Stambeno naselje Fugeraj sa kućama obraslim zimzelenom i komotnim trgovima jedno je od najvećih atrakcija u njemačkom Augzburgu. Ali, živopisno naselje u srcu bavarskog grada je mnogo više od toga: to je veliki socijalni projekat koji već pet vjekova godina u 67 kuća sa 142 stana pruža krov nad glavom za oko 150 siromašnih ljudi. Još 80 ljudi je na listi čekanja.
Ko ovdje želi da živi mora da ispunjava par uslova. Njih je 1521. utvrdio bogati trgovac Jakob Fuger iz Augzburga.
U "kućama za siromašne“ smještani su nadničari ili zanatlije koji su malo zarađivali. Oni su morali biti časni i truditi se oko zaposlenja. Prosjaci nisu imali nikakve šanse – za njih su, smatrao je Jakob Fuger, nadležni grad i crkva. Osim toga, stanari su morali da potiču iz Augzburga, da budu katolici i da se triput dnevno mole za spas duše trgovca Fugera.
Zauzvrat je od stanara zahtijevao godišnju stanarinu od jednog rajnskog guldena – to je odgovaralo otprilike sedmičnoj plati jednog zanatlije. Što se tiče iznosa stanarine, ništa se nije promijenilo već 500 godina. Danas se jednom godišnje mora platiti simboličnih 88 centi. I dalje svi stanari moraju biti katolici – a da li se stvarno triput dnevno mole za dušu osnivača naselja, to je teško provjeriti.
Stanari danas
Noel Gvobadia (27) živi u Fugerovom naselju od tinejdžerskih dana. Njegova samohrana majka se s njim i njegovim mlađim bratom doselila u Fugeraj jer nije mogla da zaradi dovoljno za izdržavanje djece i sebe.
„Većina ljudi koji su ovdje živjeli bili su prilično stari“, prisjeća se Gvobadia. „Brinuo sam kako će to izgledati. Tim prije što smo bili prva porodica migrantskih korijena u naselju.“
Ali, njegovi strahovi su bili neopravdani. Osnovni koncept naselja podstiče dobrosusjedske odnose. „Mora se samo međusobno razgovarati“, kaže Noel Gvobadia. „Svi smo sjedeli u vrtu pivnice, onda jedan drugome pomogne recimo kod podešavanja televizora – i nakon kratkog vremena kao da je čovjek stekao novu porodicu.“
Babe i djedovi iz naselja već odavno su postali dobri prijatelji s kojima zbija šale, popije pivo i od kojih se čuje poneki dobar savjet. Kad se Noel s 20 godina odselio iz majčinog stana, ostao je vjeran naselju. Sad tamo ima mali apartman samo za sebe.
"To me oslobodilo velikoga straha od potrage za stanom na tržištu“, kaže on. „Zahvaljujući niskoj stanarini, od ono malo novca što sam zarađivao za vrijeme strukovnog obrazovanja mogao sam dobro da živim, i potpuno se koncentrišem na planove za budućnost.“
Važan osjećaj zajedništva
Ilona Barber (71) već šest godina živi u naselju. Ona se prijavila jer njena mala penzija nije bila dovoljna za pokrivanje troškova. „Na Badnje veče sam dobila vijest da ću ovdje dobiti stan“, priča ona. „To je za mene bio božićni poklon.“
Od tada ona s dva psa, dvije mačke i šest ptica živi na 55 kvadratnih metara – i već odavno je važan oslonac u naselju.
Ako nije upravo angažovana da od turista na ulazu u Fugeraj naplaćuje naknadu za posjetu naselju – što je jedan od izvora prihoda socijalnog naselja – onda za susjede obavlja neke male poslove ili ide na ćaskanje ili gledanje filmova koje organizuju stanari. „Cijenim solidarnost, zajedništvo koje ovdje vlada“, kaže ona. „I naravno činjenicu da ne moram da razmišljam o svakom feningu koji trošim.“
Za stanovnike se brinu dvije socijalne radnice. Doris Hercog je odgovorna za provjeru zahtjeva za stanovanjem u naselju, za posredovanje u slučaju spora između susjeda, a pomaže i u rješavanju problema s birokratijom. „Kontaktiram zdravstvena osiguranja i bolnice, često stanare pratim kad moraju u neku državnu ustanovu ili kad je potrebno obezbijediti osnovnu socijalnu pomoć“, kaže ona.
Zauzvrat se očekuje da se stanari naselja sami angažuju gdje je potrebno – na radovima u vrtu ili ako je potreban noćni čuvar. Jer, svakoga dana tačno u 22 sata zaključavaju se ulazna vrata „sela u gradu“. Svaki stanar koji nakon toga želi da uđe u naselje, mora noćnom čuvaru da plati 50 centi.
Pogled u budućnost
Jakob Fuger je povelju o osnivanju naselja potpisa u avgustu 1521. Za ono vrijeme je bilo neobično što siromašnima hoće da pomogne veletrgovac, koji je bogatstvo stekao prije svega vađenjem ruda. U to vrijeme su djeca siromašnih roditelja oduzimana, a roditelji slati u radni logor. Odatle najčešće nije bilo povratka.
„Jakob Fuger je omogućio ljudima da porodica ostane na okupu“, kaže Astrid Gabler, portparolka Fondacije Fuger. „On je bio uvjeren da će tako lakše ponovo stati na sopstvene noge.“
Od osnivanja je Fugerovo naselje stalno raslo. Građeni su novi stanovi, a u Drugom svjetskom ratu je izgrađen bunker za slučaj vazdušnih napada. U međuvremenu postoji i dućan sa suvenirima i muzej za brojne turiste.
Bit socijalnog naselja koje slavi 500. rođendan je takozvani „Fugerov kod“ – „kao uzor za buduća socijalna naselja po cijelom svijetu“, kaže Astrid Gabler. „Jakob Fuger je ovdje stvorio model. Želimo da u budućnosti svuda u svijetu nastanu ovakva socijalna naselja.“
Pri tom naravno valja voditi računa o lokalnim uslovima, naglašava ona. To što stanari Fugerovog naselja moraju biti katolici odražava tadašnje vrijeme i okolinu, kaže Gabler. Ali, kaže, moguća su i sekularna socijalna naselja ili ona u kojima žive pripadnici drugih vjera „sve dok slijede humanističke ideale“.
Fondacija je još uvijek u rukama porodice Fuger. Stanar Noel Gvobadia je svjestan duge istorije četvrti. „Bio sam najmlađi stanar koji je sam živio u jednom stanu najstarijeg socijalnog naselja na svijetu“, kaže on uz osmijeh. „Zar to nije kul, sa 27 godina sam dio priče duge 500 godina.“
Bonus video:
