„Ja sam moderna vještica, to otvoreno priznajem", kaže Barbara iz Kelna. U srednjem vijeku vjerovatno bi bila spaljena na lomači zbog ovakve izjave.
Čak 40 odsto populacije iz ukupno 95 zemalja uvjereno je da vještice postoje, pokazuje globalna studija ekonomiste Borisa Geršmana sa Američkog univerziteta u Vašingtonu. U Tunisu u vještice vjeruje oko 90 odsto, a u Njemačkoj samo 13 odsto ljudi. Autori navode da među onima koji vjeruju u vještice, između ostalog, ima i onih koji vjeruju u urokljive oči i kletve.
Ali Barbara ne želi ni na koga da baca kletve, ističe ona za DW. „Ona klasična slika vještice koja se iskrada noću, leti na metli i baca magične čini na ljude je, naravno, potpuna glupost."
Žrtveni jarac za svako zlo
No, ljudi koji su živjeli između 1500. i 1750. godine tako su zamišljali vještice, posebno žene i njih krivili za razne nesreće. Bolesti, mrtva stoka, loše žetve, poslovni neuspjeh - vještice su bile žrtveni jarac, a u nekim zemljama ovo uvjerenje traje do danas.
„Slične predstave o vještičarenju kao u srednjem vijeku i danas postoje u drugim djelovima svijeta kao objašnjenje loših dešavanja", rekla je za DW etnolog Iris Gareis i dodaje da se i dalje ljudi za koje se vjeruje da su čarobnjaci ili vještice ubijaju u mnogim djelovima svijeta.
Ali dok žene optužene za vještičarenje u Tanzaniji ili Gani moraju da traže utočište u takozvanim kampovima za vještice kako bi izbjegle smrt, ljudi na sjevernoj hemisferi se otvoreno izjašnjavaju kao vještice. Među njima je i Džastin (ime je promijenjeno).
„Kao dijete sam saznao da su vještice zlo biće koje jede dobre stvari, kao što piše na primjer u bajci Ivica i Marica. U nekom trenutku sam, međutim, na vještice počeo da gledam kao na mudra bića". Džastin je samoproklamovani Vikanac. U pitanju je novi religijski pokret čije ime potiče od staroengleske riječi „vicca“ koja označava vještice.
U njemačkom jeziku riječ vještica je „Hexe", koja je izvedena iz stare njemačke riječi "hagazussa" i označava biće koje je u stanju da preskoči ogradu ili barijeru. Zato se za vještice smatra da mogu da putuju između svjetova i da unesu magiju u život drugih ljudi, kaže Džastin. Pomažu im duhovna bića i magični rituali. Džastinu je u hrišćanstvu nedostajala magija, zato nikad nije mogao da ga prihvati.
Putovanje u drugi svijet
Barbara se takođe nije pronašla u crkvi i ističe kako, kao vještica, ona je sljedbenik prirodnih religija. Tako Barbara razgovara sa drvećem i svira bubanj kako da bi kontaktirala duhove dok je u transu. To je naučila od šamana. „Univerzum vještica je bogat i šaren. Živite malo ovdje, a malo u paralelnom svijetu."
Dok mnoge moderne vještice čitaju karte, Barbara radije koristi tablu sa starim germanskim znakovnim jezikom za proricanje budućnosti. „Zašto da čekam da mi sile sudbine nešto daju?", pita ona. „Ako postavim pitanje, odgovor će sigurno doći. Ona takođe kod kuće uvijek ima tamjan i biljne ekstrakte za borbu protiv bolesti. „Sve to zvuči kao travarenje. Ali tako bi i trebalo da zvuči, jer je to nekada bilo vještičarenje, poznavanje bilja i liječenje ljudi."
Iz istorijske perspektive, slika vještice kao mudre žene koja ima posebna znanja iscjeliteljke nije ništa drugo nego kliše, kaže etnolog Iris Gareis. „Žene koje su proganjane kao vještice nisu uvijek bile neki ludi travari, već́ uglavnom normalni ljudi. I nisu uvijek imale crvenu kosu, kako se to često tvrdi. To je potpuna zabluda i ne pojavljuje se ni u jednom istorijskom dokumentu." Međutim, ta slika vještice se ustalila u današnjem društvu i naučni dokazi to ne mogu da promijene.
Vještica kao figura feministkinje
Fenomen novih vještica usko je povezan sa ženskim pokretom iz 1970-ih, koji se bori protiv patrijarhata. „U slici vještice su feministkinje, da tako kažem, pronašle inspiraciju", kaže Garejs. „Naravno, ove feministkinje nisu istorijski proučavale vještice. One su bile samo normalne, intelektualne žene koje su u vješticama vidjele sliku potlačene žene."
Osamdesetih godina kultu vještice je dodat duhovni aspekt. Prema riječima etnološkinje, religije prirode privlače posebno stanovnike gradova. „Ono što sam mogla da zaključim je da u vremenima neizvjesnosti čovjek traži spas u prirodi."
Kult Vike nastao je u Velikoj Britaniji 1950-ih i tamo je priznat kao religija, kao i u SAD. Džastin je završio svoj ritual inicijacije prije mnogo godina.
Crno-bijela magija
„Neki pojam vještice svode na crni šiljasti šešir", rekao je Džastin. „Ljudi me potcjenjuju, jer ne bacam čini i nemam talismane, ali onda - bum - nešto neočekivano i magično dođe od mene", kaže Džastin i uz namigivanje ističe da je to njegovo vještičarenje. Ni pod kojim uslovima Džastin ne želi nekome da učini bilo šta loše. Ali on je uvjeren da postoje zle vještice - baš kao i Barbara. „Postoje čarobnjaci koji izgovaraju kletve kojima definitivno mogu nekome da naude."
Vjerovanje u veštičarenje je manje rasprostranjeno među ljudima sa dobrim obrazovanjem i ekonomskom sigurnošću, prema objavljenoj studiji sa Američkog univerziteta o vjerovanjima u vještičarenje. Etnološkinja Iris Garei, pak, nije u potpunosti sigurna u to.
„S obzirom na savremene teorije zavjere, koje su se posebno proširile tokom pandemije korone u SAD ili u Njemačkoj, u takve podatke se može sumnjati. Njoj je neshvatljiva činjenica da mnogi obrazovani ljudi vjeruju da su reptili, odnosno ljudi-gušteri među nama i da kontrolišu šta se dešava u politici i ekonomiji.
Vještičarenje nije igra
Džastin upozorava da ne ulazite u vještičarenje ako niste psihički spremni na to. „Ljudi koji su mentalno nestabilni treba da drže šape dalje od magije i čarobnjaštva. Vještičarenje neće nikome pomoći da svoj život dovede u red. „Ako nisam prizemljen, ne mogu posegnuti za nebom i istražiti nebo."
Ili, kako je rekao Šekspir: „Postoji više stvari na nebu i na zemlji nego što vaša školska mudrost može da pojmi."
Bonus video:
