Godina je 1992, rat se zahuktava u Bosni. Pada odluka da napustimo sve. Pakujemo u naš “golf” samo ono neophodno. U to neophodno spada i originalni kofer sa Lego kockicama, igračkama koje su u tadašnjoj Jugoslaviji značile prestiž. Ko ih je imao mislio je svojoj djeci bolju budućnost jer ih je povezivao sa globalnim društvom u usponu. Tako smo mislili i nas dvoje, moj muž i ja, dok smo pakovali to neophodno i u paničnom strahu jurili kroz rat, vjerujući da ta budućnost negdje još uvijek postoji za nas četvero. I zbilja, ta budućnost je postojala. I to ništa manje nego u Danskoj, zemlji gdje su rođene Lego kockice. Od tada je prošlo mnogo vremena, četvrt vijekam može se reći. Pa iako naši sinovi nisu odavno više okupirani Lego konstrukcijama, kofer sa starim legićima dobio je poseban status. Postao je nova paradigma trajanja i simbol upornosti jedne porodice da opstane.
Sve je bilo tako donedavno. Praktično do neki dan, kad je na svim danskim tv-vijestima objavljeno da Lego-koncern prvi put nakon nekoliko godina bilježi ozbiljan pad prodaje (5%) i da na globalnom nivou od ukupno 18 200 zaposlenhih otpušta njih 1400 ili 8%. Lice direktora koncerna koji je iznio ove dramatične podatke bilo je više nego zabrinuto. S ovu drugu stranu TV-ekrana ja sam, čini mi se, bila još više zabrinuta od njega. Pa još kad je krenuo prilog o razlozima za ovako drastičnu odluku i kad je jedan desetogodišnji dječak mirno i bez sentimentalnosti, kako samo djeca to znaju, izjavio da je igrati se Lego kockama postalo dosadno jer traje previše vremena da se napravi kakva nova Lego konstrukcija, ja sam prosto zamrla. Neće se valjda desiti da Lego propadne. Taman mi još to treba, propalo je toliko toga u mom životu, pa sad treba i Lego da propadne. Lego kog smo držali svi, ne samo ja, postojanim i čvrstim u stvarnom i prenesenom značenju. Nazvala sam odmah mog starijeg sina, u brzini mu ispričala vijest o kresanjima u Legu i podsjetila ga na kofer sa legićima koji smo zbog njega i mlađeg mu brata pronijeli ništa manje nego kroz čitav bosanski i balkanski ratni pičvajz i kroz našu izbjegličku epopeju. Sad treba i to da nestane, ta nit koja povezuje prošlost i sadašnjost, taj simbol trajanja jednog svijeta, nisam prestajala sa nagomilanim frustracijama u sebi.
Šta se pališ, mama draga, pa pet posto je pala prodaja, nije sve propalo. Mijenja se interes novih generacija, pa neće se djeca valjda vječito igrati Lego kockama. Uostalom, kofer možemo ponuditi Lego muzeju u Bilundu. A možeš napisati i dobar scenario za dječiji film. I njega bi mogla nekom ponuditi. Zamisli reklamu: naš golf ide kroz Bosnu i prate ga pancirna kola UN-a. Šta štite, moj i Darkov kofer sa Lego kockama. Uključi maštu, mama! A možda možeš i da zaradiš kakav honorar!
Znam i ja da mogu od svega ovoga što sam rekla da napišem porodičnu sagu, scenarij za kakav spektakl ili mjuzikl, ali nije to ono što mi treba, prekidala sam mog odraslog sina koji je u međuvremenu postao jedan od kouča u mom životu.
Moj muž, još jedan kouč u mom životu, jedva da je saslušao moju sentimentalnu jadikovku. On je bio još otvoreniji. Šta ti treba stalno vezivanje za nešto. Pa šta ako i propadne! Sve je danas virtuelno, tempo je drugačiji. Lego kocke su prošlost, prošla je epoha kad su se djeca igrala Lego kockama, bio je više nego otvoren. E, to je to, u tome je poenta svega, ja neću da budu prošlost. Hoću da budu prošlost u sadašnjosti. Postalo mi je jasnije šta ja hoću.
Dobro, smirila sam se i sačekala sutradan, da čujem šta će kolege na poslu reći. Mi ipak radimo sa djecom i u našem vrtiću su Lego kocke još uvijek važno pedagoško sredstvo. Uostalom, Lego je izvedenica od danskog glagola at lege, što znači igrati se. Tačno, pad prodaje od 5% nije kraj svijeta, nego samo upozorenje da treba nešto poduzeti, smirila sam se malo gledajući djecu u uzrastu 4-6 godina koja su se još uvijek igrala legićima. U stanju su čak da ih originalno inkorporiraju u druge igračke-elemente, magnete svih vrsta i oblika, drvene kocke i šta sve ne. Ne brini, sve će doći u red i na svoje mjesto. Lego ima pametne saradnike, puni su para, smisliće oni već nešto novo.
Uostalom, ništa novo pod kapom nebeskom, jedni propadaju drugi se uzdižu, moja koleginica Dankinja nije odustajala od poslovično skandinavske skepse. Kako smo živjeli prije njih, zaključila je mirna k'o špricer.
Mini revolucije i umjereno dozirana osjećajnost su možda pravi recept kako da se ostane pošteđen velikih emocionalnih udara. Živi u sadašnjem trenutku, napisaće Amerikanac Eckhart Toole u svojoj knjizi “Moć sadašnjeg trenutka”, knjizi koja će i na Balkanu poslije ovog posljednjeg rata požnjeti veliki uspjeh. Da, kad smo kod tog sadašnjeg trenutka, možda smo kod rješenja problema o kom govorim, jer o čemu se radi. Propada li jedan svijet stvarno ili je to samo u nama, u našoj psihi koja sumira prethodna iskustva, a onda žlijezdi amigdali, koja se brine za naš opstanak, daje signal ugroženosti. Svaka takva situacija je ambivalentna, i dobra i loša, pa tako i ova sa Legom i njegovim mogućim nestankom ili, biće prije, samo njegovom transformacijom.
Bonus video:
