Faraoni u starom Egiptu bili su balsamovani, kao i neki drugi vladari, uključujući francuskog kralja Sunca Luja XIV i komunističkog vođu Lenjina.
Poruka je jasna: njihova tijela su mrtva, ali su oni besmrtni. Ovakvo vjerovanje duboko je ukorijenjeno u mnogim kulturama. Evo nekoliko ceremonija posvećenih smrti.
Día de Muertos: Meksički Dan mrtvih
Tokom Día de Muertos Meksikanci slave smrt. Iako ovo u prvi mah može djelovati morbidno, Dan mrtvih je vesela i šarena proslava. Kosturi se cerekaji i plešu ulicama, pekare prodaju hleb u obliku kostiju, a izlozi su dekorisani svetlucavim šećernim lobanjama.
Veruje se da mrtvi na ovaj dan bude iz večnog sna kako bi posetili svoje najbliže. Zbog toga porodice postavljaju bogato ukrašene oltare za mrtve, sa raznim darovima, fotografijama preminulih i žuto-narandžastim nevenom. Njihova svijetla boja treba da pokaže mrtvima put od groblja do kuće.
U mnogim dijelovima Meksika se povodom Día de Muertos održavaju šarene parade. Proslava traje od 31. oktobra do 2. novembra. Posljednjeg dana, ljudi hrle na groblja i imaju piknik na ukrašenim spomenicima svojih predaka. Dijeli se tekila i cigare, pleše se i pijeva.
Duboko suočavanje sa smrću i vjerovanje u život poslije smrti ima dugu tradiciju u Meksiku. Još su visoke kulture Maja i Asteka vjerovale da je smrt samo početak novog života u paralelnom svijetu. Dolaskom španskih osvajača konkvisakadora, proslave u čast mrtvih pomiješale su se sa katoličkim običajima. UNESCO je 2008. ovaj festival proglasio nematerijalnom svjetskom baštinom.
Nebeska sahrana na Tibetu
Ostavljanje tijela pokojnika na otvorenom, vremenskim prilikama i životinjama, poznato je još iz antičkih vremena i održalo se u djelovima sjeverne Amerike i Azije.
Na Tibetu postoji drevna tradicija nebeske sahrane: kad neko umre, prvo se nekoliko dana simbolično hrani, dok budstički monah, lama, čita iz tibetanske Knjige mrtvih - podstiče i pomaže duši da napusti tijelo i ode u jedno od Bardo međustanja između smrti i ponovnog rođenja.
Na dan "sahrane", lama se posljednji put obraća umrlom, prije nego što se tijelo, prije zalaska Sunca, prenosi na određeno mjesto. Pogrebnici zatim raskomadaju tijelo na sitne komade i "predaju" ga prethodno namamljenim lešinarima. To se smatra velikodušnošću preminulog, koji prirodi vraća svoje tijelo koje mu više ne treba. Ovo je skupa ceremonija, i ko ne može da je plati, prosto ostavi tijelo pokojnika na za to određeno mjesto.
Indija - vatra i sveta voda
U hinduizmu se takođe vjeruje da se svaki čovjek rađa više puta. Zbog toga je važno što prije kremirati preminulog, jer samo tako duša može da se oslobodi tijela i nastavi svoje putovanje.
U Indiji rijeka Gang ima posebnu ulogu u tom procesu. Po hinduističkom vjerovanju, ona je sveta jer predstavlja jedan od pramenova kose boga Šive. Kupanje u Gangu oslobađa od svih grijehova, zbog čega se uz obalu podižu brojne lomače za mrtve. Svake godine se tu obavi oko 100.000 kremacija.
Nakon kremacije, rodbina sakuplja pepeo i, uz cvjetne vence ga rasipa u rijeku. Vjeruju da će se na taj način pokojnik osloboditi vječnog ciklusa rođenja, smrti i ponovnog rođenja i da će dospijeti u Nirvanu – stanje u kojem duša konačno nalazi mir.
Umjetnost izrade kovčega u Gani
Na mnogim mjestima u svetu, preminuli se sahranjuju u zemlju. U Gani se razvila umjetnost pravljenja kovčega koja malo podsjeća na uobičajene modele - jer kovčeg simbolizuje ono što je pokojniku bilo važno u životu: ako je bio muzičar, kovčeg može biti u obliku gitare.
Ako je bio vlasnik bara, zašto ne bi posljednje počivalište imalo oblik flaše Koka-kole? Mašta nema granica, kao ni cijena tih luksuznih kovčega.
Indonezija - dug put u carstvo mrtvih
Još skuplje su pogrebne ceremonije kod planinskog naroda Toradža u Indoneziji. Da bi duša preminulog pronašla put do carstva mrtvih, potrebna joj je pomoć živih. Ako se duša izgubi i ostane da luta između svijetova, može postati prijetnja za žive bližnje
Nakon smrti, tijelo pokojnika prvo se balsamuje i polaže u kuću porodice. Ponekad ostaje samo nekoliko nedjelja, a ponekad i godinama, jer porodica štedi za ogromnu, višednevnu pogrebnu svečanost koja treba da pomogne duši da pronađe put u onostrani svijet. Što je viši društveni status pokojnika, to su veće i bogatije svečanosti.
Na ovakvoj ceremoniji može se okupiti i nekoliko stotina gostiju, koje je potrebno ugostiti i smjestiti. Tokom pogrebnog slavlja, kolje se poveći broj životinja, najčešće vodenih bivola, koji su za Toradže simbol moći i bogatstva, a smatra se da takođe pomažu pokojniku da pronađe put u onostrano. Borbe pijetlova takođe su dio rituala.
Vrhunac svečanosti je sama sahrana. Preminuli se polaže u umjetnički izrezbaren drveni kovčeg koji se zatim postavlja u pećinu uklesanu u stijenu. Na jednom mjestu može da bude sahranjena cijela šira porodica. Ispred grobnica-pećina, na svojevrsnom balkonu, nalaze se drvene figure koje predstavljaju pokojnika, zvane Tau-Tau.
Madagaskar - novo ruho za pretke
Na afričkom ostrvu Madagaskar, preminuli su članovi porodice isto toliko kao i živi. Zovu ih „Razana" i imaju posebnu moć: mogu da razgovaraju s bogovima. Stoga je korisno imati ih kao posrednike na svojoj strani, razljutiti pretke može donijeti nesreću i nauditi cijeloj porodici.
Nezadovoljni pokojinici mogu biti umireni na veoma složenom i skupom prazniku mrtvih „Famadihani". Ponekad oni sami odrede datum festivala tako što se pojave članu porodice u snu. Obično, međutim, „Ombijasi", madagaskarski šaman stupa u kontakt s mrtvima da bi utvrdio pravi trenutak za Famadihanu, na koju su pozvani široka porodica, komšije i prijatelji.
Na taj dan posmrtni ostaci preminulih se vade iz groba, čiste i zamotavaju u skupocijene svilene tkanine, a živi i mrtvi se predstavljaju jedni drugima. Domaćini poslužuju obilnu hranu i Toaka Gasi, domaći rum. Pije se, smije i igra. Kad se posmrtni ostaci potom ponovo polože u očišćenu i svježe obojenu grobnicu, nadamo se da su zadovoljni – bar do sljedeće Famadihane, koja se obično organizuje svakih tri do sedam godina.
Japanski Obon
I u mnogim azijskim zemljama se poštuju preci. Tako porodice postavljaju kućne oltare i odaju počast preminulima cvijećem i mirisnim štapićima. Preci im se za to odužuju – od njih se može zatražiti pomoć, za male ili velike usluge.
U Japanu se svakog avgusta održava trodnevni festival predaka pod nazivom „Obon". Prema budističkom vjerovanju, mrtvi se jednom godišnje vraćaju iz onostranog svijeta u svoje domove i porodice, i potrebno ih je dostojno dočekati. Da bi lako pronašli put, u dvorištima se pale vatre ili se na kućnim oltarima pale lampioni. Preživjeli svakog dana precima donose hranu, uključujući i „oproštajne knedle". Ovaj simbolični obrok treba da ublaži patnju preminulih koji su možda gladni.
Narodno vjerovanje kaže da se preminuli na kraju Obona vraćaju u onostrani svijet, te im porodice prave životinje za jahanje od krastavaca ili patlidžana, pri čemu štapići kojim se jede služe kao noge. Ove figure se postavljaju na oltar ili ispred vrata. Oproštaj se ponovo obilježava vatrom: plamenovi u obliku znakova japanskog pisma osvjetljavaju brda, a lampioni plove tiho po rijekama i jezerima.
Obon je postao narodno slavlje, tokom kojeg je gotovo cijela zemlja u pokretu da dočeka pretke u rodnom mjestu.
Striptiz za mrtve na Tajvanu
Na azijskom ostrvu Tajvan, članovi porodice često naručuju „Electric Flower Car" za sahrane. To je kamionska prikolica, bogato ukrašena cvijećem i jarkim svjetlima, na kojoj oskudno odjevene plesačice izvode ples oko šipke u čast pokojnika i okupljenih ožalošćenih. Po potrebi se koristi i preuređeni džip, dok iz zvučnika trešti pop-muzika.
Ovaj, za neke neobičan običaj, pojavio se tek 1970-ih godina. Očigledno je Tajvansko podzemlje vidjelo priliku za zaradu – kao suvlasnici pogrebnih preduzeća, prosto su u jeftine „pogrebne pakete" nudili i striptizete iz svojih noćnih klubova. Reklama: to će privući više ožalošćenih, a navodno će se dopasti i bogovima. Pored toga, plesačice se smatraju darom za preminule koji su u životu uživali u zabavi.
U velikim gradovima „Electric Flower Cars" se uglavnom smatraju nemoralnim i nisu široko prihvaćeni, ali su izuzetno popularni u ruralnim područjima – gdje ima manje zabave.
Hrišćani: Dušni dan, Nedjelja mrtvih, Zadušnice
U Njemačkoj– kao i u većini zemalja svijeta – ovakav spektakl kao na Tajvanu bio bi nezamisliv. Preminuli se sahranjuju u kovčegu ili urni, drže se dirljivi govori, a prisutni za oproštaj bacaju grumen zemlje ili latice cvijeća u grob. Nakon sahrane, porodica i prijatelji odu na kafu i kolače i tako pokazuju: život ide dalje.
Pomen preminulima se potom obavlja na hrišćanske praznike kad ljudi posjećuju groblje i pale svijeće na grobovima. Katolici to rade na Dušni dan, uvijek 2. novembra, a evangelisti na Nedjelju mrtvih koja pada krajem novembra kao posljednja nedelja prije početka božićnog adventa.
Pravoslavci imaju Zadušnice koje se obilježavaju pet puta godišnje, uvijek subotom. Koljivo ili kuvano žito se nosi u parohijski ili manastirski hram kao i na groblje.
Na dan zadušnica se služi Sveta Liturgija, i tada sveštenik vinom preliva žito, a poslije službe se ide do grobova pokojnika. Pored grobova se pale sveće, a sveštenik obavi obred i okadi grobove. Ako su pokojnici sahranjeni daleko i nije moguće otići na njihove grobove, čitav obred se služi u hramu.
Bonus video:
