Ne hrle svi u Napulj. Jedan kolega mi je, prije polaska, prilično oštro rekao da je to rupa puna smeća i mafije. Onda je par, koji je odsjeo u mom hotelu, promrmljao, “užas”, uputivši se na mondensko ostrvo Kapri, tridesetak kilometara dalje u Tirenskom moru.
Ali, oni ne znaju šta propuštaju: Napulj je najbolje moguće pozorište - hrabro se razmećući nosi sve svoje boje i nudi život svake vrste na ulicama. I kada protestuju zbog toksičnog otpada koji Kamora ilegalno odlaže i kada se istinski vesele u samo na prvi pogled vjerskoj povorci, Napolitanci se iskreno bore za život, raduju mu se i uživaju u njemu. To je grad gdje svako provodi veći dio života na ulicama - govori, pjeva, viče, smije se, plače, moli i beskrajno, vječno raspravlja o nedjeljnoj fudbalskoj utakmici. Napulj je vjerovatno jedini grad na svijetu u kojem postoji hram posvećen fudbalskoj zvijezdi - Maradoni.
Pošto sam Napulj za početnike, Vezuv i Pompeju savladala godinama ranije, tokom pohoda na Siciliju, ovaj izlet iskoristila sam za lagano, hedonističko istraživanje, kakvo Miloš Crnjanski opisuje “Kod Hiperborejaca”. On piše Sunce velikim slovom i drži da su ljudi iz Napulja “deca sunca”. U tom sunčanom predjelu posebno mjesto zauzima ljepota zaliva: “Zaliv Neapolja, najlepši zaliv na svetu, u dubini, u plavom moru, sa ostrvima, kao nepomičnim delfinima koji su bili zastali u njemu, očarani”. Ali Crnjanskom Napulj nije samo tvorevina mora, zato što “kopno Neapolja je isto tako bajno, kao i zaliv neapolitanski.”
Do Napulja se iz Crne Gore najlakše stiže loukosterima preko RIma, dalje možete birati opet avion ili voz....Napulj nudi obilje različitog smještaja za svačiji džep, do obližnjeg Kaprija se sami možete prebaciti trajektom, a do amalfitanske obale vozom.
Bilo da Napulj posmatrate sa uzvišenja na kojem se nalazi srednjovjekovni zamak San Elmo ili sa visokospratne terase hotela, vidite more starih palata, bronzanih kupola crkava, kuća boje terakote, sa čijih terasa u svim pravcima vise bezbrojni slapovi muškatli i bugenvalija, doživljaj je isti - potpuni spokoj nasuprot životu na ulici. Ulice su tamne i uske sa svim vrstama mirisa. Veš se širi sa svih balkona i spaja zgrade, svijeće i kandila sijaju u kič zidnim nišama, a otvoreni kapci otkrivaju porodice koje jedu i ćaskaju.
Jedna od ulica u kojoj je moguće doživjeti pravi Napulj je Via dei Tribunali, mračna i uzana, zidova prekrivenih grafitima. Stanari starih zgrada sa najviših spratova spuštaju korpe koje im iz mnogobrojnih prodavnica, mesara i ribarnica, čija je sva ponuda bukvalno na pločniku, pune i vraćaju nazad. Međutim, u istoj ulici možete bez plaćanja ulaza, u crkvi Pio Monte della Misericordia, vidjeti Karavađovo remek-delo “Sedam djela milosrđa”. Via dei Tribulani je i mjesto gdje se jede dobra pica, jer je, osim opere, u Napulju nastao i ovaj specijalitet. Najpoznatija je “L’ antica pizzeria da Michele”, gdje možete naručiti jednu od dvije vrste - margaritu ili marinaru. Redovi su ogromni, čeka se, sa brojem u ruci, i više od sat vremena.
Čekanje obavezno prekratite čašom domaće grape negdje preko puta. A kad konačno uđete, slijedi šok - bijele pločice na zidovima i stolovi kao u nekoj domaćoj studentskoj menzi, međutim, ukus pice sve baca u treći plan. Sa fotografije na zidu široko se osmehuje Džulija Roberts u filmu “Jedi, moli, voli”, koji je dijelom sniman ovdje.
Druga poznata stara picerija u strogom centru je “Brandi”, u kojoj je 1889. izmišljena pica margarita. Tadašnji vlasnik želio je da napravi picu u čast istoimene italijanske kraljice, svekrve princeze Jelene, koja je došla u posjetu Napulju i iskoristio je svježi bosiljak, bivolju mocarelu i paradajz da bi napravio picu u bojama italijanske zastave. Idući niz Via dei Tribunali, nailazi se na umjetnički kvart San Gregorio Armeno, poznat po figuricama od terakote koje predstavljaju rođenje Hrista i Pulčinela, grbavog i zlog lika iz komedije del arte.
Međutim, među njih vremenom su se “naselili” i preovladali čuveni fudbaleri i papa Franjo...Slijedi tzv. vjerski dio grada, koji počinje očinje od Pjace Đezu, sa bezbroj ukrašenih crkava i spomenika, kao što je onaj podignut u slavu okončanja epidemije kuge 1656. Iza spomenika je crkva San Domeniko Mađore, koju su podigli dominikanci, sa vitražima zadivljujuće ljepote i freskama iz 14. vijeka, a u dvorištu preko puta, poluskrivena čuvena Santa Kjara građena za vladavine Burbona.
Strmo sa trga spušta se ulica Spakanapoli, mjesto gdje se ponajbolje osjeća duh grada i koju su besmrtnom učinili filmovi Sofije Loren. Prvobitno je, u antičko doba, dijelila grad, odatle i njen popularni naziv, zvanično se, po djelovima, zove Via Benedeto Croce, Via S. Biagio dei Librai i Via Duomo. Načičkana je prodavnicama, knjižarama, muzičkim radnjama, kafeima i restoranima koji izviru na uzanu ulicu, uz skutere koji se probijaju i prave sebi put kroz nemoguće. Hoda se posred ulice, jer su mještani ispunili pločnike stolicama, tu su stare žene koje prodaju cigarete iz kutije, štandovi sa voćem i povrćem...
U jednom predratnom bedekeru na engleskom pročitala sam da je Napulj “mravinjak čovječanstva”. Potpuno tačno.
”Radujem se, ipak, što ću još jednom videti Neapolj. Sedeću još jednom na balkonu, gde sam sa svojom ženom sedeo, zagledan u Vezuv”, napisao je Crnjanski. I ja se unaprijed radujem.
Pjaca Plebisćito, “Gambrinus”, Oskar Vajld...
Srce grada je zamak iz 13. stoljeća, Kastel Nuovo, okružen odbrambenim jarkom i zaštićen sa pet kula. Treba još videti i Pjacu Plebisćito sa operom Teatro di San Karlo. Jedna od palata na ovom trgu je Palaco Reale, drugi po veličini palatni kompleks u Evropi poslije Versaja. Ovdje su statue svih vladara Napulja i teško je pratiti priču ko su i kojom su se brzinom smjenjivali - Normani, Anžuji, Aragonci, Burboni, Savoje...
Najljepši pogled na Pjacu Plebisćito pruža se iz čuvenog kafe “Gambrinus”, u koji se na espreso i babu (zaliveni slatkiš sa rumom, orijentalno nasljeđe) ide kao na hodočašće i zamišlja Oskar Vajld, koji je volio da tu krati vrijeme.
Nedaleko odatle je starinski tržni centar, pasaž sa predivnim zdanjima, skupim radnjama i staklenim polukružnim krovom - Galeria Umberto I. Odatle, uzbrdo Ulicom Via Toledo stići ćete do Arheološkog muzeja u kojem možete pronaći sve ono najvrednije što je pronađeno u Pompeji i Herkulanumu.
Ali u ovoj ulici usput ne propustite odličan šoping, kapućino i korneto (italijansku verziju kroasana), kanole ili brzu hranu u vidu prženih lignji, kozica, girica koje dobijate u papirnom fišeku.
Kapri, utočište džet seta, umjetnika i revolucionara
Još dok je trajekt prilazio Kapriju, shvatila sam zašto je junak priče Somerseta Moma napustio ugodan život bankara i zauvijek se nastanio na ovom ostrvu. Ljepota i idilična atmosfera svetog ostrva, kako ga je nazvao Sartr, očaravala je jednako rimske careve, evropske umjetnike, ruske revolucionare i zvijezde današnjeg vremena.
Od druge polovine 19. vijeka postao je omiljeno i pomodno stjecište književnika i drugih slavnih. Danas je popularna turistička destinacija kako za strance, tako i za Italijane. U sezoni je okupiran, a sada, dok čeka prave turiste, prazne uličice omeđene najrazličitijom mediteranskom vegetacijom i zabravljenim vilama obilaze izletnici iz Napulja, Sorenta, Pozitana i Amalfija.
Kuće u Marini grande na sjevernom dijelu, u koju pristaju mnogi trajekti, brzi hidročamci i privatne jahte, još su zadržale izgled tipičnih, drevnih naseobina ribara sa Kaprija iz vremena prije glamura. Na gornjem nivou je prostor za porodicu, a na donjem za čamce. U prošlosti, ove kuće su građene bukvalno na samoj obali, u nivou mora, koje je udaralo u vrata. Godinama je to bio izvor zabave i užitka prvih turista. Sada se to vidi samo na starim fotografijama.
O današnjoj klijenteli Kaprija najbolje govore skupi butici: Guči, Dolče i Gabana, Fendi, Moskino, Luj Viton...i cijene u simpatičnim kafeima na La Piazzetti u centru Kaprija. Na trg se stiže uspinjačom ili minibusom iz luke, jer na ovom dijelu ostrva nema saobraćaja.
Dok napuštam Kapri, nakon gotovo cjelodnevnog boravka, mislim da je bio mnogo ljepše i srećnije mjesto dok je ugošćavao Kloda Debisija, Sartra, Kurcija Malapartea, Somerseta Moma, dok je njegovim uličicama na biciklu jurio Maksim Gorki koji je u svojoj vili jedno vrijeme bio domaćin i Lenjinu.
Bonus video:
