Umro je pjesnik, novinar i esejista Miodrag Tripković. Rođen je... Radio je... Napisao je... Sve je stalo u minut. U svim TV dnevnicima. Uz fotografiju, sa koje zamišljeno i prijekorno gleda. Odavno začuđen svijetom u kojem je živio...
Čuđenje je odveć blaga riječ za ono u čemu smo. Koga zanima smrt pjesnika u otadžbini blagonaklonoj samo prema političarima i kriminalcima. Važno je ko je ispalio rafal. Švercuje li Marović medicinsku dokumentaciju. Ko prijeti svjedoku saradniku... Je li Bošnjačka stranka zbog manjka fotelja otkazala ljubav depeesu...
Kakva crna poezija, pare su u pitanju... I pravo javnosti da zna ko se za koliko nagodio... Nema tu ničega lirskog, čista epska crnogorska tradicija...
***
Što će vijest o smrti pjesnika uopšte u dnevniku. Zavisnom, nezavisnom, državnom, privatnom... Licemjerna je, poslije ćutanja koje je bučnog lirika pratilo cijelog života. Čarobnjaka rime koji je ispisao najsuptilnije stranice ljubavi, poslije Crnjanskog. Vječitog pobunjenika. U komunizmu, dojavili su partijski pisci političarima, nije bio komunista u neophodnom procentu... U crnogorstvu, nikad nije položio testove kod čuvara pečata za ovjeru patriotizma... U srpstvu je, čak i kada je to bila službena crnogorska politika, ostao bez diplome - nije htio da postane profesionalni Srbin...
Tješe me zajednički prijatelji kako će ga nadživjeti poezija. Nemam snage da im u lice vrisnem... Kakvi crni sti hovi, pedeset generacija je poraslo u Pjesnikovo doba, a ni pet stotina ne zna cijelu strofu... Za nepodobne, uvijek odnekud stigne veto... A i da nije Službinih žbirova, đeca se u Crnoj Gori odavno podižu na prozaičnim uzorima... Snašao se... Uspio je... Vidiš dokle je dogurao...
***
Ni ovaj tekst niko neće pročitati do kraja... Kao ni prelijepu dječju knjigu koju je naš Helen podario unucima. Svojim i tuđim. Ni spomenik što ga je podigao Podgorici, hronikom kakva se ne pamti, nije probudio gradske oce da mu odaju priznanje. Ne bi ta na grada koristila autoru, on je knjigu sačinio od ljubavi prema staroj Podgorici... Ali, pomogla bi vlasti da pokaže kako u njoj još ima ljudi...
Neka tako i ostane, bez licemjernih posthumnih priznanja. I krečenja domovinske savjesti. Princ pjesništva našao je mir tamo đe nema ni bojkota, ni progona. Ostavljajući nas tačno tamo đe smo zaslužili, u zavičaju neslobode, neznanja, neljudskosti i primitivizma...
***
U stvari, prava riječ za ovo što živimo jeste - nesojluk. Ne znam uklapa li se u novinarski kodeks. U stvarnost - potpuno. Da bolje ne može...
Kojom drugom opisati moralno dno kroz koje propadamo decenijama... Toliko duboko, da ne čujemo ni vijest godine - Dejan Zlatičanin, profesionalni prvak svijeta u boksu, nije dobio nagradu "19. de cembar“. Koju Podgorica dodjeljuje za "najviše zasluge i postignute rezultate... u svim oblastima ljudskog stvaralaštva"...
Sjeća li se ko tog skromnog mladića koji je u junu osvojio šampionski pojas, nokautom u trećoj rundi... Ovo je za mene i moj crnogorski narod istorija! Ponosan sam što sam učinio da ljudi u Crnoj Gori budu ponosni na mene - rekao je sjajni Dejan tada. Neki su zaista bili i ostali ponosni na njega. Crna Gora, međutim, nije. Glavni grad takođe...
Uspjeh mladog Crnogorca nije „najviša zasluga i postignuti rezultat“... Iako ga je na Balkanu postigao jedino još legendarni Mate Parlov... Koji nije Crnogorac. Jedino to razlikuje Parlova i Zlatičanina... Prvi je predstavljao ozbiljnu zemlju, veliku Jugoslaviju, koja je znala da cijeni svjetskog prvaka... Drugi šampion je iz Crne Gore, male ne samo geografski... Jedva mu je i pasoš dala...
Kad je taj pasoš lansirao na vrh svijeta, država je imala prečega posla... Na doček Dejana Zlatičanina nijesu poslati puni autobusi. Nije bilo koncerta na trgu. Predsjednici države, Vlade i Skupštine imali su ranije preuzete obaveze. Od kojih nijedna nije bila vrijedna Dejanovog uspjeha i slave koju je donio Crnoj Gori...
Svjetski prvak sad ima napismeno da nije zaslužio Decembarsku nagradu male Podgorice. I još manjeg žirija. Koji nije ni pokušao da ispravi bar jednu nepravdu učinjenu velikom Dejanu Zlatičaninu. Mladiću sa vrha svijeta...
P.S. U žiriju za Decembarsku nagradu bili su GORDANA ĐUROVIĆ, BRANKO BANJEVIĆ, VJERA NIKOLIĆ, BRANIMIR POPOVIĆ, PETAR IVANOVIĆ, ĐOKO JOČIĆ, BUDIMIR SIMONOVIĆ, RADOVAN RADONJIĆ, RATKO ODALOVIĆ, NELA SAVKOVIĆ-VUKČEVIĆ, RUŽDIJA TUZOVIĆ, GORAN ĆULAFIĆ i MARKO CAMAJ.
Bonus video:
