Nedugo nakon što je izabran za predsjednika Amerike, Barak Obama je jednoj djevojci rekao: “U našem današnjem svijetu nedostaje empatije i vaša generacija mora to da promijeni”. Obama je iznio široko rasprostranjeno mišljenje, pa naslov nove knjige "Protiv empatije" (Against Emphaty) psihologa sa Univerziteta Jejl Pola Bluma - šokira. Kako neko može biti protiv onoga što nam omogućava da se stavimo u tuđu kožu i osjetimo ono što osjećaju drugi.
Da bismo odgovorili na to pitanje, možemo ga postaviti i na drugi način: sa kim treba da saosjećamo? Donald Tramp se priprema da zamijeni Obamu, a analitičari pretpostavljaju da je Hilari Klinton izgubila na izborima zato što joj je nedostajalo saosjećanja prema bijelim Amerikancima, dijelom i prema biračima iz Rust Belt-a koji dan danas žale za vremenima koda su SAD bile pokretačka snaga industrije. Problem je što empatija američkih radnika protivurječi empatiji radnika u Meksiku i Kini, kojima bi bez posla bilo gore nego njihovim američkim kolegama.
Empatija nas čini boljima prema ljudima koji pate. To je dobro, ali opet je tu ona tamna strana. U svojim predizbornim nastupima Tramp je iskoristio tragičnu smrt Kejt Stejnl, koju je ubio nelegalni imigrant, da bi pobudio podršku svojoj antiimigracionoj politici. On, naravno, nije pomenuo neke, takođe upečatljive, slučajeve u kojima su nelegalni useljenici spasavali tuđe živote, iako su takvi primjeri zabilježeni.
Životinje sa velikim okruglim očima, kao što su mladunčad foke, izazivaju više saosjećanja nego kokoške kojima pričinjavamo mnogo više bola. Ljudi možda čak i nevoljno nanose “štetu” robotima, koji uopšte ništa ne osjećaju. S druge strane, riba - hladna, klizava i bez moći da vrišti - izaziva malo saosjećanja, mada, kako tvrdi Džonatan Balkomb u knjizi “Šta riba zna”, postoji mnogo dokaza da one osjećaju bol isto kao i ptice i sisari.
Isto tako i empatija prema djeci koja su stvarno ili možda stradala zbog vakcine u značajnoj mjeri pokrenula je opštenarodno protivljenje vakcinaciji djece protiv opasnih bolesti. U rezultatu su milioni roditelja odbili da vakcinišu svoju djecu. A onda se stotine djece razboljelo, bilo je još više bolesnih, pa čak i smrtnih ishoda, nego što bi to bilo od posljedica vakcinacije.
Empatija nas može natjerati da nepravedno postupimo. Učesnici ekperimenta slušali su intervju sa neizlječivo bolesnim djetetom. Nekima su rekli da se postaraju da budu što je moguće objektivniji, a drugima da pokušaju sebi da predstave što dijete osjeća. Onda su ih sve pitali da li žele dijete da premjeste sa spiska onih koji čekaju liječenje i stave ga ispred one djece čije se stanje zahtijeva hitnu pažnju. Za tu mogućnost bilo je tri četvrtine onih kojima je rečeno da sebi predstave što dijete osjeća i jedna trećina od kojih je traženo da budu objektivni.
“Jedna smrt je tragedija - milion je statistika”. Ako nas empatija čini previše osjetljivim prema pojedincima, velike brojke otupljuju osjećanja koje treba da imamo. U vrijeme u kome intenzivne lične priče postaju popularne i utiču na državnu politiku, teško da je nešto važnije od toga da se pomogne svima da vide opštu sliku.
Biti proitv empatije ne znači biti protiv saosjećanja. U jednom od najinteresantnijih djelova knjige “Against Emphaty”, Blum opisuje kako je spoznao razliku između empatije i saosjećanja od Metjua Rikarda, budističkog monaha kojeg nekada opisuju i kao “najsrećnijeg čovjeka na Zemlji”. Kada je neurobiolog Tanja Singer (nema nikakve veze sa mnom) zamolila Rikarda da učestvuje u “meditaciji saosjećajnosti” dok se njegov mozak skenira, bila je zapanjena vidjevši da nema nikakve aktivnosti u oblasti mozga koja je, po pravilu, aktivna kada ljudi saosjećaju sa tuđim bolom. Kada mu je traženo da saosjeća sa tuđim bolom, on je to opisao kao neprijatno i zamorno; i obrnuto, opisao je meditaciju saosjećanja kao “toplo, lijepo osjećanje vezano za snažnu socijalnu motivaciju”.
Meditacija saosjećanja bliska je onome što nekada nazivaju “kognitivna empatija”, zato što uključuje naše mišljenje i razumijevanje drugih, a ne naša osjećanja. To nas dovodi do veoma važnog zaključka Blumove knjige: put kojim ide psihološka nauka doveo je do smanjenja uloge razuma u našem životu.
Kada istraživači tvrde da neke od naših tobože pažljivo promišljenih odluka i svjetonazora mogu uticati na faktore koji nisu suštinski, npr. boja zida, miris u sobi ili prisutvo sredstva za dezinfekciju ruku, njihove radove objavljuju u časopisima za psihologiju i nekad čak završavaju na naslovnim stranama popularnih medija. Istraživanja koja pokazuju da ljudi donose odluku oslanjajući se na relevantne dokaze teže je objaviti, a još teže promovisati. Na taj način, psihologija ima konstruktivno unutrašnje predubjeđenje protiv mišljenja da mi odluke donosimo razumom.
Blumov najpozitivniji stav o uslozi razuma odgovara onome što ja smatram pravilnim shvatanjem etike. Empatija i druge emocije često nas pobuđuju da učinimo ono što je ispravno, ali nas one sa istom vjerovatnoćom motivišu da činimo i ono što nije ispravno. Pri donošenju etičkih odluka naša sposobnost da mislimo ima odlučujuću ulogu.
Bonus video:
