušterija koja poželi džidžu takođe može uticati na to kako će broš da izgleda.

“Kupac ima slobodu da predloži svoju kombinaciju, što se često i dešava. Uglavnom su zahtjevi takvi, da mi ne predstavljaju problem, što se tiče izrade. Ima i specifičnih želja, za koje je potrebno mnogo više vremena. Vrlo su tražene džidže sa dodacima, a dodataka ima raznih varijanti. To su često kućni ljubimci, oblaci, sunce, srce, talasi... sve što kupcu padne na pamet”, otkriva Borovićeva.

Kada radim po svojoj zamisli ili po nečijoj narudžbini, džidža je unikat, pa brzo pronađe svoju vlasnicu.

“S obzirom na to da su slike te unikatne džidže dostupne na društvenim mrežama, često se desi da se traži određena, već prodata džidža. Naravno da izađem kupcima u susret i ponovim istu kombinaciju, ali uvijek promijenim neki sitni detalj - perlice, kaiš... Nije mi izazovno da ponavljam iste modele i to izbjegavam da radim, jer ljepota ručnog rada je u stvaranju nečega novog”, smatra Borović.

To što njene džidže vole žene daje joj vjetar u leđa, no Mirela i sama ima kolekciju svojih lutkica broševa.

“Broj džidža koje zadržim za sebe stalno varira. To zavisi od odjevnih kombinacija, a najviše od moje ćerkice koja voli da ih poklanja svojim drugaricama. Obično joj se najviše sviđaju džidže koje mama nosi”, kroz smijeh priznaje Borovićeva.

“Mnogo kupaca mi se javi tek kada vide džidžu uživo, u akciji. Zanimljiva situacija se desila kada sam prodala nekoliko džidža jednoj našoj zemljakinji iz Beča. Poslije nekoliko dana su počele da mi stižu poruke na njemačkom jeziku od njenih prijateljica, koje su vidjele džidže na njoj”, pohvalila se Mirela.

Osnovna namjena broša koji je, u stvari, ukrasna igla bila je da zakopča žensku hajinu. Obično su ih pravile kujundžije i prodavali u svojim raionicama. Odavno više ne služe toj svrsi, jedno vrijeme bili su neizostavni modni detalj, no to se sredinom prošlog vijeka promijenilo. Njene džidže se ipak traže, no bez obzira na to, Mirela ne vjeruje da ukrasi iz njene radionice mogu da mu vrate popularnost koju je nekad imao.

“Broševi zaista jesu divan ukras i Džidžini broševi jesu jedinstveni i imaju neku posebnu energiju, ali to nije dovoljno. Ovo čime se bavim je, ipak, samo ručni rad. Veoma mali broj džidža se može pojaviti na tržištu i to je ograničavajući faktor, kojeg moram uvijek biti svjesna. Da bi se vratila popularnost brošu, koju je nekada imao, mora ih biti u ponudi, a to ne zavisi od Džidže, već od trendsetera modne industrije”, iskrena je ona.

Mirela ima Instagram i Fejsbuk stranice na kojima se mogu vidjeti džidže, ali se njeni broševi prodaju u Kreativnoj zoni. Učestvovala je i na sajmovima rukotvorina.

“Učestvovala sam na sajmovima u Podgorici i Porto Montenegru i nisam se proslavila (smijeh). Ovim poslom se bavim u vremenu epidemije korone i nisam mogla steći pravu sliku predstavljanja na sajmovima u normalnim uslovima. Svakako da je najbolji način, pojavljivanje u mejnstrim medijima, ali sve veći uticaj imaju i društvene mreže, koje su moj favorit. Prednost društvenih mreža je brza povratna informacija i prisnija komunikacija”, smatra Borovićeva.

Unikatni modeli, pa čak i kad je riječ o broševima najčešće imaju i jače cijene. O tome koliko se uopšte cijeni ručni rad i nečija kreativnost, Mirela kaže:

“Ljudi i žene koji se bave ručnim radom unesu mnogo truda, vremena i strpljenja u izradu svog proizvoda, a onda se nađu na malom tržištu, slabe platežne moći. Ćorsokak. Tržište sa takvim karakteristikama obara cijenu i na neki način demotiviše kreativne ljude da izraze svoju kreativnost”, zaključila je Borovićeva.

Džidža torbe imaju potencijal

Mirela je svoju kreativnost pokazala i krzo torbe ručno rađene koje je pravila od teksasa. Iako je bio u pitanju komad koji se mogao iskoristiti i nositi svaki dan. za torbama brenda “Džidža” ne vlada toliko intereosvanje kao za lutkicama broševima.

“Džidže su ih potisnule u drugi plan, ali vjerujem da će i one dočekati svojih pet minuta. Džidža torbe imaju potencijal, zanimljive su, neobičnog dizajna i kombinacija različitih materijala. One su u punom smislu riječi unikatne, jer se ne mogu ponoviti na zahtjev kupca”, ponosna je Borović.

Bonus video: